COPI: Teškoće s izražavanjem
Predstava Teškoće s izražavanjem Teatra &TD premijerno je izvedena 9. veljače 2015. u režiji Edvina Liverića. Dramski tekst Teškoće s izražavanjem (L’homosexuelou la difficulté de s’exprimer) djelo je kontroverznoga argentinskog autora Raula Damonte Batane koji je stvarao pod pseudonimom Copi. Njegovi dramski tekstovi i romani spadaju u teatar apsurda, a specifičnost njegovih djela je u tome što se nikada jasno ne definiraju rod i spol lika. Copi je homoseksualac, stoga nije čudno njegovo bavljenje temama homoseksualnosti i transrodnosti koje su i danas tabu.
Edvin Liverić je, osim za režiju, zaslužan i za prijevod teksta i za izbor glazbe. Oblikovatelj svjetla je Miljenko Bengez, glazbenu obradu izvršio je Marin Alvir, a vizualni identitet predstave potpisuju Decker+Kutić.
Tri osobe nedefiniranog spola i roda – gospođa Simpson (Bojan Navojec), Irina (Dean Krivačić) i gospođa Garbo (Dado Ćosić) – nalaze se u Sibiru koji je prostorno naznačen u dominantnoj bjelini scene i u izgledu likova u bijelim kostimima, blijedog lica i pojedinih dijelova tijela na koji povremeno stavljaju poneku boju. Iako su nam nepoznati rod i spol, likovi o sebi govore u ženskom rodu. U traganju za vlastitim identitetom otkrivaju nam međusobne odnose koji su zapravo jednostavni, no komplicira ih vlastita borba neodređenog roda koji nikako da pomiri osobu sa samim sobom. Tako je gospođa Garbo žena, ali i muškarac Garbenko, njen suprug. U predstavi se pojavljuje lik generala Puškina (Vesna Stilinović) koji donosi neočekivano razrješenje i preokret situacije.
Irina, slaba, podređena i podložna manipulacijama, živi s autoritativnom gospođom Simpson koja se predstavlja kao njezina majka, iako je njihov odnos ekstremno fizičke, pa čak i ljubavne prirode. Simpson brine o Irini i njenim potrebama, a prema njoj se odnosi kao prema malom djetetu. Gospođa Garbo, Irinina profesorica klavira, dolazi Irini izjaviti ljubav dok se suočava sa ženom i muškarcem u sebi. Prikazuje to vlastitim monologom, odnosno razgovorom između gospođe Garbo i Garbenka. Garbo zajedno s Irinom želi otići u Kinu kako bi pobjegla od surove stvarnosti u kojoj žive – od okruženja u kojem nisu sretne ni sigurne. Gospođa Simpson na sve moguće načine sprječava njihov odlazak pokušavajući zadržati Irinu, čime Irina postaje njihova razmažena igračka kojom se natežu i razbacuju u želji da je posjeduju iz intimnih, ljubavnih ili drugih osobnih razloga.
Osim teškoća s identifikacijom, Irina ima problem s nemogućnošću vlastitog izražavanja zbog podčinjenosti i dominacije drugih. Ona pristaje na sve, upušta se u seksualne odnose sa svima, mijenjajući sebe zbog drugih i slušajući njihove zahtjeve. Ona prestaje biti osoba – gubi svoje ja – a to se na kraju očituje u njezinom činu rezanja jezika koji joj prestaje biti potreban. Vrtlog sukoba, razgovora, želja i emocija prekida dolazak generala Puškina koji ih prestravi u trenutku, izbriše sve njihove težnje i trgne ih iz nerealnog svijeta u kojem žive, kreiranog u njihovim glavama. General, koji simbolizira smrt, i sam je u kontrastu s njima zbog strogog izgleda i snažnih boja koje nosi na sebi. Iz njega proizlazi grubost koja razbija idealnu ravnotežu cijele scene, likova i njihovih unutarnjih i vanjskih sukoba. 
Bjelina sugerira nevinost, čistoću i smirenje, a kosi s načinom izražavanja likova, njihovim ponašanjem i nemirom unutar njih samih. Boje koje nanose na sebe određuju njihova stanja i pružaju im barem neke karakteristike na čistoj i neodređenoj površini kojoj nedostaje osobnosti. Glumci su ovaj iznimno velik glumački zadatak sjajno odradili, osobito zato što su utjelovili likove koji se, unatoč nemogućnosti definiranja, izjašnjavaju kao žene – više ili manje ženstvene, podređene ili dominantne. Postigli su jednostavnost i izražajnost pri čemu nisu ušli u karikaturalnost. Lik generala kojeg igra žena, čija je pojava jeziva, hladna i uzvišena, u svega par rečenica razbija njihov mali idealan svijet kojem teže. General je vrlo dominantan i snažan iako se pojavljuje kratko na samom kraju predstave. Liverić je svojim odabirom tematike i teksta pogodio teme o kojima se još uvijek teško progovara i rijetko raspravlja. Uz teškoće s izražavanjem, problem je što u našem društvu postoje teškoće s razumijevanjem i prihvaćanjem istih. Stoga nije čudan razvoj situacije u kojem se likovi na samom kraju vraćaju na isto, ostaju onemogućeni da se ostvare kao osobe – pa samim time i da pobjegnu – ne samo fizički, već da odbace dio sebe koji im ne odgovara i koji ih guši, ne dozvoljavajući im da se izraze.
