Budimpešta – dvije strane jednog novčića

Željeznički kolodvor u Koprivnici, četvrtak navečer. Teta na blagajni je ljubaznija nego treba biti pa mi je uštedjela 60 kuna na karti za Budimpeštu. Prodala mi je jeftiniju kartu od 113 kuna kao da krećem iz Zagreba. Vožnja traje pet sati jer smo izgubili pola sata više no što je trebalo čekajući da mađarska policija provjeri svačije dokumente. Nema veze, mađarski policajac koji vrlo simpatično natuca hrvatski popravio je dojam.

U kupeu do sjedi dečko iz Južne Afrike, na proputovanju Europom prije studija u SAD-u. Ima puno pitanja u vezi zastoja, a ne mogu mu pomoći jer se i sama pitam iste stvari. Na kraju s njim dijelim svoje gigabajte jer SIM kartica kupljena u Dubrovniku ne radi u Mađarskoj. Vani je noć pa ne mogu uživati u pogledu, ali osjećam sve veću nervozu kako se približavamo mađarskom glavnom gradu. Prvi put sam tamo sama i iako sam sve dobro proučila, strah me da se ne izgubim.

Silazimo s vlaka, pozdravljamo se i ja krećem u potragu za metroom i aparatom za kupnju karata. Javni prijevoz u Budimpešti je vrlo dobro organiziran, a postoji široki raspon karata koje vrijede za metro, tramvaj, autobus i trolejbus. Željeznička postaja Deli pomalo je zbunjujuća pa se nekoliko puta vrtim u krug, prije no što preko ceste uspijevam pronaći aparat i kupiti dvije 72-satne karte za 200 kuna. Dvije, jer moja sljedeća postaja je aerodrom gdje moram nekoga dočekati. Metro ne uspijevam pronaći, jedini ulaz koji vidim je zagrađen i čini se da je zatvoreno zbog građevinskih radova. Zadnji autobus po dnevnom rasporedu je otišao jer skoro je ponoć. Pa hvala Google što si me upozorio, eto toliko.

Nervozna i ljuta što ne ide sve po planu, uspijevam pronaći taksi koji do zračne luke računa oko 250 kuna. Nema veze, više nemam vremena pa neka mu bude. Na kraju putovanja pronalazim aplikaciju Bolt, bivši Taxify, putem koje se može pozvati taksi koji neće iskorištavati turiste. Super za drugi put, jer drugog puta će definitivno biti.

Iz zračne luke u centar vozi autobus 100E, dvije karte 45 kuna. Nakon desetominutne šetnje, stižemo u hotel – New York Palace, The Dedica Anthology, Autograph Collection. Hotel s pet zvjezdica, apsolutno impresivan iznutra i izvana. Ako niste te sreće kakve sam ja ovaj put bila, u Budimpešti ima mnogo jeftinih, a pristojnih hotela ili apartmana koji će biti u skladu sa studentskim budžetom.

Na doručku nas vode do stola, pitaju za čaj ili kavu, a možemo se poslužiti i vodom, sokovima te šampanjcem. Izbor hrane je toliki da ni jedno od tri jutra nisam bila sigurna što jesti, ali što god sam uzela, bilo je odlično.

Spletom okolnosti, prvo jutro proveli smo obilazeći bolnice u kojima je gotovo nemoguće pronaći doktora pa vas šalju iz jedne u drugu, iz druge u treću. Zauvijek ću pamtiti stariju medicinsku sestru koja ne govori engleski. U tom trenutku shvatila sam da mađarski i nije toliko nemoguć za razumjeti ako je situacija dovoljno ozbiljna.

Ostatak prvog i drugi dan proveli smo kao nešto tipičniji turisti, obilazeći najveće znamenitosti na peštanskoj strani grada – Trg heroja, Veliku sinagogu, Váci ulicu, Lančani most, Cipele na obali Dunava, zgradu parlamenta te impresivnu baziliku sv. Stjepana. U tom obilasku nije se moglo naići na beskućnike koje smo ujutro vidjeli po ne tako poznatim dijelovima grada. Oni su mi posebno ostali u sjećanju jer imaju madrace na parkiralištima ili spavaju ispod stepenica nekih zgrada. Stvarno ih je mnogo i čini se da ih nitko ne tjera dok god nisu pretjerano vidljivi, a sve u svemu, daju uvid u pravo stanje mađarskog društva daleko od besprijekorno uređenih znamenitosti. Najdraži dio obilaska bio mi je sladoled u obliku ruže iz Gelarto Rosa slastičarne i vožnja na Budapest Eye koja nije toliko zanimljiva sama po sebi, no super je kao novo iskustvo.

Posljednji dan unajmili smo auto i razgledali budimsku stranu: poznatu Citadelu, Ribarsku utvrdu i crkvu sv. Mateja te skriveni biser, ružičnjak i Gül Babin mauzolej. Put u Mađarsku završio je večerom u Mala Garden restoranu u Siófoku na jezeru Balaton. Cure mi sline kad se sjetim tog pilećeg paprikaša, a prvi put kad sam vidjela Balaton, konačno sam shvatila zašto se naziva mađarskim morem. Nevjerojatno opuštajuće mjesto na koje se, kao i u Budimpeštu, jedva čekam vratiti ljeti.

Foto: Tamara Posavec