Brankica Stanković: Insajder, moja priča

Brankica Stanković, srpska istraživačka novinarka, odlučila je knjigom “Insajder, moja priča” staviti na papir sve što je godinama držala samo za sebe: osjećaje, razmišljanja, stavove i način života nakon što je saznala da joj je ugrožena sigurnost nakon čega joj je MUP Srbije dodijelio osobnu zaštitu. Riječ je o vrlo zanimljivoj i hrabroj osobi, koja je s 22 godine počela je raditi na radiju B92, a sedam godina kasnije, 2004., postaje urednica emisije “Insajder” na televiziji B92.

Insajder je emisija koja je Brankicu Stanković u Srbiji promovirala u pravu novinarsku zvijezdu, jer je svojim emisijama, u kojima nitko nije imao povlašten status, otkrivala najmračnije tajne srpskog društva. Od korupcije u politici, do priča o mafiji, ratnim zločincima i huliganima iz navijačkih skupina… Uvijek je sve u emisiji bilo objavljeno s punim imenom i prezimenom te slikom. U svojim je emisijama raskrinkala mnoge i spisak onih koji su željeli njezinu smrt bio je podugačak.

Knjiga počinje trenutkom kada Brankici govore da od tog trenutka njezin život nije siguran i da će dobiti policijsku zaštitu od 0-24, sedam dana u tjednu, na neodređeno vrijeme. Taktikom in medias res, autorica odmah pokazuje koliko ju je taj trenutak potresao i ostavlja svakom čitatelju da zamisli kako bi se osjećao u takvom trenutku. U sljedećim poglavljima upoznajemo se s njezinim najbližim suradnicima: Mirom i Mišom.

Nakon što joj je zabranjena vožnja vlastitog automobila, nakon što je samo u svom stanu mogla biti bez osiguranja i nakon što je shvatila da joj se život promijenio u potpunosti, mnogi su joj savjetovali da napusti zemlju na neodređeno vrijeme. U početku, Brankica je tu mogućnost odbijala bez ikakvih šansi da promijeni mišljenje.

Isto tako, kroz knjigu vrlo detaljno doznajemo kako živi osoba koja ima 24-satnu zaštitu države. Od nemogućnosti samostalnog odlaska u dućan koji se nalazi preko puta njenog osobnog stana, preko ispijanja kave okružena policajcima do nemogućnosti spavanja pored prozora ili hodanja po stanu dok su rolete na prozorima podignute.

U početku spisateljica odaje dojam potpuno izgubljene osobe u novonastaloj situaciji, ali s vremenom se uspijeva koliko-toliko priviknuti na takav život. Zapanjujuće je što se ona morala boriti za neka osnovna ljudska prava policajaca koji su je čuvali, s obzirom da su ih njihovi nadređeni tretirali vrlo neprofesionalno. Za neke od tih policajaca kaže da su čak postali i njezini prijatelji. 

Razlog zbog kojeg Brankica djeluje vrlo uznemireno je taj što nije znala od koga joj točno prijeti opasnost. Neki od serijala Insajdera koji su najviše potresli Srbiju govorili su o nemoći države prema huliganima koji su vladali beogradskim ulicama, o ubojstvu tadašnjeg premijera države Zorana Đinđića te o malverzacijama novcem koji se šalje za pomoć Srbima na Kosovu.

Vrlo je dojmljivo poglavlje u kojem doznajemo kako je u sudskom procesu protiv navijačkih skupina morala odgovarati sudu smatra li pjesmu navijača Partizana: “Otrovna si kao zmija, proći ćeš ko Ćuruvija, kurvo Brankice”, prijetećom. Ćuruvija, koji je također bio novinar, ubijen je na pravoslavni Uskrs 1999. godine u Beogradu. Na sudu je također morala gledati video materijale koji pokazuje kako navijači bacaju umjetnu lutku iz seks shopa po tribini i pjevaju već navedenu pjesmu.

Kroz knjigu se cijelo vrijeme pojavljuje tajni izvor koji Brankici daje informacije koje joj državne službe ne govore. Tako doznaje da je kupljena snajperska puška kojom je netko želi likvidirati. Svi se nadamo da nikad u životu nećemo čuti tako stravičnu rečenicu, a Brankica ju je čula i morala živjeti s tom spoznajom. Na taj način doznaje i da ne smije ići u Nizozemsku na tečaj istraživačkog novinarstva jer joj i ondje prijeti opasnost. Cijelo to vrijeme dok mora paziti na svaki korak radi i u pripremanju emisije Insajder, ali ne tako intenzivno kao prije. Uz neke strašne detalje moram izdvojiti dio knjige u kojem Brankica opisuje jednu večer kada je s prijateljicom sjedila u automobili ispred zgrade, a uokolo se kretao sumnjiv lik neugodnog pogleda, za kojeg je sumnjala da je jedan od ubojica. Jedan od glavnih osumnjičenih za pokušaj ubojstva je Vitomir Bajić, kriminalac i diler kokaina, koji nakon uhićenja u Budvi vjeruje da će ga suradnja s policijom spasiti od izručenja Italiji. U zatvoru u Italiji nađen je obješen; vjeruje se da je ubijen, iako se službeno navodi da je počinio samoubojstvo. Bajić je po službenim bilješkama živio u stanu samo dva broja od onog Brankičinog. Te se pojedinosti otkrivaju tek na kraju knjige i pridonose vrlo dramatičnom raspletu.

U knjizi autorica spominje i vjerojatno najpoznatijeg hrvatskog istraživačkog novinara Ivu Pukanića, bivšeg urednika tjednika Nacional koji je također svoju želju za istraživanjem platio životom. U tom dijelu piše da je upravo Pukanić pokrenuo linč na Zorana Đinđića, optuživši ga za sudjelovanje u švercu cigaretama. Tada su u Srbiji svi mediji prenosili vijesti koji su pisali novinara Nacionala. Najveći problem tada je bio što se te vijesti nisu provjeravale od strane drugih novinara te je to dovelo do zatrovanja uma naroda u Srbiji, a može se smatrati i jednim od uzroka Đinđićeva ubojstva. Brankica priznaje da je i ona vjerovala pisanju Nacionala i da joj je žao što je tek kasnije shvatila da je pogriješila i shvatila da tadašnji premijer Srbije nije imao veze sa švercom cigareta.

Brankica Stanković i danas živi pod cjelodnevnom policijskom zaštitom.

Čitajući knjigu očekivao sam više, jer sam se prvih 200 stranica dosađivao: upoznavajući sve njezine suradnike i spisateljicu samu, mislim da je previše inzistirala na pojedinostima kao i da je malo manje trebala hvaliti vlastiti lik i djelo. Ipak, sam kraj knjige opravdao je moj interes i čitatelj kojeg zanima regionalna politika (jer mafija ne poznaje granice država) s užitkom će pročitati njen traumatični rasplet.