Bolje ispasti budala nego iz vlaka: Grunf?

Svanuo je sparan i prilično neugodan dan. U narodu bi rekli „ustao na lijevu nogu.“ Zoran Vakula još je jednom promašio prognozu.

Ali hej, tko to više broji. Kada bih ja tako promašivao vijesti, iako niti ne dobivam plaću za svoj rad, V.D. glavnog urednika Pressedana zahvalio bi mi se na suradnji i rekao da više nisam potreban.

Na Glavnom kolodvoru nije bila prevelika gužva. To su znale i blagajnice koje su otišle na pauzu, već pola sata nakon prošle. Teško sam se odvojio od brata Ivane Brlić Mažuranić, dvaput promislivši vrijedi li zamijeniti ga za komad papira. „Za više dobro“ – promrmljao sam si u bradu.

Nakon što sam izrekao riječ Koprivnica, blagajnica mi je uputila pogled pun samilosti i suosjećanja, a zatim spustila glavu i tiho promrmljala: „Znate da presjedate na bus u Dugom Selu?“ Sve mi je bilo jasno. Zapravo, bio sam si sam kriv što sam se nadao da će se netko sjetiti spojiti nekakve praznike od Uskrsnog ponedjeljka do Prvog maja, ali bezuspješno. Sam sam si kriv što sam se nadao da ću, kupujući kartu Hrvatskih Željeznica, imati tu čast da se vozim vlakom.

Uputivši se teškim korakom na peron 2A 2, još sam nekoliko puta preispitao svoju odluku isplati li se zaista. Na peronu stoji stotinjak ljudi, čekaju Godota. Ili Hogwarts Express. Sve u svemu, nitko ne zna dolazi li vlak zapravo na 2A 2 ili na tajni peron, baš poput onoga za Hogwarts.

U tom trenu strahovit vjetar zapara zrak, čak i iskre poletješe u mrak. U stanicu polako dolazi kultni Mađar, vlak koji je vjerojatno ime dobio po tome što je korišten za vrijeme dolaska Franje Josipa I. na današnji Zapadni kolodvor. Pokušavajući razabrati lica putnika koji izlaze iz Mađara, očekujem da napokon i sam Franjo Josip izađe. Nažalost, njegov izostanak bio je samo jedno od mnogih razočaranja toga dana.

Uobičajeno desetominutno kašnjenje i uputili smo se u avanturu života! Moje sanaranje o Trenkovim pandurima, Franji Josipu i životu u Austrougarskoj bezobrazno je prekinuo kondukter, gromkim glasom: „Vašu voznu kartu na pregled.“

Zaista, sva sreća da je naglasio da mu trebam pružiti voznu kartu, jer sam se na prvu sjetio pružiti mu nešto što je također podrijetlom iz Mađarske; karte za belot. Vjerojatno me ponijela atmosfera. Svaki put kada bi netko od djelatnika HŽ-a vidio ili čuo riječ Koprivnica rezultiralo bi jednakom reakcijom kao kada bi netko u filmovima o Harryju Potteru spomenuo Voldemorta.

Naravno, nije propustio dodati sol na ranu i podsjetiti me da u Dugom Selu presjedamo na autobus. Hvala mu na tome jer se više nisam vraćao Austrougarskoj, Franji Josipu niti Trenkovim pandurima.

Pola sata nadzvučne brzine bilo je dovoljno da stignemo do Dugog Sela. Sudbonosni čas, najveći trenutak našeg putovanja: presjedanje u najmodernije autobuse Rođo… ovaj, Čazmatransa. Hodajući u koloni ljudi prema autobusima, naišli smo na poglede mnogobrojnih posjetioca dugoselskog kolodvora.

Možda su najbolniji bili oni osoblja HŽ-a koji su se podrugljivo smijali. Nas stotinjak ulazi u pet autobusa kapaciteta 60 ljudi. Karte nitko ne kontrolira. Valjda je sve ionako izračunato u studiji isplativosti: „Uzmi što više buseva, da ne bude sumnjivo. Država će malo negodovati, ali će pokriti razliku. Pa nije novac poreznih obveznika njihov da paze što rade s njim.“

Ugodna 23 stupnja i dalje su bila u zraku. Šestero putnika u autobusu broj dva niti ne sluti da će ta 23 stupnja ubrzo postati još ugodnija. Par minuta i vozač zatvara vrata, a zvuk hidraulike podsjeća na filmove o podmornicama koje moraju biti hermetički zatvorene.

Naime, opće je poznato da grijanje treba raditi. Vjerojatno su i vozači samo jedan kotačić u aparatu birokracije i tko su oni da propitkuju odluke svojih nadređenih. „Ako je Vakula rekao da će biti hladno, vi grijte. Nije bitno što se Vakula zeznuo.“ Sada mi je drago da ja ipak toliko ne griješim u svojim tekstovima jer tko zna kakve bi to posljedice imalo na konzumente medija.

Pogledom tražim nekoga tko se također bori da dođe do kisika. U masi svih petero ljudi koji su raštrkani busom, pogled mi se zaustavlja na djelatniku Pošte. Krupne kapi znoja padaju na njegovu službenu uniformu. Sva sreća pa je rađena od istog materijala kao i kišobran pa se znoj samo odbija.

Eh, što nismo bili mudriji. Nakon toliko putovanja busom, mi smo birali komfor. Sami smo si krivi što smo htjeli slušati bilo što osim Narodnog radija. Kao da nam vozač s velikim zlatnim lancem oko vrata, u raskopčanoj bijeloj košulji, nije bilo dovoljan znak upozorenja da ovo nije bus za nas.

„Treba biti mudar.“ – oh kako li je lako biti general poslije bitke. Profesori razredne nastave uopće ne znaju koliko uskraćuju današnju mladež kada biraju Sljeme ili Novi Vinodolski umjesto turističke vožnje kroz Brckovljane, Kusonovac, Podjales i slična sela. Sve im se još nekako i može oprostiti, ali nikako što djeci uskraćuju zaustavljanje kod limarske radione Klasić.

Moj ranije spomenuti prijatelj Poštar, izgleda kao da je propješačio put do Vrbovca. Sva sreća pa je obukao kišobran. U Vrbovcu je glasno promrmljao kako nema kisika i preselio se u drugi bus. Ostavio me na cjedilu, kad se već on sam nije mogao ocijediti.

Ostalo nas je samo četvero, četvero najhrabrijih. Barem ćemo moći podijeliti višak kisika koji je u Vrbovcu ušao za Poštarom. Četvero putnika, vozač, Oliver Dragojević i ja nastavljamo avanturu života. Zavičajna ruta, koju treba pokazati japanskim turistima, napokon nas je dovela do zgrade kolodvora u Križevcima.

Dočekani smo kao reprezentacija koja se vraća s velikog natjecanja i kući donosi medalju. Grad Križevci, tako lijepo zvuči. Gomile pogleda putnika koji čekaju vlak u smjeru Zagreba skeniraju nas bolje od bilo kojeg sigurnosnog uređaja u zračnim lukama. Nitko se previše ne obazire jer smo napokon došli do kisika. Mlađa populacija uglavnom nam se smije, a iz lokalne, kolodvorske birtije, dobrovoljni otpravnici dobacuju nam neke riječi suosjećanja na teško razumljivom jeziku.

Ulazimo u malo moderniji vlak, iz jedne novije države. Također bivše, ali novije. Prije zatvaranja vrata, svatko pokušava udahnuti što više kisika jer tko se jednom opeče, puše i na hladno. Sjeo sam, dakle, u vlak i primijetio da imamo i utičnice. I to ne bilo kakve utičnice, već utičnice izmjenične struje, 220V. Iznenada sam osjetio veliku zahvalnost prema Nikoli Tesli, priključio mobitel na struju i čekao konduktera Godota. Je li na kraju ušao, nije mi poznato. Znam da smo krenuli nakon 15-ak minuta stajanja.

Sanjarenje i uživanje u pogledima na ravnice, šume, livade, polja i objekte Carevdara, Lepavine, Vojakovačkog Kloštra i mnogih drugih mjesta (koja se nikada nisu činila tako lijepa kao toga dana) prekinula mi je grupa Britanaca koja je komentirala kako su hrvatski vlakovi dobri. Za put od 87 kilometara potrošili su dva i pol sata. Nikad nisam gajio veliku ljubav prema Britaniji, ali sam sada definitivno odlučio da ih nikada neću posjetiti. Ako su im naši vlakovi tako dobri, bojim se uopće pomisliti kakvi su njihovi.

Nakon dva i pol sata, dolazak u hrvatski Chicago izliječio je sve rane koje su nastale na putu. U mislima mi zaigraju riječi KUD-a koji je jednom pjevao na glavnom trgu: „Koprivnica, Koprivnica, najljepši cvijete moj!”

P.S. Što se tiče parole… “Vlak je uvijek brži”… Pa i je… Od romobila… Na solarni pogon… U Litvi… Zimi…