Autor: Tanja Kostanjevac - May 28, 2021

U današnje vrijeme, sve je više napuštene djece kojima je „država majka“ i ona često završavaju u dječjim domovima te vape za obitelji. Društvene mreže svako malo bruje o tomu, svi se čude kako je moguće da majka ili otac ili oba roditelja ostave svoje dijete samo tako, bilo da ga se odreknu, daju ga na posvajanje ili već nešto treće.

. Ne, ovo nije još jedna tužna priča o djeci koja se nalaze u domovima (iako ćemo se dotaknuti i teme posvajanja djece), već je ovdje stavljen naglasak na udomitelje, socijalne radnike i psihologe koji surađuju s njima. Općenito, ljudi imaju određene predrasude kada se u javnosti spomenu riječi kao što su socijalni radnici i udomitelji. Često se dogodi da i miješaju pojmove udomljenja i posvojenja djece, a za socijalne radnike tvrde kako „ništa ne rade“. Osim što miješaju ova dva spomenuta pojma, mnogi od njih i smatraju kako se udomitelji „bogate“ na djeci koju su udomili. Za potrebe ovog istraživanja, razgovarali smo s psihologinjom iz Tima za udomiteljstvo, udomiteljicom i u radu se spominju udomljena djeca. Osobe su htjele ostati anonimne, stoga ćemo se za potrebe ovoga teksta koristiti lažnim imenima i prezimena zbog zaštite osobnih podataka, a u svrhu što boljeg razumijevanja teksta.
Razlike između udomiteljstva i posvojenja
Odmah na početku, pogledajmo koje su točno razlike između udomiteljstva i posvojenja djece. Prema definiciji, udomiteljstvo je oblik pružanja socijalne usluge smještaja djetetu ili odrasloj osobi koju pruža udomitelj sa svojom obitelji ili udomitelj koji živi sam, pod uvjetima propisanim Zakonom. Njegova svrha je osigurati skrb i potporu korisniku u poticajnom i pozitivnom obiteljskom okruženju, u skladu s njegovim individualnim planom promjene. S druge strane, posvojenje djeteta, objašnjava psihologinja Mikić iz Tima za udomiteljstvo, poseban je oblik obiteljsko-pravnog zbrinjavanja i zaštite djeteta bez odgovarajuće roditeljske skrbi, kojim se tada stvara trajni odnos roditelja i djeteta. Tim činom, posvojitelji stječu pravo na roditeljsku skrb, a ono se može zasnovati samo ako je u skladu s dobrobiti djeteta. Između posvojitelja i njegovih srodnika s jedne strane, a posvojenika i njegovih potomaka s druge strane, nastaje neraskidiv odnos srodstva i sva prava i dužnosti koja iz toga proizlaze, što nije slučaj u situacijama udomiteljstva, kaže psihologinja. Posvojenje je uređeno Obiteljskim zakonom. Bitna razlika između posvojitelja i udomitelja jest da posvojitelji postaju roditelji i jedini zakonski zastupnici svoje djece, dok su biološki roditelji udomljene djece i dalje zakonski zastupnici svoje djece te imaju određena roditeljska prava, osim na zajedničko stanovanje, koje sada ima udomitelj. No bez obzira na to, i dalje imaju roditeljske obveze kao što su uzdržavanje djece, sudjelovanje u odgoju, obrazovanju, zdravstvenoj skrbi, sve ovisno o sudskoj odluci.
Procedura udomljenja – može li baš svatko postati udomiteljem?
Nakon što smo razlučili što znači udomiti dijete, a što posvojiti, vrijeme je da saznamo i kako se postaje udomiteljem, odnosno koji su to uvjeti koje budući udomitelj treba zadovoljavati. Između ostaloga važno je znati i kako doći do informacija koje bi mogle zanimati svakoga tko bi se htio početi baviti udomiteljstvom. Svaki zainteresirani građanin može na mrežnim stranicama Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike ili na mrežnim stranicama Centra za socijalnu skrb u svojoj lokalnoj sredini pročitati uvjete kako se postaje udomiteljem. Ukoliko vam je pretraživanje bespuća Interneta nepoznanica, možete nazvati ili doći u Centar za socijalnu skrb u svom prebivalištu te se raspitati/dati zahtjev za izdavanjem dozvole za obavljanje udomiteljstva, objašnjava Mikić. Između ostaloga, dodaje:
„Timovi za udomiteljstvo u skladu sa zakonskim odredbama i pravilnicima procjenjuju sve relevantne uvjete potencijalnih udomitelja kao što su osobne kompetencije, stambeni uvjeti, obiteljske prilike, šira socijalna mreža, ranije roditeljsko iskustvo, stavovi o odgoju djece, preferencije u odnosu na djecu koju žele udomiti, sposobnost empatije, kompetencije poput vještina komunikacije, snaga nošenja s traumama, gubicima i slično.“ Kaže, iz tog razloga osobe koje se odluče na ovaj korak, prolaze psihologijsku obradu, opsežnu socijalnu anamnezu, od iznimne je važnosti da se razgovara s članovima obitelji, treba se proći propisana edukacija, ali i osposobljavanje koje nije samo prijenos informacija, već su to iskustvene radionice.
Ovo obrazloženje nekome zvuči prilično jednostavno, no je li zaista tako? Može li udomitelj biti baš svatko? Prema Zakonu o udomiteljstvu, navodi se kako udomiteljstvo može obavljati fizička osoba koja je punoljetna, hrvatski je državljanin te ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, potrebno je da bude mlađa od 60 godina (osim ako nastavlja obavljati dužnost udomitelja, zatim osoba koja ima najmanje srednjoškolsko obrazovanje i jedna od važnijih stvari za koju je bitno da se ispoštuje jest potpis svih punoljetnih članova zajedničkog kućanstva jer tim potpisom prihvaćaju udomljeno dijete ili djecu. S druge strane, postoji i nekoliko uvjeta kada osoba ne može postati udomiteljem. To je na primjer u slučajevima gdje su u obitelji poremećeni odnosi, zatim u obitelji u kojoj je udomitelju ili drugom članu obitelji izrečena mjera obiteljsko-pravne zaštite, gdje je udomitelj ili drugi član obitelji osoba društveno neprihvatljivog ponašanja i udomitelj ne može biti onaj gdje je u slučaju bolesti udomitelja ili člana obitelji moglo biti ugroženo zdravlje ili drugi interesi korisnika. Pod neprihvatljivo ponašanje smatraju se osobe protiv kojih se vodi neki kazneni postupak, osobe koje su ovisnici o alkoholu i drogi ili pak osobe koje su već proglašene krivom za neko kazneno djelo. Nakon svih ispunjenih uvjeta, udomitelj tada dobiva licencu, odnosno dozvolu za udomljenje djeteta ili djece.
Počeci udomljenja
Gotovo svaki puta kada se „povuče“ pitanje udomiteljstva u Republici Hrvatskoj u medijima, a pogotovo na društvenim mrežama, mišljenja su podijeljena. Dobar dio građana misli kako se udomitelji „bogate na djeci“ jer zašto bi netko uopće udomio dijete, a da nema interesa u tome da zaradi.
Sugovornica (podaci poznati redakciji), koju ćemo za potrebe ovoga teksta zvati Mirela, bavi se udomiteljstvom već punih 12 godina te trenutno sa suprugom brine o dvojici dječaka. Kako je to sve zapravo krenulo? Kao odgojno-obrazovni djelatnik u svom dugogodišnjem stažu i radu susrela se, bavila i odgajala djecu koja su bila smještena u udomiteljskim obiteljima, a evo što ju je potaklo na to da se i ona počne baviti udomiteljstvom:
„Ganule su me njihove nesretne priče i traume koje su imali prije udomljavanja te me to ponukalo da i ja probam pomoći nekom djetetu pružajući mu dom i da mu pokušam zamijeniti biološke roditelje brinući se o njemu.“, objašnjava Mirela. Nakon same želje o udomiteljstvu, krenuo je i cijeli proces. Najprije su se ona i suprug prijavili preko Centra za socijalnu skrb kao potencijalni udomitelji te je bilo potrebno prikupiti svu potrebnu dokumentaciju (smještajne mogućnosti; vlastita nekretnina, zdravstvena potvrda, potvrda o nekažnjavanju, prihodi kojima raspolažu). Na pitanje o tomu koliko djece smije boraviti, odnosno noćiti u sobi, odgovor je sljedeći: „U sobi smiju biti smještena najviše dva djeteta istog spola. Zajedno u sobi smiju biti i djeca različitog spola ukoliko su brat i sestra, no naravno, svako dijete mora imati svoj ležaj, radno mjesto i ormar za odjeću.“ Kao i Mikić, Mirela je objasnila kako su i nakon ispunjenih stambenih uvjeta morali pohađati tečaj za udomitelje kroz radionice u trajanju od dvadeset sati. Što se tiče licence, dobili su je u svibnju 2009. godine, a ista se obnavlja svakih pet godina. Na temelju dobivene dozvole, istodobno su udomili troje djece.

Školovanje udomljene djece
Do sada, supružnici su na skrbi imali ukupno šestero dječaka, ukoliko ubrojimo i dvojicu koja se trenutno nalaze u ovoj udomiteljskoj obitelji. Iste godine kada su dobili licencu, obitelj se odlučila na udomljenje: „Prvi dječak kojeg smo udomili krajem lipnja 2009. godine bio je Mirko (13 godina) iz jednog dječjeg doma. On nije mogao ići kao većina djece iz tog dječjeg doma na ljetovanje u svoju obitelj (zbog nesređenih obiteljskih prilika). Kod nas je bio do 1. rujna 2009. godine kao punopravni član naše obitelji. Nakon toga se vratio u dječji dom. Nažalost, kasnije nismo imali nikakav kontakt s tim dječakom.“, kaže Mirela za prvog udomljenog dječaka.
Nakon Mirka, s početkom nove školske godine, na smještaj stižu još trojica dječaka, Vatroslav (12 god.), Jakov (8 god.) i Petar (11 god.). Razlog njihova udomljenja bio je taj što su oni bili djeca s teškoćama u razvoju te je njihovo udomljenje bilo privremeno:
„Njih trojica živjeli su, odnosno žive sa svojim obiteljima daleko od mjesta školovanja, pa se u dogovoru s Centrom za socijalnu skrb pronašlo rješenje da bi bilo najbolje da su udomljeni kod naše obitelji. Dječaci su kroz tjedan bili kod nas (kad su išli u školu), a vikendom i praznicima sa svojim obiteljima. Taj smještaj naziva se tjedni smještaj.“
Dakle, djeca nisu bila oduzeta iz roditeljskog doma, već im se udomljenjem htjelo olakšati da ne putuju svaki dan u mjesto školovanja. Dvojica od tri dječaka koja su bila na smještaju završila su i osnovnu i srednju školu, dok je najmlađi dječak završio samo osnovnu školu. Udomiteljica Mirela objašnjava kako mu sposobnosti i teškoće koje je imao nisu davale veliku mogućnost da uspješno završi srednju školu te je takva bila procjena škole koju je pohađao. Ostala dvojica završila su srednju školu, jedan za pomoćnog stolara, a drugi za pomoćnog bravara.
Na pitanje o tomu kako je njena obitelj reagirala na odluku o udomljavanju djece, odgovor je da dijete ili djecu nije niti moguće udomiti ukoliko se s time ne slože svi članovi u kućanstvu. Osim toga, i članovi obitelji isto tako prolaze psihološku obradu u Centru za socijalnu skrb.
Ono što je sigurno jest da udomiteljstvo nije jednostavno te treba imati i „lude“ hrabrosti za takvo što.
„To je moj poziv.“ – kaže udomiteljica, koja osim što se bavi udomiteljstvom je i učiteljica razredne nastave. Nije za svakoga udomiteljstvo, odnosno ne može se svatko baviti time, no onaj tko ulazi to, važno je da osvijesti u što točno ulazi. Dječaci koji su na trenutnoj skrbi kod ove udomiteljske obitelji su Gustav i Jan. Gustav je udomljen na trajnom smještaju te kao i prethodno spomenuti dječaci pohađa školu za djecu s teškoćama u razvoju. Roditelji imaju roditeljsko pravo na njega kao što stoji i u Zakonu. Isto tako, Gustav vikende i praznike može provoditi s obitelji. S druge strane, Jan pohađa redovnu školu. Razlika između Gustava i Jana je što je Jan na privremenom trajnom smještaju, a Gustav samo na trajnom. To je tako, zato što će Jan vjerojatno uskoro biti usvojen, dakle dobit će svoje stalne posvojitelje, odnosno roditelje, s obzirom da su njegovi biološki roditelji izgubili pravo na njega.
Kolika je cijena za 24-satnu brigu oko udomljene djece?
Proteklih 12 godina, kroz ovu udomiteljsku obitelj prošlo je mnogo djece. Na temelju vlastitog iskustva, Mirela je dala svoj ukupan dojam: „Moja iskustva su više-manje pozitivna. S prvim udomljenim djetetom je bilo teško uspostaviti bliži kontakt jer je bio već dovoljne starosne dobi (13 godina), bio je zlostavljan u prošlosti, domsko dijete i nepovjerljiv. Bio je kratko kod nas i iskustvo mi nije bilo baš najbolje. S ostalom djecom, Vatroslavom, Jakovom, Petrom i Gustavom imali smo i imamo dobar odnos jer kod kuće imaju roditelje i pravu obitelj, što je bitno za njihovu emocionalnu sigurnost. Jan je posebno dijete, nemirno, impulzivno, dugo je u sustavu socijalne skrbi i svaki dan s njime je izazov.“
U nastavku, sugovornica nam govori o daljnjem procesu koji slijedi kada udomljena djeca završe školu. Mirela kaže kako su se sva trojica vratila svojim obiteljima i zaposlila. No gledajući općenito, djeca koja su oduzeta roditeljima nemaju se kamo vratiti: „Nakon završenog školovanja trebalo bi im pružiti potporu da se zaposle.“, zaključuje.
Što se tiče naknade za udomljenu djecu, objašnjava: „Opskrbnina za potrebe djeteta s teškoćama u razvoju u koju ulazi sve za potrebe djeteta (školska kuhinja, izleti, prehrana, odjeća, obuća, izvanškolske aktivnosti, uključene režije i svi troškovi) iznosi 2200 kuna. Za djecu koja su bila na tjednom smještaju opskrbnina se izračunavala po danu (samo za one dane kad su djeca bila tu) i iznosila je 73 kuna po danu. Za djecu koja nemaju teškoće u razvoju opskrbnina iznosi 2000 kuna mjesečno. Za prvog udomljenog dječaka koji je bio na ljetnom smještaju opskrbnina je bila 60 kuna po danu.“ Isto tako, kaže kako i udomljena djeca imaju pravo na džeparac u iznosu od 100 kuna mjesečno te taj novac ne ulazi u dio opskrbnine. Udomitelj ima pravo na osobnu naknadu za brigu oko djeteta, a osobna naknada bila je do početka 2019. godine 525 kuna za brigu o djetetu s teškoćama u razvoju i 400 kuna za djecu koja nemaju teškoće u razvoju. Međutim, početkom 2019. godine situacija se promijenila na malo bolje te sada osobna naknada iznosi 830 kuna bez obzira na to je li dijete s teškoćama u razvoju ili ne.“ Govori nam kako se za tu naknadu može reći da je na neki način „plaća“ udomiteljima za njihov rad, trud i brigu tijekom cijelog mjeseca, 24 sata na dan. Isto tako, naglašava kako za prvog udomljenog dječaka koji je bio na ljetnom smještaju u njenoj obitelji, oni kao udomitelji, nisu dobili niti kunu naknade za brigu oko djeteta jer je takav bio Zakon. Dakle, dobivao se iznos od 60 kuna po danu, ali to je bilo samo za osnovne potrebe udomljenog djeteta – hrana, odjeća, higijenske potrepštine i slično. Ovdje valja spomenuti i kako se opskrbnina za dijete nije mijenjala već godinama, troškovi života su rasli, a isto tako potrebe za malo dijete i tinejdžera nisu jednake (npr. troškovi hrane). U prijevodu, nije problem djetetu dati više hrane, ali kada na brizi imate trojicu dječaka u razvoju, izračunajte koliki budžet vam treba. Osim naknade, kao što kaže i sugovornica, udomitelj je osoba koja ne samo da treba osigurati adekvatan smještaj udomljenoj djeci, već treba i raditi s njima u smislu pisanja zadaće, stjecanja određenih vještina i učenja. To je 24-satna briga, pogotovo ako je dijete mlađe (6,7 godina).
Nakon iscrpnih objašnjenja o iskustvima s udomljenom djecom, njihovom školovanju, naknadi, upitali smo sugovornicu što ona misli o komentarima da se udomitelji „bogate na djeci“ koju udome. Kaže kako se više niti ne obazire, odnosno ne reagira na takve stvari jer ljudi koji to pišu zasigurno nikada nisu udomili dijete i zaista ne mogu ni zamisliti kolika je to odgovornost: „Neka preračunaju to „silno bogatstvo“ pa će vidjeti da je ukupna udomiteljska zarada 5 kuna po satu, a odgovornost ogromna.“, objašnjava.
No da je uistinu lako biti udomiteljem, to bi bio svatko, a u domovima uopće ne bi bilo nezbrinute djece, a osoba koja se odluči na udomiteljstvo mora se nositi sa svim „preprekama“.
Nakon razgovora o naknadama, životu s udomljenom djecom, priupitali smo psihologinju Mikić raste li ili pada broj udomitelja u današnje vrijeme, a odgovor je da pada. Između ostaloga, sustav socijalne skrbi podosta loše funkcionira u RH – radnika je premalo, obitelji u sustavu previše, kao i administracije koja ih guši:
„Često, vrlo često, nosimo doma bol djeteta, nepravdu, manipulacije, neučinkovitost sustava i brigu za nečiji život.“, riječi su psihologinje.
Posao nije lak, svaki dan je izazov, a vremena malo: „Svako dijete ili mlada osoba je svijet za sebe. Svi životi iz našeg djelokruga rada su izazov i svi su važni. Nažalost, ne možemo se posvetiti svakome podjednako zbog naših ograničenih kapaciteta, ali zato imamo suradnike – udomitelje, učitelje, liječnike, policiju i dr. Meni su općenito najveći izazov adolescenti, mladi ljudi sa stavom, koji se znaju samozastupati pa ponekad djeluju kao odgojno nedostupni, prgavi ili neposlušni. No, zapravo se radi većinom o djeci koja su izgubila povjerenje u svijet odraslih. Primarno su ih iznevjerili njihovi roditelji, često učitelji, parcijalni promatrači iz raznih sfera društva i razvili su otpor kao jedini oblik odgovora na traumu/frustraciju.“, objašnjava opširnije psihologinja iz Tima za udomiteljstvo. Osim uvjeta za udomljenje koji su spomenuti na početku ovoga rada, socijalni radnici imaju puna prava i na posjete udomiteljskim obiteljima. To obično čine jednom, do dva puta godišnje. Iskustva udomiteljice Mirele sa socijalnim radnicima su uglavnom pozitivna te je zadovoljna kako surađuju.
Udomiteljstvo je jedna plemenita gesta te se ne može i ne smije smatrati prilikom za „dobru“ zaradu. Kada se postaje udomiteljem, važno je znati u što se točno „ulazi“ te koje se „prepreke“ mogu pronaći na tom putu. Psihologinja iz Tima za udomiteljstvo već dugi niz godina surađuje sa socijalnim radnicima i sudjeluje u čitavoj problematici sustava koji je izuzetno loš u RH. Na sve načine, i psihologinja i udomiteljica Mirela pokušavaju pomoći djeci; psihologinja na način da im pronađe adekvatnu obitelj za udomljenje ili pak za stalno posvojenje, a Mirela da im pomogne u smještajnom obliku radi školovanja ili da im olakša čekanje na njihovu novu, pravu obitelj. Gotovo sva udomljena djeca iz Mireline obitelji izašla su bogatija za osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Iako su to bila djeca s poteškoćama u razvoju, sada su mladi, samostalni ljudi te vrsni bravari i stolari. Stoga, onaj tko uistinu želi pomoći, učinit će to srcem, a ne željom za ostvarenjem zarade.