Autor: David Međurečan - Dec 23, 2020

Draga i duhovita Antonija Blaće jedna je od najpoznatijih TV lica u Hrvatskoj. Svoj početak karijere opisuje kao američki san. Iako nije izašla kao pobjednica prve sezone Big Brothera, njezin se život u tom trenutku znatno promijenio. Danas je Antonija voditeljica, producentica i ambasadorica na RTL televiziji. Nekadašnji stres vođenja emisije uživo, sada je Antonijina najveća ljubav. Svoj život opisuje kao „nesređen“, što joj u principu i odgovara. Smatra da je od svega, najvažnija sloga unutar četiri zida.

Jedno od Vama najdražih sjećanja iz djetinjstva, polijevanje je vodom na temperaturi od 40 stupnjeva. Možete li nam reći malo više o tome kako je izgledalo odrastanje djevojčice iz Šibenika?

Odrasla sam u obiteljskoj kući u kojoj smo živjeli: baka, dido, mama, ja i teta, sve dok nije otišla na fakultet. Imam osjećaj da je to bilo prije 200 godina. Preživljavanje paklenih vrućina jedno je od mojih ljepših sjećanja iz djetinjstva. Sjećam se tog jednog ljeta, kada bi moj dida, koji je inače bio veliki veseljak, mene i ostale klince iz susjedstva polijevao vodom, dok bi mi bosih nogu jedva stajali na vrućoj terasi. Imala sam jako lijepo djetinjstvo. U osnovnu školu krenula sam u svom rodnom Šibeniku. Krajem sedmog razreda osnovne završila sam već u Zagrebu. Pohađala sam srednju Križanićevu jezičnu gimnaziju, također u Zagrebu. Krenula sam sa studiranjem na grafičkom fakultetu, što je ujedno i moj glavni fakultet. Isto tako, pokušala sam na filozofskom paralelno studirati portugalski. Međutim, to sam negdje po putu ostavila, jer sam se u međuvremenu prijavila na Big Brother i onda je sve već otišlo u nekom drugom smjeru.

Početak karijere

2004. pojavili ste se na malim ekranima RTL televizije, kao kandidatkinja reality showa Big Brother. Koji je povod bio vašoj odluci za ulazak u Big Brother?

Kad me god netko pita o Big Brotheru, uglavnom me pitaju kako to da sam se uopće prijavila. Ljudi imaju dojam da po nekom životnom stilu, kao da tamo možda i ne pripadam. Moram priznati da je naša prva sezona bila jedna izvanredna sezona, recimo statistički neobična. Od nas 12, 10 nas je studiralo, bili smo čak iznad hrvatskog prosjeka, ne samo Big Brother prosjeka. U to vrijeme, u Jutarnjem je listu svakodnevno izlazila prijavnica s logom i nekom od ključnih riječi poput: 12 ljudi, izolacija, lova – slava… Riječ na koju sam ja poslala svoju prijavnicu bila je izolacija, ako se dobro sjećam. Imala sam osjećaj da je to nešto fora za mene. Ulaskom u kuću nije mi toliko bilo teško, jer sam ja u tom trenutku sve to zamišljala puno gore.

Moram napomenuti da nisam bila u izboru ovih prvih 12 kandidata, već sam bila rezerva. Neka je djevojka odustala i tada su pozvali mene. Eto, na kraju, ispalo je kao da je sudbina.

92 dana bez civilizacije, u kući s ljudima različitih karaktera i video nadzorom od 0 do 24 sata. Kako ste se nosili sa svim time?

Taj je dio možda i bio najveća motivacija od svega. Relativno sam društvena osoba oduvijek, snađem se u bilo kojem društvu. Činjenica je da ti ipak sebi u životu, energetski, intuitivno, podsvjesno, ipak biraš ljude koji ti pripadaju, s kojima dijeliš neke stvari. Zanimalo me hoću li ja i dalje biti ja, kada mi netko drugi odabere ljude, da si ih ne biram ja sama u životu. Primjerice da tu možda bude netko tko mi ide užasno na živce, netko tko mi se uopće ne sviđa, s kim ne dijelim ni svjetonazore ni ništa. U principu svi koji se prijave ipak imaju neku dozu samopouzdanja, u svojoj glavi nekako misliš da ćeš biti zanimljiv za gledanje. Nikad neću zaboraviti prvu noć, sjedili smo svi za stolom. Kad ti shvatiš da si se ti možda prijavio misleći da si zabavan, pametan, duhovit, lijep, kako tko već ima svoje razloge. Dođeš među te ljude i shvatiš: ovaj je ljepši, ovaj je duhovitiji, ovaj pametniji, ovaj zabavniji, onda ti tu treba malo da nađeš svoje mjesto pod suncem. Nikad nisam požalila što sam se prijavila s obzirom na rasplet poslije, ali i inače životno mi nije žao radi toga. Posebno je to iskustvo i tamo sam shvatila da ono što je tvoja intima je sve u tvojoj glavi, sve drugo je manje intimno. Najintimnije što čovjek ima, njegove su misli i to uvijek možeš nositi sa sobom i nitko za njih ne mora znati.

Nakon Vašeg izlaska iz reality-a, već u sljedećem Big Brotheru bili ste voditeljica druge sezone. Što se promijenilo u tom periodu Vašeg života?

Kad je sve to završilo, vratila sam se svom životu od prije i u međuvremenu dogodio se splet okolnosti. Voditeljica koja je vodila prvu sezonu, Daria Knez koja je bila izvrsna, također je bila novi tip voditelja ajmo reći, neobičan za to vrijeme. Ona kako je glumica, dobila je angažman u nekoj seriji i nije mogla više voditi. RTL u to vrijeme nije mogao naći ono što su tražili kao zamjenu, možda su imali neku ideju kako bi im se voditelj trebao ponašati, koji stil i to… Među tada postojećim voditeljima to nisu pronašli, što ne znači da nisu dobri, nego jednostavno možda nije bio pogođen stil. Onda je netko, ja ne znam tko je do dandanas, predložio mene. Kad sam dobila tu ponudu, noge su mi se odsjekle, ali sam imala osjećaj da je to nešto moje. Sve do prve emisije gdje mi se odbrojavalo u uhu, ako nisam tad umrla, neću nikad. Imala sam užasnu tremu, koja me godinama inače prati, nisam je se do dandanas uspjela riješiti, ne tako strašno kao onda. Znam da su mi brojali tih 10, 9, a ja si mislim, „Antonija što ti ovdje radiš pa nemaš pojma.“ Imala sam neku sreću da je publika prepoznala taj moj smotani stil. Cura sam iz malog grada, nisam znala da se može htjeti biti voditelj u životu. Kao mali sanjaš što ćeš biti, većinom kažeš nešto poput astronaut, a ne voditelj na televiziji. Ne znam ni gdje bi išla u školu, ni kako da dođem do toga. Baka bi mi vjerojatno rekla: „Dobro je dušo, ali nađi ti posao u banci.“ Imam osjećaj da je moja sudbina pronašla mene, a ne ja nju. Na dnevnoj bazi budem zahvalna što mi se to tako dogodilo, jer ne znam bi li to inače sama prepoznala.

Rad na televiziji

Kako u kratkim crtama izgleda radni dan Antonije Blaće?

Moj radni dan uvelike se razlikuje ovisno o tome je li u tijeku neki projekt koji vodim, ili ne. Do pojave pandemije gotovo svi dani su mi bili zauzeti poslom, ali evo sad kada je sve na stand by-u tako je i kod mene nažalost. Već mi malo i fali televizija i sve. Uglavnom radim velike projekte, veliki su setovi u pitanju pa je malo teže sada u ovim okolnostima, neke smo stvari možda malo odgodili. Radni dan sastoji se primjerice od: čitajućih proba, proba odjeće, pregledavanja svog materijala, a otkad radim i produkciju to je još opsežnije, još šire. Vođenje mi je u srcu i to je moj najdraži posao svakako, ali produkcija je isto zanimljiva. U principu dugo vremena, nekoliko mjeseci nešto pripremaš i onda to ugleda svjetlo dana. Kao neki blještavi projekt od kojeg ujutro dobiješ izvještaj gledanosti i vidiš da se to ljudima sviđa i to je meni nešto kao „rewarding“. Ne znam što bi izdvojila, možda ipak malo vođenje barem za nijansu. U biti to je jako stresan posao, pogotovo kad se radi uživo, a ja najviše od svega volim te uživo emisije. Međutim, ja sam se na taj stres nekako navikla i on je meni prerastao u adrenalin, uživam u tom stresu. Kad jednom pregrmiš da te prpa i počneš uživati u tome, onda to prestaje biti teško.

Kakav je odnos između vaše kolegice Marijane Batinić i Vas s obzirom na to da radite isti posao unutar okvira TV voditeljica?

Marijana i ja prijateljice smo od kad je ona došla na RTL. Bilo mi je jako drago da je RTL prepoznao da ju treba uzeti, onda kad je bila slobodna. Nas dvije smo od početka njezinog rada pa evo do danas jako bliske prijateljice. Kad ja nisam mogla voditi Big Brother, Marijana je tu uletjela, ja sam bila na operaciji, što nije uopće jednostavno, ne zato što se to teško radi, nego ljudi su naviknuli. Zamisli da ja sada upadnem u Ljubav je na selu, što bi izazvalo čuđenje, jer navika je tu. Ona je to super odradila i sad već sigurno ima 10 godina da je i ona na RTL-u. S njom sam najbliža od svih mojih kolegica. Možda ćemo nekad nešto zajedno i voditi.

U više navrata izjasnili ste se kako Vam je najdraže voditi live emisije, odnosno javljanja uživo. Što je toliko posebno u tome?

Meni je to najslađi dio, imam osjećaj da je u biti to moj super skill i super power baš u tome kad se dogodi greška, problem, pada reflektor, nestalo je struje, neke izvanredne situacije. Mislim da sam tu nekako najjača da to nekako izvrtim, izokrećem i izvučem na opću korist ili da to nekako sakrijem. Baš zato što nema ponavljanja, nema nazad i kad se događa problem, događa se ispred svih. Ljudima je live težak zato što se boje pogreške. Potrebno je da sam sebi kažeš, dobro pa i ja sam isto čovjek mogu i ja pogriješiti, nije to tako strašno. Dozvoljen ti je tvoj tok misli, dozvoljeni su ti tvoji komentari, naravno da pričam gluposti ne bi bili dozvoljeni. Treba procijeniti koji trenutak je za šalu, koji je za neku drugu emociju i to mi je najljepši dio, jer to nije suhoparno vođenje. Snimane emisije imaju isto svog šarma, zato što ih možeš popeglati do savršenstva i tu isto treba biti spretan, nije ni to jednostavno za bilo koga.

Nekadašnja ste radijska voditeljica Prvog radija Zagreb i Narodnog radija, danas poznato TV lice u ulozi voditeljice. Koja je po Vama znatna razlika između ove dvije vrste medija?

To uvijek ljudima zvuči da je slično. Najveća sličnost u mom viđenju, upravo je to vođenje uživo. To što ti uživo imaš priliku unijeti sebe i dodati možda svoj komentar, svoju šalu ne znači da si nepripremljen, to nije improvizacija. Treba puno pripreme, da bi ti u ležernom izdanju izašao van uživo, to je recimo najveća sličnost. Kada sam radila na Narodnom radiju, tu smo prošli stvarno ozbiljne edukacije formatiranog radija. Mogu reći da sam neke štoseve uvela i u televizijsko vođenje, koje neću otkriti, to vam mogu ispričati na gostujućem predavanju. Meni se ta dva medija ne razlikuju puno, tehnički da, ali u samom radu osjećam se slično pa nemam neki dojam razlike. Što se tehničkih stvari tiče, puno mi je teže bilo savladati radio. Tu treba svladati ovo novo doba DJ, miksaš muziku, ubacuješ jinglove, puštaš podloge i sve sam radiš. To je prvih par mjeseci toliko teško, kao najgori ispit vožnje auta, što je kuplung, što je gas… Nakon par mjeseci probiješ to i onda postaje baš veliki užitak. Radio je odličan medij i zapravo puno je intimniji od televizije. Kažu da je potrebno sedam godina formatiranom radiju, da DJ postane baš vrhunski i da se može prometnuti u pravu zvijezdu. To je po meni izvrsno uspjelo Ivani Mišerić, mi smo tad zajedno počinjale i ona je u tome ostala. Da sada pitaš nekog da ti kaže najpoznatijeg radijskog voditelja, sigurno bi spomenuli Ivanu za koju osjećaš da jednostavno rastura taj pult.

Ambasadorica ste udruge RTL pomaže djeci, kakav je osjećaj biti u takvoj vrsti projekta.

Predivan i nekad malo težak, ali više predivan. Da ne bi ispalo sada da ja odrađujem sav posao, to nije tako. Ja jesam ambasador udruge i uključena sam u to, ali mi imamo veliku logistiku, ipak smo mi medijska kuća i to traje već preko 10 godina. U principu najponosnija sam na to što je udruga uspjela izgraditi povjerenje građana, a takvih u Hrvatskoj nema puno. Nevjerojatno je kad su i najgore ekonomske prilike kod nas pa čak sad i u vrijeme pandemije, skupljali smo uređaje za male bebe s respiratornim poteškoćama. Ljudi su se opet odazvali, znači da imaju povjerenje da će taj novac koji se skupi otići u prave ruke. To smo pokušali s našom emisijom „Budi mi prijatelj“, nekako pokazati za što skupljamo i onda pokazati rezultat toga što smo napravili.

Društvene mreže

192 tisuće pratitelja na Instagramu. Moglo bi se reći na televiziji voditeljica, na društvenim mrežama influencerica. Aktivni ste i često, pogotovo u ovo predblagdansko vrijeme, na svom Instagram profilu darujete svoje pratitelje raznim poklonima. Kako se snalazite u svijetu društvenih mreža, odnosno danas već poznati naziv, svijet influencera?

Meni je to još uvijek neki, ne bih to nazvala „usputni posao“, da ne obezvrijedim, jednostavno neki gušt, ali ne želim biti pod pritiskom toga. U neku ruku hiberniram po pitanju toga, mjesec dana ništa ne objavim pa se onda probudim, javim se i tako… Super mi je to što to mogu iskoristiti, primjerice sada kada je bio prvi lockdown za besplatno oglašavanje malih proizvođač i OPG-ovca. Pokušavam potaknuti ljude ako žele kupiti božićni poklon, da ga radije kupe kod nekih naših malih proizvođača. To su mali proizvođači koji nemaju novaca da si priušte neku veliku reklamu. Smatram da nije loše što se na taj način možemo nekad dobro iskoristiti kako bi im omogućili njihovu vidljivost. Simpa mi je također što mogu podijeliti neke svoje svakodnevne brige, ili glupe situacije i vidjeti da nisam sama. Meni se sviđa imati tu blisku komunikaciju s publikom, zna me to nekad isprazniti, ali češće puni. Može se od toga ozbiljan biznis napraviti i neki kod nas zbilja to jako dobro rade, ja nisam spremna na to.
„ Izgledala je kao jelen uhvaćen u snopu svjetlosti na autocesti “, jedan je od Vama najdražih hejt komentara koje ste dobili u počecima Vašeg rada kao voditeljica. Nakon tog komentara bila je i pokoja suza. Vjerujem da se danas rijetko pojavi netko tko bi bacio loš komentar pozitivnoj, vedroj i duhovitoj osobi poput Vas. Međutim, ako se on i pojavi, kako Vi danas reagirate na takvo nešto?

Postojali su forumi, forumaši koji su sve živo pratili i među temama sam pronašla sebe i čovjeka koji je napisao taj komentar. To je bilo nakon moje prve odvođene emisije. Bila sam ponosna na sebe, odvodila i nisam umrla, a onda pročitam: „Izgledala je kao jelen uhvaćen u snopu svjetlosti na autocesti“. Plakala sam valjda dva dana i sama sebi govorila: „kako on to meni može napisati, pa on mene ne zna, pa on ne zna kako je to meni bilo teško“, ali ta priča ima rasplet. U nekom intervju ja sam to već spomenula, a to se forumašima nekako dopalo da sam priznala njihovo postojanje i uvažila njihovo mišljenje. Nakon toga otvorili su post ja mislim da je ime bilo „naša draga Antonija“ i tu sam se rastopila. Na Instagramu vas neće pratiti netko tko vas ne podnosi, češće je Facebook taj gdje dobijete neki hejt komentar. Na to gledam da ignoriram, uglavnom komentare ne brišem, ostavljam ih na životu, neka se vidi ime i prezime onoga koji piše. Kod mene vlada demokracija, tako da imaju pravo ljudi reći što misle ako hoće, kad je nešto neugodno onda ću to eventualno maknuti.

Život unutar četiri zida

Kako se slažete suprug Hrvoje, Vi i vaš pas Čarli?

Nama vam je super. Neki dan pričali smo kako to sad već dugo traje, ova izolacija i to sve, i da se tako ne volimo i ne slažemo da bi se počupali milijun puta vjerojatno. Super smo se nas dvoje uklopili, niti je on iz nekog uobičajenog stila života, ipak je sportaš, naviknuo je na putovanja i užurbanost. Izrazila bi se da živimo dosta nesređeni život, nesređen u odnosu na kako svijet inače funkcionira. Bude tu budnih noći, meni snimanja znaju potrajati do 6 sati ujutro. Primjerice prilikom snimanja Gospodina Savršenog koji snimamo dok ne svane pa ti onda ustani i budi normalan. Malo je sve to nekako hektično, ali kako je i njegov posao bio takav, nekako smo se tu poklopili i tako guramo sada već 12 godina.

Kupnja ili vlastita proizvodnja božićnih kolača?

Od svega u kuhinji, s kolačima sam uvjerljivo najgora. Ne znam napraviti niti jedan kolač, niti imam želju, niti potrebu, niti ih jedem, niti ih volim. Međutim, da ih volim jesti, možda bi se i potrudila, ako mi ih netko donese ja ću ih rado pojesti, ali ne do te mjere da ih pravim. Vjerojatno da imamo klince bi se više potrudili oko toga. Druga hrana da, ali kolači nisu moja stvar nikako.

Božić kod Antonije Blaće. Je li to standardno kulinarski kao što je sarma, francuska salata i purica, ili je to primjerice štuka u šlagu i recimo nekakve žabe, kao što je to kod naše dive, Josipe Lisac ?

Neee štuku u šlagu ćemo preskočiti ovaj put. Hrvojeva obitelj ima lijepu tradiciju da se cijela uža i šira obitelj skupi na Badnjak, što evo, ove godine neće biti baš moguće. Nekako sam se uz njih navikla na te neke običaje i to mi jako paše. Božićni ručak bude obiteljski, pošto još uvijek nije došao trenutak da smo mi ti koji ugostimo familiju, još uvijek se mi šlepamo kod tuđih ručkova. Uglavnom to bude purica s mlincima, francuska salata i ostalo što je tradicionalno, iskreno francusku ne bi ni preskočila.
Izlaskom iz ove poprilično čudesne 2020., što biste rekli za početak jedne, nadajmo se mirnije godine ?

Mislim si samo da ova završi, bit će bolja. Onda drugi dan mislim ajme nemoj da ova završi, iduća će tek biti grozna. Smatram da ćemo tek u budućnosti osjetiti posljedice ovog svjetskog lockdowna. Jako se bojim za gospodarstvo i ekonomiju. Milim da se politika trebala malo bolje pripremiti i da će cijelu iduću godinu, ako ne i godinu iza toga se trebati baviti s tim stvarima. S druge, optimistične strane mislim da je ovo super prilika za Hrvatsku, ako se nekome lampica više upali, da se orijentiramo na to da budemo jedna organska, eko, zdrava država. Da što više koristimo svojih domaćih proizvoda, naravno uvoz je neosporan, ali da nekako u tom smislu rastemo i poljoprivreda, gospodarstvo i sve ostalo, jer izgleda da se možemo samo na sebe osloniti. Želim nam za 2021. da se malo rasteretimo, da se ne svađamo ovo: „lijevo – desno, gore – dolje“ i po ostalim podjelama. Da skužimo da smo sami sebi prepušteni i da se bacimo u taj smjer.