Hrvatska

Vrijeme je da vas uvedem u ovu nezaboravnu pustolovinu, punu motora, nabrijanih auspuha, zgodnih dečki, kafića i dobre zabave. Ovo je moj najbolje proveden vikend od kad studiram u Koprivnici, za koji je zaslužna moja kolegica i jako dobra prijateljica Morena Martinović. Potaknute zadatkom snimanja reportaže iz drugog kolegija, došle smo na ideju kako bi bilo super snimiti reportažu za Prvi maj, ni više ni manje nego u Bjelovaru. U Bjelovaru se tradiconalno svake godine na Prvi maj održava Moto budnica. Što je Moto budnica, kako se i zašto održava, saznat ćete u nastavku.

„Najkraći“ put do Bjelovara

Ako pitate Google maps ova ruta je najbrža i najkraća, ako pitate mene, nikad gorom cestom nisam vozila. Dogovorimo se Bjelovarčanka Morena i ja da dođem kod nje u petak, malo se zabavimo, subotu odmaramo i u nedjelju snimamo reportažu. Plan odličan, izvedba baš i ne. Spakiram ja kofer, ubacim opremu za snimanje u auto i s adrese Mihovila Pavleka Miškine 77 iz Koprivnice krenem put Bjelovara. U goste nikad ne možeš praznih ruku pa sam ja za svoj dolazak u Bjelovar…spakirala malo kolača, točnije breskvica koje su se najviše svidjele Moreninoj mami. U vrećicu sam ubacila još i Pašaretu, gazirano piće koje možete kupiti i probati samo “priko Učke” i budući da je Uskrs bio nedavno paket čokoladnih jajašaca. Sad sam spremna ja, a i poklon.

Sjednem u auto oko 21 sat te nazovem Morenu da ju obavijestim kako krećem ali uz Google maps jer sama ne znam put. Vozim i slijedim upute: „Za 200 metara skrenite desno“, već sam bila izašla iz Koprivnice i vozim se po mjestu Glogovac, pratim upute i skrenem desno (Najgora ikad donesena odluka u životu). Vozim se ja dalje, dolazim na bijeli put, asfalta više nema. Mislim si, pa dobro možda su radovi, idem dalje. Prolazim kroz čudan prolaz, u obliku volte, ali one što izgledaju kao iz rata. Ovo je trebalo biti upozorenje da se okrenem, ali nee… Ana zna da može tu proći. Vozim ja dalje dva, tri  kilometra, kad ono cesta sve šira i šira. Pogledam navigaciju kad’ ono nema signala! Hvata me panika, oko mene je šuma, ma ne šuma, nego ŠUMETINA i na svaka dva metra iskoči pokoja srna. Okej, sad’sam stvarno zeznula put, a da stvar bude bolja ja ne znam kako se vratiti natrag. Vozim se u suzama, nemam signala na mobitelu još narednih 15 kilometara i vjerujte umirem  iznutra. Nakon potrošenih pola paketa maramica i živaca za minimalno dva semestra, eno čuda asfalt.
Moja obitelj i ja svi koristimo IOS uređaje te aplikaciju koja u svakom momentu, dok je upaljen mobilni internet, pruža uvid u lokaciju. Tu dolazi do problema koji je izavala moja drama queen –  mama.

Deset propuštenih poziva, a telefon i dalje zvoni. Na sreću ili nesreću vidim zove mama… Javljam se kao uobičajeno „Halo?“ smirenim tonom prozborim, a na to će mama:

„Gdje si ti i šta izvodiš u toj šumi? Jesi ti normalna? Pa neko će te otet, di se to voziš?

„Pa dobro, šta, lagano“ , mislim si ja.

Smirim mamu, kažem joj da se ne brine i poklopim. Zovem Morenu, koja je tek nedavno položila. „Morena, ja sam u nekim Donjim Mostima, di sam i kud’ da idem? Navigacija mi ne radi,

Morena panično odgovara kako ni sama ne zna put te neka nastavim dalje pa kud dođem, dođem. Toliko sam bila očajna da me razveselila činjenica kad’ sam ugledala bijele crte na cesti.

„Hvala Bogu“, mislim si te nastavim voziti ravno. Sve je krenulo na bolje, navigacija je proradila te smo moja malenkost i ja napokon stigle u Bjelovar.

Dobra večer, ja sam Ana.

Stižem kod Morene, upoznajem njene roditelje te razgledavam sobu koja će biti moj smještaj naredna tri dana. Kako Morena uvijek ima neki plan, uz to još je vikend… pogodite što dvije studentice mogu raditi petkom navečer?

Nakon večere predloži Morena: „Hajmo u Sarajevo!“ zbunjeni pogled iz kojeg se može očitati moja unutarnja misao: „Je li ona normalna?“ ali sarkastično odgovaram ae. Da vas preduhitrim, Sarajevo je gornji kat Morenine kuće koji služi samo za omiljeni studentski hobi – partijanje! Tako smo nas dvije zasjele u Sarajevo, otvorile bocu vina i kako bi rekli mi istrijani guštale. Brzo smo popile vino pa je u pomoć stigao Morenin prijatelj Zrinko. Zrinkova ideja da odemo do obližnjeg kafića, prebrzo postaje stvarnost te se nalazimo u Orki gdje radi konobarica i Morenina prijateljica Petra. Na putu do Orke Zrinko nam je pokazao svoju novu kuću koju je tek nedavno kupio, stoga je razlog za popit piće u to ime svakako opravdan. Ekipa je strašna, troje ljudi 50 plus godina, dvije mlade pijane cure, Morena koja se bori za štrukani pelin, Zrinko koji nema cigarete i ja koja pomno pratim situaciju.

Dosta Orke i pelina, idemo dalje! Dolazimo u nečiji stan, čiji? Pojma nemam. Sami muški oko nas, a nas dvije k’o Sultanije u haremu. Upoznam ekipu, ispada da sam najmlađa i okružena vojnicima. Zabavljamo se do ranih jutarnjih sati uz novo shookantno piće – bijelo vino i fanta shokata. Nakon partijanja i druženja s uglednim službenim osobama, čeka nas radna subota.

Prokleti stalak

Subotu smo provele vježbajući za dan snimanja. Nakon doručka Morenin brat Mateo koji se bavi snimanjem, pomogao nam je postaviti stalak i objasniti kako što raditi s kamerom. Budući da  nam je ovo bio prvi susret s kamerom, namučile smo se oko montiranja, paljenja i gašenja.

Izraz lica kada shvatiš da moraš snimiti cijelu reportažu, a ne znaš ni stalak držat’

Za ručak nas je čekao odličan gulaš od srnetine koji je pripremio Morenin otac. Nakon što su me Martinovići lijepo nahranili bacile smo se na posao. Osmislile smo kadrove koje želimo snimiti te krenule u ludu i nezaboravnu avanturu života. Prve kadrove snimile smo nedaleko Bjelovara u Gornjim Plavnicama. Tamo sam upoznala Moreninu baku te nas je dočekao Ivan, Morenin prijatelj iz srednjoškolskih dana. Ivan posjeduje motor pa smo njega iskoristile kao “pokusnog kunića” za prve snimke. Nakon prvih uradaka vraćamo se kući gdje još malo ugnjavim Moreninog brata za kratku izjavu.

Svake godine pohađam budnicu , koja se događa već 102. godine za redom. Budnica je kulturna i unikatna manifestacija na cijelome svijetu koja se događa samo u Bjelovaru tradicionalno za Prvi maj. Svake godine posjećujem sa svojom pilom, koji je dio naše obitelji, radi se o motoru marke Thomos, APN 4,  iz 1977. godine. Volim svake godine sudjelovati i podržati manifestaciju u svojem malom gradu“ , rekao nam je Mateo.

Jako bitno je pripremiti motor prije same budnice. Priprema uključuje poliranje motora, pumpanje guma i promjenu auspuha. Najbitniji dio jest promijeniti auspuh kako bi buka koju proizvodi bila što veća.

Priprema auspuha

Kratki fotoshooting nakon obavljenog posla

Ponosne na prvi uspješno odrađen posao, odlučile smo  se počastiti u Mc’ Donaldsu te kratkim izlaskom budući da se u nedjelju dižemo već u tri ujutro. Brzinsko spremanje, dobar outfit i malo ruža formula je za dobar izlazak. Krećemo u grad, prvo treba naći parking. E sad se ti uparkiraj negdje a da po mogućnosti nije bočno… e sad ja ne bi tu, ovo mi djeluje kao čudna ulica a imam pulske tablice. „Daj zabrij da mi neko ukrade auto“ govorim Moreni, pogleda me i kaže „Pa nismo na divljem zapadu“. Pomislim si pa ima pravo, nismo, ali pitam čisto iz sigurnosti. „Ma neće te ovdje ni’ko daj“, uparkiramo se i idemo do obližnjeg kafića. Dok hodamo, uočavamo kako je jedino moj auto parkiran u drugačijem smjeru nego drugi auti, pogodite zašto? Jer sam ušla u ulicu u krivom smjeru i uz to se još uparkirala u krivom smjeru, „A jesi biserka“, što bi moja mama rekla. Nema veze, briga me za auto trenutno, idemo nešto popit.

Budnica

Moto budnica jedinstvena je tradicija koja budi Bjelovarčane od 1920. godine. Svake se godine u 4.30 ujutro na praznik rada okupljaju motoristi iz cijele Hrvatske. Cilj budnice jest probuditi cijeli grad vozeći se svim njegovim ulicama. Izvorno, budnica je pokrenuta od strane radnika kao borba protiv kapitalista. Skinuli su auspuhe s motora i ranom zorom protutnjali gradom te zatim mirno otišli na posao.

3:30 na satu, oglasio se alarm. Pogledam Morenu na krevetu do i vidim da ni njoj nije do života. U istom trenutku izustimo rečenicu: „Kako mi se ne da, ne mogu ja ovo“,  zatim ipak ustanemo i krećemo sa spremanjem. Morena se presvlači dok ja nanosim malo šminke, čisto da izgledam pristojno jer ipak „umetnica mora biti zdrava“ , a novinarka mora biti lepa.

Nakon kratke pripreme, palimo jedini auto pulskih registarskih oznaka u Bjelovaru i „pičimo“ prema centru gdje se okupljaju motoristi. Parking je krcat, auspusi bruje, gas nabija dok mi uokolo trčkaramo sa stalkom u ruci, koji jedva znamo ispravno nositi, a kamo li montirat. Tutnjava u ušima, a adrenalin u nama bukti. Najradije bi sjela na nečiji motor da i mene provozaju! Shvatim da sam odlutala u mislima jer previše gledam zgodnog motorista u crnom odjelu s baš, baš dobrim čizmama. Mrak je još uvijek  pa me to ometa u stalkanju, ali sviđa mi se što vidim. Još malo proučavam situaciju i shvaćam kako uz nas još jedna osoba nosi kameru na ramenu. „A vidi ovog“, kažem Moreni i obje prasnemo u smijeh, dok nismo shvatile o čemu se radi. „Ovaj“ je gospodin s HRT-a, koji ima full opremu, blic, kameru veličine manje barke na ramenu i zna svoj posao, a mi pored njega kao pokisle vrbe. Trudimo se i šetamo uokolo kako bi uhvatile što bolje snimke.

Ovogodišnja budnica brojala je najveći broj posjetitelja, a kako i ne bi kada su bjelovarsku Budnicu došli podržati čak iz susjednih zemalja. Janja i Dalibor došli su iz Graza kako bi uveličali ovu manifestaciju: „Mi održavamo tradiciju i svake se godine odazovemo ako možemo. Ni ne znam koja nam je ovo godina po redu da sudjelujemo, veselimo se kao i svake godine do sad“.

A ni publike nije nedostajalo. U 4:30 ujutro mnogo gledatelja je pomno pratilo svaki drift i svaki gas. Gospođa Jela stiže iz Slovenije: „Uvijek gledamo preko interneta, a danas smo došli da vidimo u živo kako to zapravo izgleda.“

Da tradiciju treba zadržat potvrđuje ovogodišnji najmlađi sudionik budnice. „Lukin pradjed vozio je budnicu, djed i otac, a sada je došlo vrijeme da on i tata zajedno voze budnicu.“ istaknula je Ema, Lukina mama.

Početak same budnice smo snimile, sada smo se vratile u Martinović house koja je ujedno dio rute motorista. Kao što već rekoh, Morena ima samo lude ideje pa je tako osmislila cijeli ambijent snimanja dok čekamo da motoristi probude ulicu Jakova Gotovca. Sjednem na terasu i pijem prvu jutarnju kavu u 6:30 dok se osjećam kao da je minimalno podne. Taman ulovim malo jutarnjeg zraka da me malo razbistri, kad iz kuhinje stiže Morena s idejom da montiramo pazite sad… ležaljke za plažu na trotoar i u toj poziciji gledamo motoriste, dok  naš fotoaparat stoji namontiran na stalak i uredno snima. Toliko sam bila umorna, nenaspavana da iz prve nisam ni shvatila što je rekla, ali sam naravno pristala.
BRM BRMM u daljini čuju se kao gromovi, a zapravo su 200 metara od naše kuće. Panika, panika, panika. Nije postavljen stalak ni fotoaparat, ne znamo gdje i što prije postaviti. Morena panično snima sve mobitelom dok se ja koprcam sa stalkom. Naravno, dok sam sve namontirala uspjela sam snimit samo rotirke policije sa začelja povorke koja ide kao pratnja.

Naša misija ovdje ne završava. Opet smo u autu i vozimo se prema Gudovcu, mjestu gdje ruta završava i motoristi imaju organizirano druženje. Do Gudovca stižemo brzo te nakratko porazgovaramo s organizatorom ove manifestacije: „Mi smo Moto klub Bjelovar, provodimo ovu tradiciju od 1920. godine. Mislim da je ove godine bilo minimalno tisuću motora.“

Ovdje je službeno završila naša uloga reporterki. Sada se prebacujemo u ulogu montažera.

‘ajde ti stavi alarm

Iz Gudovca idemo direkt prema centru grada gdje se dijeli grah, ali tek u podne, a sada je pola 9. Taj grah se čini tako daleeeekim. Sjednemo u kafić, naručujemo kratku rakijicu da nazdravimo snimljenoj reportaži. (Do prije pola sata sam bila u šoku kako motoristi piju pivo u 8 ujutro u Gudovcu, a ja gospođa na špici, s podočnjacima do koljena, raščupana od vjetra pijem rakiju.) Bolje zvuči kad kažeš rakijicu, kao da umanjuje težinu. Ova rakija nije funkcionirala jer smo Morena i ja na „nedjeljnoj kavici“ izgledale kao ona ekipa što dođe s aftera od aftera popit prvu jutarnju. Shvaćamo da je bolja ideja odlazak kući. Dolazimo kući kad’ i Mateo. Predlažemo mu odličan kadar za odjavnu špicu reportaže. Za kraj jedne lijepe uspomene Mateo me provozao na svojoj pili.

Po dolasku, opet u Martinović house gdje se brže bolje bacamo u krpe. „Morena aj’ ti stavi alarm“, govorim već u horizontalnom položaju.

Budimo se u 18 sati, umorne od odmaranja. Sad jedna prava kavica da dođemo k sebi i bacamo se na montažu. Vrijeme i živce potrošimo na pronalazak adekvatnog programa za montiranje pa radije ispečemo pizzu i gledamo reprizu Gospodina savršenog.

Ponedjeljak…

Ponedjeljak je bio naš dan za opuštanje. Ostale smo same u kući pa smo jutro provele na terasi uz kavicu s Moreninom prijateljicom. Ostatak dana naša zabava bio je Netflix, a toliko smo bile lijene da nas je opet nahranio Mc Donald’s. Baš nas briga, dobro smo se provele, umorile i zabavile da smo zaslužile dan provesti ne radeći ništa. Kad nam se slegao Mek spakirala sam svoje stvari i polako krenula put Koprivnice, ALI ovaj put pravim putem.

Baš kako su motoristi kružili gradom, tako ja ovdje zaokružujem svoju priču, nadam se da sam Vas sve razbudila. Do sljedeće budnice!

Kako smo se provele i što smo to dobrog snimile možete pogledati na linku.

 

Fotografije: Ana Totman, Morena Martinović/privatna arhiva

?>