INTERVJU S BIVŠIM BOKSAČKIM PRVAKOM DOMAGOJEM BUHINJAKOM: Nadam se povratku u ring već ove godine!

„Nakon što mi se prošle godine rodio sin, morao sam malo predahnuti, posvetiti se obitelji i posložiti prioritete. Vratio sam se treninzima početkom godine. Prije novih borbi moram riješiti zdravstvene probleme, a onda se nadam ponovnom ulasku u ring. Možda krajem ove ili početkom sljedeće godine“, ispričao nam je Domagoj Buhinjak – Capo, velika nada koprivničke borilačke scene.

Kada ste se i zbog čega počeli baviti tajlandskim boksom?

Krajem osmog razreda, odnosno početkom prvog razreda srednje škole. Jednostavno se volim tući. To mi je u krvi.

Kakvi su bili počeci?

Bolni. Svakodnevno dobivaš batine, a iz tih batina rađa se želja da drugi put podijeliš batine. Tako to preraste u jednu ljubav u kojoj tamburikaš druge, a tebi ništa nije.

Koje su razlike između tajlandskog i klasičnog boksa?

U guardu, odnosno držanju i pokretima. U tajlandskom boksu koriste se noge, koljena, laktovi – više je mogućih kombinacija i mnogo više pokreta. S druge pak strane, boks je kompliciran sam po sebi. To sam i ja skužio premda je to samo udaranje rukama.

S koliko ste godina imali prvi meč i koliko borbi imate iza sebe?

Prvi sam meč odradio sa 16 godina. Iza sebe imam 21 amatersku borbu, odnosno 17 pobjeda i 4 poraza.

U kojim kategorijama ste se borili i u kojoj ste kategoriji trenutno?

Prva četiri meča borio sam se u kategoriji do 67 kilograma. Nakon toga sam se ozlijedio, a poslije oporavka popeo sam na 86 kg, pa se spustio na 75 kg, pa se postepeno ponovo dizao do 81 kg. U toj sam kategoriji uzeo naslov prvaka države i otišao u Brazil na svjetsko prvenstvo. Poslije Brazila stigao sam na 86 kg i s tom sam se kilažom borio zadnja tri meča.

S koliko ste godina postali državni prvak?

Državni prvak postao sam s 18 godina, i to u kategoriji do 81 kilograma. To je bila seniorska konkurencija. Proglašen sam za najboljeg borca turnira. Na turniru sam odradio četiri borbe. Tri borbe sam pobijedio na bodove, a jednu sam završio nokautom. Pobjedom na prvenstvu dobio sam pravo odlaska u Brazil na svjetsko prvenstvo.

Kako je bilo u Brazilu?

Organizacija je bila dobra i lijepo su nas primili. Nažalost, izgubio sam prvi meč na bodove protiv reprezentativca Italije. Tu sam bio pokraden zato što su i suci bili Talijani. Zbog poraza nisam imao više borbi na turniru. Bez obzira na to što sam imao samo jednu borbu, stekao sam mnogo iskustva. Upoznao sam mnogo ljudi, a s nekim dečkima iz reprezentacije i danas redovito komuniciram.

Karijera poslije Brazila?

Prešao sam u težinsku kategoriju do 86 kilograma. Imao sam tri meča. Sve sam ih dobio. Jedna pobjeda bila je na bodove, a dvije sam završio nokautom.

U kojem klubu trenutno trenirate?

Zbog vremena i financija, trenutno jednom tjedno treniram u Zagreb Muaythai Yokkao training-centru, a u Koprivnici treniram u boks-klubu David.

Prije ste trenirali u Muay-thai Samuraj Koprivnica. Zbog čega ste otišli i koja je razlika između sadašnjeg i bivšeg kluba?

Otišao sam zbog više stvari. Odnosi u klubu bili su narušeni. Ograničavali su me u mnogim stvarima. Razlike između Koprivnice i Zagreba su velike – od odnosa prema ljudima, mentalitetu, opremi pa do razine profesionalnosti. Nije mi žao ni vremena ni novca utrošenog na put u Zagreb jer se isplati; stvarno uživam trenirati. U novom sam se klubu preporodio. Ovdje ima ljudi s kojima mogu trenirati, pri čemu ne moram paziti na njih. Kada sam se u Koprivnici spremao za svjetsko prvenstvo, jednostavno nije bilo ljudi s kojima bih mogao trenirati. Morao sam paziti da ih ne ozlijedim. Koliko god su mi pomogli da se probijem u prve tri godine, već su me četvrte godinu sputavali. Dosegnuo sam maksimu, a korak dalje u tadašnjem klubu nisam mogao napraviti.

Jeste li imali ozljede i koja je najveća?

Kao i u svakom sportu, i u tajlandskom boksu postoje ozljede. Operirao sam koljeno, no najveći zdravstveni problem, nepovezan s boksom, bila je cista u glavi. Svi liječnici kod kojih sam bio ne preporučuju mi daljnje bavljenje sportom. Trenutno se pokušavam izliječiti alternativnom medicinom, a ako to ne uspije, ići ću na operaciju, no tek ako sve drugo propadne. Jednom kad se nešto operira, to više nikad nije kao što je nekad bilo. To znam po koljenu u kojem osjećam lagano zatezanje kod svake promjene vremena.

Prošle ste godine dobili sina. Kako uspijevate uskladiti obitelji, posao i sport?

Jako teško. Prošle sam godine morao napraviti kratku stanku od sporta jer bih jednostavno pukao. Morao sam se priviknuti na ulogu oca i posložiti prioritete u životu. Posvetio sam se obitelji i sada sam se prilagodio. Početkom ove godine opet sam počeo trenirati – i sve se vratilo u normalu.

Jeste li ikad pomišljali na odustajanje od sporta i žalite li zbog ičega?

Bio sam izgubljen 16 godina i nisam znao što ću sa sobom. Onda sam našao nešto što me u potpunosti čini sretnim. Sport je moj život i ja živim za ring. Jednog dana kad se i prestanem baviti, ostat će ljubav prema borbi tako da ni u jednom trenutku nisam ni pomislio da odustanem. Ne žalim ni zbog čega. Trening je trening, borba je borba – nema se tu što žaliti.

Što planirate u budućnosti?

Više se ne želim boriti u amaterskoj konkurenciji, već samo u profesionalnoj. Vidim se kao profesionalni prvak svijeta. Volio bih odraditi par mečeva kao prvak, htio bih izgraditi kuću u Koprivnici, otvoriti klub u našem gradu, i to dobro opremljen i ugledan, koji bi pronalazio nove talente i bio na čast Koprivnici i meni.

Za kraj, recite nam koji Vam se trenutak u dosadašnjoj karijeri urezao u pamćenje?

Kada prvaku Hrvatske u kategoriji do 86 kilograma u sedmoj sekundi slomiš nos i pobijediš, to je dobar osjećaj. Ja za takve trenutke, a mislim da i svi drugi borci – živim.