Biste bez lica: Virtualnost vs. stvarnost

Josip Vujčić je hrvatski redatelj koji je rođen u Makarskoj 1980. godine. Završio je studij Filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnost u Zagrebu. Poznat je po svom debitantskom filmu Gdje pingvini lete i kao autor novinske kolumne u Makarskoj kronici. Roman koji objavljuje, Biste bez lica, je prvi hrvatski roman o fake news fenomenu.

Roman Biste bez lica opisuje tijek fake newsa, a priču započinje novinar Martin Oblak. Zapravo se radi o satiričkom tekstu o tajnovitom A.K.(47) kojeg opisuje kao jakog dobrog čovjeka koji je pomogao drugima i zauzimao se za njih. Međutim, kako inače to ide preko medija i društvenih mreža, dolazimo do sasvim treće priče,  a broj upletenih likova se samo s poglavljima povećava.

Političke stranke, visoko pozicionirani ljudi, novinari, glavni urednici, dio su te priče. Priče koja je započela kao šala, kao nešto ironično i nebitno, a pretvorila se u zrak bez kojeg nijedan lik više nije mogao. Možemo reći da Josip Vujčić piše duhovito, raskošno, ima pomalo otpjevanih dijaloga te pažnju predaje jednako svim likovima. Odnosno svako poglavlje mijenja lika tj., tada je određeni lik u centru pozornosti. Detaljno opisivajući karaktere likova možemo uvidjeti i zašto je netko takav kakav je, jer ne spominje se samo sadašnjost već i prošlost.

S romanom se definitivno možemo svi poistovjetiti. Opisuje suvremeno doba, našu svakodnevnicu te naše živote. Stavila bih veliki naglas na medije i društvene mreže. Očito živimo u vremenu kada nam je virtualnost bitnija od realnosti i kada više vjerujemo mobitelu nego knjizi. Josip Vujčić se u romanu bazirao na jedan tekst iz kojeg je izvukao sve ostale radnje. Primjer kako vijest i na koji način dostiže do onih koji je trebaju. Danas vijest predstavlja hranu, mnogi se preko medija hrane i nastoje biti što „veći“ odnosno moćniji. Jer eto, moć je ono što ti dopušta da radiš bilo što, i baš to se u ovoj knjizi opisuje. Kako netko može sjediti i biti glup, a za koji mjesec će postat premijer. Kako? Jer može. Jer ima ljude koji misle, rade i  bore se za njega. Naslov Biste bez lica možemo usporediti sa temom romana, a to je fake news. Smatram da je to drugo ime za lažnu vijest, jer fascinantno je to kako brzo dolazi do proširenja vijesti za koju se nitko nije zapitao, ima li lice? Suludo je reći da vijest ima lice, ali još gore da nema. Lice je ono što najbrže pamtimo kod drugih, s licem predstavljamo sebe, pomoću njega vidimo, čujemo, mislimo. I zbog toga lažna vijest prestavlja samo noge i ruke jer nema svoju cjelinu. Nije cijela, nije potpunjena, odiše prazninom i tupilom. Nema onog ljudskog žara u pisanju koji bi se trebao osjetiti.

Čitajući svakodnevno vijesti, svatko od nas sigurno naiđe na nekoliko fake newsa, a da nismo ni svjesni. Zašto dolazi do toga? . Nitko nema vremena, živimo u ubrzanom svijetu koji ne želi čuti za pauzu. Navikli smo gledati u mobitel i samo pročitati naslov bez da detaljnije pročitamo i informiramo se. Fake news nastaje zbog nekog i nečije koristi. I mi to dopuštamo i još pomažemo u njenom stvaranju. Izloženi smo brojim problemima oko nas ali nikoga nije briga. I ako nas nije briga onda postanemo ravnodušni, prestane  nam biti bitno što je istina, a što laž. Živimo, dišemo, hodamo, pričamo sa hrpom laži zbog vlastitog zadovoljstva. Ta hrpa smo mi.