Bambina, Đavoli

Ne mogu se sakriti Božiću. Znam da je još daleko, ali gdje god da dođem, ondje je. Vreba. Tiho. Već je u izlozima. Naljepnicama. Centri su okićeni kao da je Božić sljedeći tjedan. Ne pokušavam pobjeći jer ga ne volim. Ne, ne. Bježim jer osjećam pritisak da izvadim svoj bijeli borić s mašnicama i perlicama. I onda u nekim trenucima postanem Grinch jer bježim. Pravim se da imam one duge, zelene, dlakave prste kojima bi najrađe poskrivećki gurnula viseću kuglicu koja me kopkala i gledala u shopping centru. Bez panike, suzdržala sam se! Jedva. Nisam popustila onom malom zločestom Grinchu koji sjedi na desnom ramenu. Poslušala sam malog skoro-pa-dobrog Grincha koji sjedi na lijevom ramenu. On je taj koji me samo tjera na bijeg. Prvi mi je šapnuo u uho da me prokleta kuglica gleda.

Nisam neki pobornik gužva i gurkanja među ljudima. Volim osjetiti svoj slobodan prostor za kretanje, lamatanje rukama dok pričam i skakanje kada pronađem ono što želim. I volim. I što me privuče kao da je netko bacio laso oko mene. Taj dan, to je bio štand s gramofonskim pločama. Obožavam ih. Mislim da je to utjecaj tate koji ih skuplja godinama i brdo njih je sakriveno u staklenom ormaru koji me uvijek vuče da nonšalantno dođem do ploča. Uvijek vrtim samo jednu, najdražu. Rock ‘n’ roll 60-ih. Neću reći da je to doba bilo idealno. Savršeno. Svako desetljeće ima svojih pluseva i minusa, svojih privlačnosti i nedostataka. Ali ono što su glazbenici tada stvarali su točno one note kojima su moje uši opsjednute. Blago rečeno.

Dok sam prekopavala po izloženim starim kutijama s gramofonskim pločama, osjećala sam se kao u raju. I onda sam ju našla. Da, definitivno je bacila laso oko mene. Moje prvo duplo izdanje ploča. Tj. prve ploče ikada. The Platters i Only you. Jedino što je taj tren nedostajalo je gramofon da se uz zvuk glazbe mogu vrtjeti od sreće kao na vrtuljku.

Svatko stvara svoje okruženje u kojem može divljati. Živjeti. Misliti i djelovati. Biti miran. Teško je danas biti miran. Samo stajati i osjećati mir dok svijet divlja. Dok se na horizontu izmjenjuju ljudi, vozila, dan i noć. Kako naći svoje mjesto i samo stajati mirno. Svi smo različiti. Netko osjeća mir u diskoteci. Netko kada stavi slušalice i putuje vlakom. Autom. Netko u šetnji ispod toliko čistog neba da poželi pratiti mliječnu stazu. A netko uz zvuk prebacivanja pjesme na starom gramofonu. Taj zvuk koji se stvori je nezamjenjiv. Može ga se slušati i slušati uz mijenjanje ploča i bijeg u neku drugu dimenziju. Onda tu dimenziju uhvatiti lasom i kreirati ju u svoju stvarnost.

Više puta sam čula kako nekome smeta taj zvuk koji proizvodi gramofon (svi znamo koji je to zvuk). Žele čistoću prijelaza. Savršeniji prijelaz. Bez onih malih zvukova koji se svako malo potkradu. Ti isti mali zvukovi koji im zvuče kao pogreške za koje tvrde da im nije mjesto tamo i da glazbu čine manje savršenom. Da, svatko ima pravo na svoje mišljenje, naravno. Ali kako se ti mali zvukovi mogu uopće smatrati greškom? Ti mali messy bits čine takvu glazbu. Čine ploče. Ne može ih se preskočiti samo zato da nešto zvuči savršenije. Da bude savršenije. Tko uopće definira što je savršeno, a što nije?

Isto je i sa životom. Svi nekada požele preskočiti te sitnice. Te male messy bits i doći na svoje odredište gdje je sve kao podmazano, sve toliko savršeno da se boje dotaknuti nešto da slučajno ne postane manje savršeno. Ali život čine upravo te sitnice. Upravo ti mali messy bits koji izgledaju kao da tamo ne pripadaju, ali su točno na mjestu na kojem i trebaju biti. Oni čine da je život savršen. Ne savršen u smislu bajke. Savršen u smislu da nekada možemo stati i biti mirni. Da nekada možemo divljati. Skakati. Pratiti mliječnu stazu. Da ne gledamo na sitnice koje iskaču kao da nešto što ne valja. Taj mali zvuk koji nekome smeta čini gramofonsku ploču savršenom. Čistom. Da, čistom. Sa svim tim malim nepravilnostima koje su apsolutno pravilne. Jer ona takva treba biti. Kao i život. Kao i osoba. Pa i ako se nekome ne sviđa to, neka. Zar je bitno što netko kaže? Naravno da nije. Ne živimo od tuđih mišljenja i odobravanja. Živimo od sitnica. Dodira. Pogleda. I zvuka one stare gramofonske ploče kojoj malo nedostaje da se izliže. Nema veze. I dalje će biti savršena. I dalje ću se vrtjeti uz nju kao na vrtuljku.