Balkanska gejša

Nobelovac Ivo Andrić svojim životnim zalaganjem i spisateljskim stvaralaštvom svakako zaslužuje apostrof časti. „Priča iz Japana“ je lirska naracija objavljena u zbirci pjesama u prozi „Nemiri“ 1920. godine.

U prvoj objavljenoj zbirci pjesama „Ex Ponto“ Ivo Andrić se predstavio kao lirik u sazrijevanju, ali već u drugoj objavljenoj zbirci „Nemiri“, koja je ispovjednog karaktera, on prelazi na narativne forme, ta zbirka je začetak pripovjedačkog umijeća koje je komisija za Nobelovu nagradu 41 godinu kasnije nagradila. Pokojni nobelovac je za vrijeme Prvog svjetskog rata bio interniran u austro-ugarskim zatvorima kao jugoslavenski nacionalist, i tada nastaju njegove prve dvije knjige. Ne zna se koje narativne pjesme su nastale u internaciji, a koje na slobodi. Diplomat i prozaik koji i dan danas izaziva brojne kontroverze imao je više različitih uzora. U počecima njegova stvaralaštva jedan od uzora mu je bio kršćanski egzistencijalist, danski filozof Soeren Kierkegaard. Obje zbirke su prožete utjecajem danskog filozofa.

Andrićeve pjesme u prozi pa i naša „Priča iz Japana“ su obojene osobnim egzistencijalno-duhovnim traganjem. Neki kritičari, npr. srbijanski kritičar Nikola Milošević vidi vrhunac Andrićeva stvaralaštva upravo u lirici i proznim pjesmama „Ex Ponta“ i „Nemira“ dok Andrićev zemljak Tomislav Ladan karakterizira te zbirke kao „nevažne i plačljive adolescentske jadikovke, odraz piščeve nezrelosti“ te da su zapravo, bez nekog značaja u jezičnom, estetskom ili filozofskom aspektu. Autobiografski elementi „Nemira“ su zakamuflirani ili poetski transformirani što možemo iščitati promoćurnijim čitanjem ove mudrozborne pričajuće pjesme. Za razliku od melankolične lirike „Ex Ponta“, u „Nemirima“ se budi lirik nade, borac za socijalnu pravdu. Ova priča kozmopolitskog karaktera potiče na borbu za socijalnu pravdu – na društveni aktivizam. Pričopjesmom nas balkanski mudroslovac potiče na mudrost, osvještava nas kako nismo statične kockice postojećih društvenih konstrukcija već, ako smo autentični, borimo se za ideale koji čuvaju i grade zajedništvo i ljudsko dostojanstvo. Tematika naše pričopjesme govori o vječnom sukobu častohleplja i vlastoljublja te autentičnog u čovjeku, autentičnog umjetnika. Borac protiv vlasti zle, lude i okrutne carice Au-Ung, pjesnik Moro Ipo, ostavlja pismenu poruku novim vlastodršcima, nekadašnjim sudrugovima u borbi za svrgnuće zle carice, a oni čak nemaju strpljenja čuti tu poruku u cijelosti. Iako je pouka naše pričopjesme došla iz daleke Zemlje Izlazećeg Sunca, „jedinstvenog carstva na Sedam Otoka“, zemlje egzotičnih gejša, ona je univerzalna i svevremenska, a svakako vrijedi na našem divljem Balkanu. Arhaičnost jezika, jednostavnost naracije i pjesničnost rečenica nas udojmljuju u neku starinu, ali odnose se na svako vrijeme, i na naše. Ugled poete Ipo Morija je bio na visokoj cijeni, on je dijelio patnju, vjeru i pobjedu sa svojim suborcima, ali ne želi korumpirati svoje srce vlačću jer je njegova esencija da „potražim ima li gdjekod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana“. On se nudi novouspostavljenoj vlasti kao pomoć i potpora u slučaju bijede i nevolja koje bi mogle zadesiti carstvo, ali ona odbija s prijezirom, čak sažaljenjem i samu takvu pomisao da bi išta loše udesilo carstvo „za pravednog i slobodoumnog vladanja Tridesetpetorice!?“. Eto, arogancije!

Andrić u ovoj lirskoj priči daje časnije mjesto znanosti koja ipak sluša duh umjetnika, ali je tiha, i jasno je, pobuniti se i boriti se, tražiti nepravde, a tragati za idealima i istinom je najčasnija zadaća – umjetnika i pjesnika. Narator znanosti daje ulogu tihog saveznika umjetnosti, ali i kooperanta vlasti. U svakom „žutom prsluku“ na ulicama Pariza i drugih francuskih, belgijskih, nizozemskih i njemačkih gradova jeste upravo taj pjesnik čiju patničku pjesmu vlast ne čuje, a možda i ne zna čuti kao što ni našeg pjesnika Morija Vijeće nije čulo. Vlast se nastavlja boriti za svoje pozicije i prezire pjesnike koji su metafora i simbol spiritualnosti, prosvjetljenja, novih mogućnosti i svekolike umjetnosti. Pjesnici izvojevaju borbe da se težnje i ideali ostvaruju- to je njihova priroda, a vlast im je potpuno strana. Umjetnici su uvijek spremni hrabriti, poticati i buditi u ljudima ono najbolje, pa i onima koji predstavljaju vlast- ta im je svrha.

Ova narativna pjesma je vatrena stihija koja potencijalno može zapaliti svijest čitatelja o moćima i važnostima umjetnosti. Bez umjetnosti čovjek je šuplje tijelo – besmislena šupljina. Andrić u svojim najtežim trenucima nalazi snagu promišljati o sebi i o umjetnosti, o smislu čovjeka, on baca čitatelju duhovnu bombu. Autentični umjetnici ne teže za vlašću, ne poznaju častohleplje nego su „strašni lovci, ali od plijena ne jedemo“. Lovci na nepravde i borci za pravdu, oni suprotno vlasti, suosjećaju i traže potlačene.