Baka Marija (100): “Nekad uz stepenice mogu i bez štapa”

Marija Šućur je iz Zagvozda, malog mjesta u Imotskoj krajini ispod Biokova. Udala se kao sedamnaestogodišnjakinja za trgovačkog putnika Josipa Šućura, rodila petero djece, a danas je baka čak 13-ero unučadi i trenutno 19-ero praunučadi.

Bez supruga Josipa ostala je nakon 25 godina braka, a bez znanja o sinu je živjela punih 12 godina. Rođena je 1921. godine, a 18. travnja proslavila je 100. rođendan s najbližim članovima svoje obitelji u rodnom kraju Zagvozdu. Trenutno živi s najmlađom kćeri Slavicom, zetom Marijom i unucima Petrom i Domagojem i Podstrani kod Splita.

Imate petero djece, četiri kćeri i sina. Je li Vam suprug pomagao u njihovom odgoju?

Bilo je teško jer mi supruga nije bilo doma vrlo često. Bio je trgovački putnik i svega dva puta godišnje je dolazio kući. Ja sam ostajala doma, brinula o djeci, kući, životinjama i radila na njivi. Najteži period odgajanja mi je bio definitivno pubertet jer su svi bili nestašni još kao djeca, a u pubertetu je njihov nestašluk dosegao vrhunac.

Kolike su dobne razlike među djecom?

Ma uglavnom tri do četiri godine. Marija je najstarija kći, tri godine kasnije sam rodila sina Ivu, a zatim Anku još tri godine kasnije. Rosa i Slavica su došle nešto kasnije i razlika između njih je četiri godine.

Je li bilo nekih smiješnih situacija tijekom odrastanja Vaše djece?

Sjećam se jednog događaja kad mi djeca nisu htjela jesti ručak. Događalo se često da ako jedan neće jesti, nitko neće. Izluđivalo me to. Kasnije sam im rekla da, ako ne žele jesti, idu trčati oko kuće dok ne ogladne. Nisu to najbolje prihvatili, ali sam im rekla da neće dobiti ni večeru ako ne naprave onako kako sam rekla. Bilo mi je simpatično gledati ih kako trče oko kuće i brojala sam im krugove. Dok nisu određeni broj krugova istrčali, ne bi dobili jelo. Naravno, bilo ih je još puno, ali ovaj mi je bio najsimpatičniji kojeg se trenutno mogu sjetiti. 

Težak period života

Koji događaj pamtite kao najgori?

Jedini sin kojeg imam je sa 17 godina jednostavno nestao. Nigdje ga nismo mogli naći. To je bio najgori period mog života. Pitala sam susjede jesu li ga vidjeli. Policija je bila udaljena 50 kilometara od sela i molila sam sve susjede, rođake i prijatelje da me odvedu do policije jer ja nisam imala auto. Nažalost, nije se puno toga moglo učiniti. Proglasili su ga mrtvim, iako tijelo nikada nisu pronašli. Suprug je došao nakon mjesec dana. Jako ga je to pogodilo. Nekoliko godina nakon nestanka sina, suprug mi je obolio od tumora na mozgu i preminuo poslije 25 godina braka.  Čak 12 godina tuge, boli, razočarenja sam proživjela kad mi je stiglo pismo na kućnu adresu. Nisam mogla vjerovati kad sam vidjela tko mi ga šalje. Bio je to Ivo, sin čiji bijeg nikad nisam prežalila. Samo mi je u napisao kako se nada da smo svi dobro i da nas sve zove na svadbu u Marseille jer se ženi za Francuskinju.

Koji je bio razlog njegova bijega i kako ste se osjećali kada ste doznali da je ipak živ nakon tolikih godina?

Rekao je kako je morao otići, da je htio biti samostalan i nije imao snage to reći u lice majci, a ni svojim sestrama. Uzeo je tek neku manju ušteđevinu koju sam skupljala i potrošio je na kartu za Italiju. Ondje je našao posao i ostao par godina. Kasnije je upoznao svoju sadašnju suprugu Jacqueline i odlučio otputovati u njen rodni kraj Marseille. Kad sam saznala da je živ i zdrav, bila sam presretna i suze su mi u potocima lijevale. Pismo nisam ni mogla iz prvog pokušaja pročitati zbog suza koje su tekle. Ipak, moram priznati da sam bila i ljuta. Pomiješali su mi se osjećaji. Htjela sam mu takav šamar lupiti da mu se lice crveni tjednima. Kad sam ga vidjela, u Francuskoj dva dana prije ženidbe, iznenadila sam se koliko se promijenio. Da mu nisam vidjela oči, ne bih znala da je to on. Bio je stariji, ozbiljniji i s bradom. Od malenog dječaka od tek 17 godina, sada je imao skoro 30 godina.

Rekli ste da ga 12 godina nije bilo. Djeca su Vam u tom periodu već narasla. Što je s njima bilo i jeste li mogli djeci objasniti situaciju u kojoj ste se našli po pitanju nestanka sina?

Budući da je Ivo bio drugi po starosti, najstarija kći Marija mi je puno pomogla i bila podrška. Nakon tri ili četiri godine je otišla i udala se u Vodicama. Ostale kćeri su isto otišle u veće gradove zbog studija. Sa mnom je ostala jedino najmlađa kćer Slavica koja je imala tri godine kad je Ivo nestao. Ona ga se nije sjećala i nisam joj puno toga ni govorila o Ivi dok nije postala starija kako bi mogla što bolje shvatiti cijelu situaciju.

Mogućnosti i hobiji

Imate puno unučadi, još više praunučadi. Jeste li ih sve upoznali i znate li im svima imena?

Što se imena tiče zna mi se dogoditi da ih zamijenim. Nenamjerno naravno, ali jednostavno toliko ih je puno da mi se pomiješaju imena. Neke ponekad zamijenim, ali dvije praunuke miješam od malih nogu. Toliko su slične da mi se i danas, kad imaju 10 i 12 godina, dogodi da Petri kažem Nika i obratno. Upoznala nisam čak četvero praunučadi. Jedna unuka mi se udala i otišla u Francusku.  Nikada joj djecu nisam upoznala uživo, jedino preko Skypea, ali njima ne miješam imena jer ih ne znam ni izgovoriti. Imena su francuska.

Kako se osjećate s napunjenih 100 godina?

Ja se ne osjećam drukčije. Još uvijek mogu hodati bez štapa. Ne više toliko puno, ali ne treba mi ako idem iz jedne prostorije u drugu. Uza i niz stepenice isto mogu što ne može baš puno stogodišnjaka. Zdravlje me još služi. Vid baš i ne, ali pomoću povećala i naočala mogu još poneku stranicu knjige ili molitve pročitati. Ne osjećam nikakve tegobe. Ali mogu zahvaliti svojoj obitelji jer brinu o meni i pomažu mi kad god mi je potrebno.

Imate li možda hobije?

Puno je stvari koje volim raditi. Pletem cijeli svoj život. Kad su mi počeli pristizati praunuci uhvatila sam se igle i pletem sve što stignem. Kape, šalove, rukavice, čarape i naravno džempere. Obožavam sudoku i križaljke. Kad nešto ne vidim ili me oči počnu boljeti i umarati se, onda uskaču ili kćer ili unuci. Uza sve to nađem vremena, snage i volje i za poneki kolač ili tortu.