Bajkeri iz Zagreba

     …igra je riječi za moga brata po Kristovoj ljubavi – Pericu Ivana i moju malenkost, koji smo se prošlog rujna uputili na dvodnevnu pustolovinu života (a umalo i smrti). Biciklima od Zagreba do Žumberka i natrag. Zašto? Zato.

Sve je počelo idejom da se naprosto moram jednog ljetnog dana „zaletiti“ do vikendice biciklom. Mogu ja to. Što je 60 kilometara tamo i nazad jednom dečecu koji se svaki treći dan vozi čak pet kilometara? Perica je zato rođeni „brđano-biciklist“ i put mu je bio mačji kašalj.

Priprema… Pozor… START

Našu avanturu smo, kao pametni i pripremljeni bećari koji znaju da je ljeto i Sunce tijekom dana prži k’o oganj – započeli u pol’ tri popodne. Ja sam bio krivac jer se nisam znao dovoljno pripremiti za tako dalek put pa sam usput rješavao zaostatke. Hmm, nešto slično faksu… Nego, da nastavim – 14:30 sati, sastajemo se u Savskom gaju, u Novom Zagrebu i upućujemo se prema Arena Centru. „E, aj’ mi ti pričuvaj bajk, idem se sam’ zaletit’ do Spar–a u Arenu po neš’ za jest’.“ kaže Perica meni i skratim s „aj’, aj’“. Razmišljam: „Ma, nisam ja sad’ gladan, ni ne stane mi niš’ u torbu. Nek’ si on slobodno uzme, a ja bu’m putem u pekari.“ To je bila kobna greška.

Sat otkucava 15 sati, Perica se vraća s jednim bečkim i krumpirom te započinjemo put.

Sada mala digresija – prije puta sam se malo informirao tako što sam sa stricem, koji je lud za biciklizmom, nekoliko dana prije puta otišao na kavu i preispitao ga ima li kakve savjete, na što da pripazim itd. „Kada dođeš do Rakovog Potoka, samo gledaj ispred svog kotača, nikako dalje od toga…“ misteriozno me upozorio, no nisam previše razmišljao o tome. Ipak u Rakovom Potoku ima pekara s „bolesnim“ slancima od sira koji razvedre i najtmurniji dan.

Nego, put putujemo. Vozili smo se kroz Blato prema Lučkom, izbjegavajući glavnu cestu jer baš toliki „tipični“ biciklisti nismo. Prošavši Lučko, vozimo se kroz Stupnik i prolazi mi kroz glavu: Sunčeko fino kuri, ne znam dal’ će moj ten ruskog princa preživjeti još 50-ak kilometara pod mizernim faktorom 50 kreme za sunčanje…“, no žeđ me prekinula u mislima. Vozimo se mi tako još dobrih desetak kilometara i osjećam se malčice izmoreno, ali tek tol’ko da mogu reći da nešto osjetim.

Uh, uspon, OK, ovo je Rakov Potok… Sad’ samo lagano i gore smo, pri putu ćemo stati i po te slance.

„Ajoj, pekarnica ne radi… Dobro, što je tu je, ima u Jaski sigurno neka pristojna.“, kažem Perici, lagano „pedalirajući“ po usponu, spreman na zahtjevniji dio puta.

Prvo iskušenje

Zahtjevniji dio puta malo morgen. Ovo se pretvara u križni put, a ja nisam Isus koji može nositi ovaj križ. Niti pet minuta se ne penjemo, ja sam gotov. Silazim s bicikla i počinjem ga gurati – praktički nasred ceste, jer pločnika nema…

Struja misli koja je uslijedila nije preživjela kruta srca lektora te vas ukratko mogu obavijestiti kako nisam bio najzadovoljniji i prisebniji gospodin koji se mora uspeti na nešto što, iz prvog izmorenog lica, nalikuje Mount Everestu. Sad mi je jasno, striko Neno. Sad mi je jasno.

Riječ gospo’na

„’Ajmo Ćale, možeš ti to!!! Ma gle vrh brda!!!“ povici su Perice nam Ivana odaslani svakih desetak sekundi (jer ja sam Ćale – zbog Očala).
Ćale se, nakon što se izvjesni period činio kao vječnost, popeo na brdo! Proslavio sam pobjedonosnim medvjeđim gutljajem vode, a zatim vidio iduće brdo…

Obeshrabljeni ratnik netom nakon bitke kod Rakovog Potoka

Prođu tako tri – četiri brda, oplemenim okolicu Zagreba bogatim rječnikom koji bi impresionirao i kočijaša te stigosmo do Jastrebarskog. Tražimo prvu birtiju da si napunimo boce vodom, dok izostavljamo pekaru jer je prilično kasno i frka nas je da na Žumberak stižemo tek kad padne mrkli mrak. Opet, nije bed, bit će u Krašiću (maloj općini pod Žumberkom) peksa, „napapal’ bu’m“ se već ja. Na brzinu presvučem majicu i praktički imam novi izvor (slane) vode ak’ mi ponestane „Jastrebarske pipovače“.

A kam’ sad?

Dolazimo do Izimja,  mjestašca nedaleko od Jaske, gdje sam naposljetku saznao da mi jedna prijateljica ima vikendicu! No, Izimje je važno za priču zbog još jednog detalja: naime, Izimje stoji na raskrižju koje svaki put zamijenim s drugim. Što bude ak’ „fulam“? Pa, produžujem nam put za nekih pet kilometara.

– Halo otec, čuj, tu smo kod Izimja i kam’ sad? Aha, aha, još niže pa desno, razmem, fala, laku noć!

– E, Strava mi kaže da možemo i ovdje proć’, a fakat nije neka veća kilometraža!

– Kaj da? Dobro, aj, pelaj!

Za dva kilometra dužim putem, krenusmo po meni nepoznatoj ruti. Ne mogu se žaliti, okolina je bila predivna – od šumarka malenog, do polja zelenih, nagledali smo se krasnog krajolika. U konačnici, i bolje da smo išli tim putem jer uopće nije bilo prometa s obzirom da je bila baš sporedna-sporedna cesta. Takav ležerni drajv se nastavio do Krašića, gdje sam konačno dobio prilike otići kupiti si nešto za „pod zub“.

U pekari smo si kupili par buhtli i sjeli kod Crkve Presvetog Trojstva da ih pojedemo – u miru Božjem. To je pravi obrok – par buhtli, ni više ni manje. Podsjetimo se – Perica još uvijek ima bečki i krumpir. No, da vam predstavim glavnu crkvu Krašića: sagrađena je u 14. stoljeću i zanimljivo je da je izvorno izgrađena u gotičkom stilu, no sredinom 18. stoljeća preoblikovana je u barokni stil.

U Krašiću smo se zadržali svega 20 minuta jer je utrka s vremenom u punom jeku. Daljnji put je protekao glatko, do naše sljedeće postaje – Kostanjevca…

Centar Žumberka

Kostanjevac je na prvi pogled selce s poštanskim uredom, jednim kafićem i jednim (preskupim) marketićem – gdje sam si htio nakupovati hrane (i tekućih poslastica) jer je najbliže vikendici. Mala napomena: ako ćete ikada prolaziti Kostanjevcem, da se niste usudili nazvati ga selom. Ono je centar Žumberka. Alfa i Omega. U marketu izbor nije bogzna kakav, ali dvojici iscrpljenih studenata bi bilo što u tom trenu sjelo k’o budali šamar.

Kad ono market ne radi. Ponavljam ćitabu od prije tri sata i premoren se pokušavam smisliti što sad’? Dalje je „divlji zapad“, nema više te mogućnosti luksuza kupovine klope – to je to. Krašić je jedno desetak kilometara iza nas i ako odemo natrag, put se produljuje za još 20 kilometara. Brojevi ne izgledaju dobro…
BLING! Upali se lampica! Jedan od stričeva mi je udaljen niti kilometar, ali je vrlo upitno mogu li ga zateći doma, a nemam mu ni broj mobitela…

Oče, spasi me

„Tata, molim te pomagaj! Kostanjevac ne radi, a u njemu sam si htio kupiti za jesti, frend si je ranije kupio klopu, a ja nemam ništa, jel’ mi mo’š dat’ broj od strike Vlade da ga pitam može li šta udijeliti?“

„Pa jesi ti normalan?! Kako si mogao ići bez ičega?! U Kostanjevcu nikad ne kupujemo! Uvijek je zatvoreno iza pet i preskupo je! Pa šta sad očekuješ da napravim?!“
Tenzije rastu i ljutito mu odbrusim da ću se sam snaći.

5 minuta kasnije: rrrrrring

– Evo ti Vladin broj, rekao je da je doma i da dođete.

– Hvala.

Kuc-kuc, ‘ko je? Nas dvoje!

„Oho, dobar dan mlada gospodo, pa kako ste, šta ćete popit’?“ riječi su dobrodošlice strica Vlade, koji uvijek veselo dočekuje (čak i nenadane) goste. Nakon „čašice razgovora“ stric mi obeća da će se vratiti s potrepštinama koje sam naveo. Naveo sam ih svega tri: kruh, kobasicu, sir; kad ono…

Sramotna pljačka obitelji

Oko 15 minuta kasnije otvaraju se vrata stana i dolazi stric „Mačak“ Vlado sa velikom punom vrećom sir(eva), kobasica, špeka, kruha i par pivi! Mi u šoku! „Pa striko, ne idemo na godinu dana! Pa ostavi si to! Tebi će trebat’!“, „Ma uzmite si! Treba vama snage, takav put ste prešli i opet sutra! Od viška glava ne boli!“

Joj, joj, joj, sve mi neugodno, odlazimo od njega kao da smo ga došli opljačkati! Toliko toga nam je dao da nije ni stalo u torbe!

S vrećicom na volanu, nastavljamo prema novim pobjedama! Pericu upoznajem s krajem u kojem je odrastao moj stari i pričam mu anegdote o mojim ljetima kod bake i (trećeg) strica: „Prije nekih deset godina ti dođemo sestrična i ja kod bake i idemo prošetat’ stričevog psa. Imao je kožni povodac i na kraju metalni lanac, i ja ti njega idem pustit’ s povodca da se malo istrči i iz fore cuknem povodac kako bi ga uhvatio u ruku i dum! Kraj povodca mi pogodi prednji zub i ostanem bez pol’ zuba!“
„Stari. Pa ti si debil.“, krasne riječi mi uputi prijatel’, na što ja njemu odgovaram „A gle, mora i to neko bit’.“

Nakon otprilike 45 minuta kako smo napustili mog strica, stigli smo u „obećanu zemlju“. Naš Kanaan – Kupćina Žumberačka, selo gdje se nalazi vikendica. Uspjeli smo. Vadi piv-… sokove – slavlje!

Nakon pola sata „ubijanja“ bečkog, „kobaji“, špeka, sira, kruha i tekućih potrepština, istuširali smo sa sebe otprilike desetak centimetara sloja znoja i o’šli ravno u krpe, treba nekako preživjet’ i sutra.

‘Dignemo se sutra u osam i paljada, že-mo?’

Deset i trideset.
Buđenje.

– Dobro jutro mladi gospo’n.

– Lik, ‘zgleda da se spremaju neki oblaci, malo bu’mo se rashladili do ZeGea.

– Stari, pakiraj se i polijećemo, još mi sam treba da dobi’m upalu pluća…

– Kaj onda ne idemo na Japetić?

– Buraz, pa kaj si ti lud!? Nemrem preživjet’ i to i put nazad.

– Slab si mi ćale.

– Sh.

Naime, Perica me pitao dok smo još bili u fazi dogovaranja bi li se popeli (ni više ni manje s biciklima…) na Japetić, najviši vrh Samoborskog gorja sa svojih 879 metara. Tijekom lijepog dana je s njega, ne bi ste vjerovali, moguće vidjeti čak i Alpe!
Dok je vrijeme kakvo je bilo toga dana, moguće je vidjeti jedino nadolazeću depresiju.
Ne Perice, ne idemo na Japetić.

Povratak u Zagreb-grad započnemo 15 minuta kasnije. U strahu promatram sive oblake kako se roje i samo se nadam da ćemo stići barem do Jaske relativno suhi (to jest samo znojni). Vožnja teče glatko, Kostanjevac prolazimo u rekordnom vremenu od 20 minuta, iako se vozimo prilično leggiero i stižemo u Krašić nešto prije podneva.

Nema više zaustavljanja za pekarom, kiša može početi svakog trena, a mi? Ni na četvrt puta. I pelamo se mi tako, dok (me) noge nose i nakon sat i po’ dolazimo do Jastrebarskog – suhi k’o barut (kako god to shvatili…).

S oblacima daleko iza nas, osjećamo se mnogo opuštenijima te uz tako povoljno prolazno vrijeme odlučimo malo obići Jasku – prva stanica Lidl.
Nakupujemo si klope i sokića te izlijećemo natrag na parking dućana gdje kao dva prosjaka zauzimamo pozicije na podu i krenemo tamaniti.

No, nešto ne štima. Klošarenje pred dućanom u jedan popodne još je OK u ZG-u, al’ smo u Jaski. Bar tu ima spokojnih isječaka nature gdje se možemo „zbuksati“.
Perica uputi pogled iza Lidlovog parkinga „Buraz, kakav je ono ogromni drveni most?“ dobaci mi. „Ne znam buraz, bil’ sam na Žumberku, ne u Terabirtiji, ‘ajmo cit’-ba pogled!“

Krenusmo prema neobičnome drvenom mostu da vidimo o čemu je riječ, kad ono – najljepši gradski park Hrvatske: Erdödijev Park!

Perica i ja smo ostali bez riječi jer je ogroman, ima krasno jezerce, otočić, borovu šumicu i taman je udaljen od ceste da se ne čuje žamor grada. E, da, i dvorac. Prilično sam siguran da sam ostao puno više u čudu od Perice jer prolazim ovim gradom „samo“ zadnjih 20 godina, kako nisam znao za ovo mjesto do sad!? Sada ponešto o glavnoj atrakciji parka: dvorac Erdödy najstariji je sačuvani spomenik kulture u Jastrebarskom. Podigao ga je ban Matija Gereb između 1483. i 1489. Od početka 16. stoljeća pa sve do 1922. dvorac je bio u posjedu plemićke obitelji Erdödy. Ilustraciju dvorca nećete dobili, da vam mašta dovoljno zagolica da ga sami istražite!

Prošećemo se kroz Erdödyja i smjestimo se na klupicu unutar parka kako bi objedovali nadasve nutritivan i obogaćujući obrok od par peciva i provedemo narednih pola sata rekapitulirajući naše zgode.

Nakon što smo sve strusili nastavljamo posljednji dio avanture. Približavamo se Klinča Selu, mjestašcu udaljenom niti pet kilometara od Jaske i sada već lagano osjetim posljedice Rakovog Potoka i ostalih uspona i padova. Doslovce.

„Frajeru, daj se schillaj malo, pa nemrem više tak’ terat k’o ti…“, bolno viknem Perici koji, naravno, i dalje vozi k’o da smo na Tur de Frònsu.

„Pa sam si smanji u nižu i bit će ti bomba!“

„Stari, gotov sam, uspori…“

„Dobro, dobro, usporil’ bum…“

Prođemo te uspončiće i padove, i evo njega…

Paklov Rotok

Kako su se samo stolovi okrenuli. Sada stojimo na drugoj strani te grdosije i samo gledamo cestu kako se proteže…
Prepustimo se nizbrdici. Semafori nam pružaju „zeleni val“. Vjetar mi mrsi kosu. Osjećam se kao princeza (koja „gasira“ dobrih 50 na sat). Primijetio sam da je Perica, koji se vozio iza mene, bio dosta udaljeniji od mene te da je kočio, ali meni je u glavi bilo „e sad ću dobit’ maksimum iz ovog spusta kad’ me već tol’ko izmaltretirao“! Naravno, peksa opet nije radila.

Nakon dodatna dva sata konačno dolazimo do Stupnika. Bilo je pola pet, ali nas je za sate već od kad prestalo biti briga jer smo sivim oblacima debelo odmakli. Malo smo se „čičnuli“ na kratki odmor i razmišljali smo kojom bi rutom mogli nastaviti, kako ne bi išli istim putem. Perica mi dobaci da mu je tu u blizini bila praksa pa rek’o vodi, brate! Uz kratko lunjanje, nađosmo njegovu firmu i nastavimo se voziti po puteljku do Lučkog.

Stižemo do Novog Zagreba i to nam je znak da se rastajemo (za sada!). Netom prije posljednjeg pozdrava, upita me Perica bih li opet išao s biciklom na Žumberak? Ljudi moji, tada je odgovor bio kristalno jasan kao i sada.

Jedina promjena je da je suprotan.

Fotografije: I. Perica, F. Bernardić