Azra, Plavi Orkestar

Listopad je. Listopad. I dalje stanem u šoku dok si u glavi prebacim onaj prekidač da je već 10. mjesec i da je Božić dva koraka ispred nas. Jer tako se dijeli godina, zar ne? Na ljeto i na Božić koji dolazi ubrzo nakon bućkanja u moru i prženja na suncu. Svi oni dani između su samo dani između. A svi ti famozni dani između su prošli u odbrojavanju. U odbrojavanju do vikenda. U odbrojavanju do rođendana. Ili godišnjeg. Ili odlaska na izlet. Ili koliko dana do povratka kući ili početka nove školske/akademske/kako ju god želite nazvati godine. Da. Odbrojavanje do početka ili kraja nečega. I vrijeme proleti u treptaju oka. I to je zapravo toliko zastrašujuće. Koliko izgubljenih trenutaka je prošlo na čekanje.

Ne znam, možda je to samo do mene jer dolazim u godine kada učim cijeniti druge stvari. Da, službeno nisam stara, ali ponekad mi se čini da za dosta toga jesam. Baš nedavno, evo, pričam s prijateljicom dok krademo kilometre prema Koprivnici, kako sam dan prije u busu grickala pistacije, živcirala se oko djece i razmišljala kako sam postala kao ona čangrizava baka u tramvaju koja se žali kako su mladi neodgojeni i lijeni stajati, a ona u 7 ujutro vuče svoju crvenu kariranu torbicu na škripećim kotačićima i skoro pa trči prema tržnici da odabere najbolju blitvu ili zelenu salatu. Znam, privlačan karakter, ali samo rijetki su počašćeni vidjeti tu moju Hyde stranu. I da, upravo sam postala svjesna da sam Dr. Jekyll i Mr. Hyde, ali zar nismo svi pomalo takvi? Mora da je do jeseni. I vremena. I drveća kestena koje trebamo izbjegavati da nam koji ne padne na glavu. Inače, nisam praznovjerna, ali nosim kesten u torbi jer mi donosi sreću. Ove godine sam distribuirala kestene sreće i drugima. Nema boljeg vremena od trenutnog da svi bacimo malo hocus pocusa.

Dok sjedim ovako pred laptopom, pijuckam čaj i hvatam posljednje zrake sunca, i dalje razmišljam o vremenu. O tom famoznom vremenu koje nikada ne budemo vratili i kojeg nikada ne bude bilo dovoljno. Nekada mi se čini da smo zaboravili živjeti. Ili pak mirno stajati i uživati u trenutku. Nekada nismo niti svjesni da jedan trenutak upravo sada prolazi i da se više ne bude vratio. Sjetim se one čangrizave bake iz tramvaja i pitam se koliko je ona živjela. Koliko je mirno stajala. Što je vidjela. Radila. Da li je govorila da nikada ne želi postati čangrizava baka iz tramvaja koja vuče crvenu kariranu torbicu na škripećim kotačićima. Sjetim se i djeda koji drži unuku od nekoliko godina u krilu i koja ga promatra kao najvećeg heroja. Tramvaji su muzeji vremena. Muzeji živih skulptura. Promatramo ih i pitamo se toliko pitanja o njima. Tko su, što su, što su morali proživjeti da dođu tu gdje su sada. I onda izađemo van i shvatimo koliko toga ne znamo. Bili smo prisutni najljepšoj izložbi živih skulptura i ne znamo apsolutno ništa o njima. Upravo sam shvatila da je to jednako zastrašujuće kao i vrijeme. Koliko toga zapravo ne znamo, a svuda oko nas je. Barem nas zanima. Barem se pitamo. Ima i onih koji hodaju kao muhe bez glave i ne dira ih ništa osim njih samih. I to je u redu. Doduše, gdje je zabava u tome?

I tako hodamo, pitajući se, gledajući, polako nam dolazi u glavu kako je vrijeme okrutno i kako nam krade trenutke. Ili? Da ne bi bilo da zagovaram nastanak ustanka protiv vremena s uvjetom da malo uspori, ima i druga strana medaljona (nova lekcija koju su me moje famozne godine naučile). U čemu je stvar? U sakupljanju trenutaka. Sve je do trenutaka. I osoba s kojima dijeliš te trenutke. I gluposti. Blesavosti. Sitnice. U redu je dijeliti ih i sam sa sobom. Samo treba živjeti. Nekada stajati na mjestu i samo upijati okolinu. Učiniti i obično zanimljivim. Svi smo mi u muzeju vremena i živih skulptura. Mogu nas gledati i nagađati tko smo. Mogu imati tisuću pitanja u glavi dok nas na kraju gledaju kako odlazimo i biramo stranu svijeta. Da, baš kao Mona Lisa i njezin zagonetan osmijeh. Nitko zapravo ne zna što se krije iza njega. Isto kao što nitko ne zna što se krije iza svakog od nas. Ali zar nije baš u tome čar? Koliko god to smiješno zvučalo, vrijeme nas oblikuje. Jer vrijeme nam daje trenutke, a ti trenuci čine život. Tko zna koliko tih muzeja ima. Ali zar niste barem malo zaintrigirali maštu da otkrijete?