Autor: Lorena Novak - Apr 17, 2020

Tko može odoljeti šarolikom svemirskom svijetu punom sakrivenih tajni koje još čekaju da budu otkrivene? Ako svoju strast pronalazite iza objektiva kamere i zanima vas svemir, već imate preddispoziciju za bavljenje astrofotografijom. Iako je to samo hobi, oprema je vrlo skupa i teška te je toj vrsti fotografije potreban ipak malo profesionalniji pristup.

O procesu nastanka takve fotografije, prirodnim okolnostima o kojima ovisi kvaliteta snimke i prvenstveno vlastitim iskustvima, pričao nam je Lovro Dujnić, nagrađivani mladi inovator koji je još 2011. godine prvi izumio internetsko upravljanje vozilom, a astrofotografija samo mu je jedna od strasti.

Kako je izgledalo Vaše prvo iskustvo s astrofotografijom?

Pa bilo je fascinantno, naravno. To je bilo pred desetak godina u zagrebačkoj zvjezdarnici kada sam posudio od prijatelja Canon 450D DSLR fotoaparat i našarafio ga na teleskop od zvjezdarnice. Pokušao sam snimiti Orionovu maglicu i donekle sam uspio unatoč jakom svjetlosnom zagađenju od Zagreba. Od tad sam odlučio da će mi to biti još jedan hobi iako tada kao srednjoškolac nisam imao ni za sendvič. Astrofotografija je jako skup hobi.

Koja je sve fotografska i druga oprema potrebna za takvo snimanje?

Izvor napajanja, to jest akumulator, tronožac, montaža za teleskop (u njoj su motori, kompjuter i ona nosi teleskop na sebi), protuutezi, glavni teleskop, guiding teleskop, glavna kamera ili fotoaparat, guiding kamera, razni okulari za vizualno promatranje, objektivi za fotoaparat, hrpa kablova, laptop, stol, stolac i puno klope i cuge. Moja oprema ima sve skupa oko 70 kilograma, a ima i nekih koji nose puno više od toga.

Koji je proces nastanka jedne takve fotografije?

Potrebno je doći na mjesto udaljeno od grada gdje ne smeta svjetlosno zagađenje. Mi često idemo na Petrovu goru jer je blizu Zagreba, a nebo je dovoljno kvalitetno za promatranje i imamo asfaltirano parkiralište što jako pomaže da teleskop ostane precizno na mjestu za vrijeme snimanja bez da npr. potone u blatu pola milimetara jer to je onda problem. Pametno je doći na lokaciju bar sat vremena prije mraka da se postavi oprema još dok se nešto vidi. A postavljanje ide ovako: Prvo se postavi tronožac da otprilike gleda prema sjeveru pa onda na njega ide montaža. Montaža na sebi ima nivelir, to jest wasser vagu s kojom niveliramo tronožac u slučaju da je teren malo ukošen. Kada je to riješeno, onda se postavljaju protuutezi, a bitno je prvo staviti protuutege pa onda teleskop. Bez protuutega postoji šansa da se teleskop okrene od svoje težine i završi na podu. To je česta početnička greška. Nakon što su protuutezi i teleskop na montaži, onda je zgodno vrijeme za provjeriti kolimaciju optike. To znači da treba vidjeti jesu li svi optički elementi točno na svojim mjestima i to se radi s “laserskim kolimatorom”, i u slučaju da nisu na svom mjestu, onda se može to namjestiti sa šarafima koji drže optiku. Kolimacija je jako bitna jer tako svjetlo pada točno okomito na površinu senzora što rezultira jako oštrom slikom. Sljedeće bi bilo postavljanje ostale opreme na teleskop u cilju da se teleskop optereti sa svom potrebnom opremom da se može napraviti balans s protuutezima. Od ostale opreme ide glavna kamera ili fotoaparat, guiding teleskop, guiding kamera, tražioc, razni kabeli koji spajaju kamere s laptopom i montažom. Balansiranje je bitno jer teleskop mora precizno pratiti nebo i ne smije po težini nigdje “visiti” jer to može rezultirati trzanjem motora u montaži, što naravno uništi sliku na dugoj ekspoziciji. Sad se već pojavljuju prve zvijezde na nebu pa i tako zvijezda Sjevernjača “Polaris” koja nam je bitna za usjeveravanje montaže. Usjeveravanje je proces s kojom se os montaže “Rektascenzija” na eng. “Right ascension” namjesti da bude paralelna zemljinoj osi rotacije. To je bitno jer moramo ići precizno kontra rotacije zemlje da bi nam objekt koji snimamo ostao u kadru cijelu noć. Sama zvijezda Polaris nije točno na nebeskom polu nego ima odstupanje oko 1 stupanj pa je potrebno pogledati u “koliko je sati” jer on kruži oko pravog nebeskog pola jednom u 24 sata. Montaža u sebi ima mali teleskop s kojim se to može precizno namjestiti. Nakon svega ovoga je teleskop balansiran i usjeveren, ali to naravno nije sve. Sada je vrijeme za upaliti računalo montaže i precizno upisati datum i vrijeme i lokaciju na Zemlji, ali montaža i dalje ne zna gdje teleskop gleda pa je potrebno napraviti “Star alignment”. To je proces gdje se u meniju izabere neka zvijezda, i onda montaža okrene teleskop prema toj zvijezdi gdje ona misli da je. Naravno da na prvo fula, pa je treba ručno postaviti u centar kadra, a za to se koristi okular s osvijetljenim nitnim križem. Jedna zvijezda nije dovoljna za precizan alignment pa se to isto napravi s još dvije zvijezde. Nakon toga računalo izračuna pogreške u usjeveravanju i prikaže na ekranu, ako je pogreška pre velika onda je potrebno ponovno usjeveriti se i napraviti “star alignment”. Ako sve to skupa prođe, to znači da sada možemo okrenuti teleskop na bilo koje nebeske koordinate i točno pogoditi mjesto gdje je neka maglica ili galaksija koja se ne može vidjeti golim okom i bilo bi jako teško to ručno naći s teleskopom bez računala.

Predzadnji korak je fokusiranje glavne kamere ili fotoaparata jer nam o tome ovisi oštrina slike. To se može raditi na više načina, a popularan način je sa “Bahtinovom maskom”. To je maska koja proizvodi difrakcijske šiljke na slici i kada mičemo fokuser, ti šiljci se moraju poklopiti u jedan specifičan oblik po kojem znamo da smo točno u fokusu. Sada je vrijeme za okrenuti teleskop na željeni objekt za snimanje, npr. galaksiju Andromedu. Ali prije nego počnemo snimati, potrebno je upogoniti “guiding”. Guiding je mali teleskop s malom kamerom koji stoje na glavnom teleskopu i njihova je svrha ispravak praćenja neba jer montaža nema savršenu mehaniku i može se zbog ekscentriciteta nekog zupčanika dogoditi da tijekom vremena objekt koji snimamo “šeće” lijevo-desno što nije dobro za fotografiju s dugom ekspozicijom. Kada je i to gotovo onda je vrijeme za postavljanje ekspozicije na fotiću i konačno početak snimanja. Tijekom noći se snimi puno ekspozicija jednog te istog objekta jer je to način kako se boriti sa šumom na fotografiji. Kasnije se u softveru te fotke “stakiraju” u jednu i dobije se savršeno čista slika bez šuma. Obrada astrofotografije je posebna tema za sebe koja također nije jednostavna pa mogu o tome nekom drugom prilikom.

Koji su prirodni uvjeti najpogodniji za nastanak što bolje takve fotografije?

Tu igra puno uvjeta. Ne smije biti mjesec iznad horizonta jer smeta sa svojim svijetlom koje se raspršuje u atmosferi i uguši nam to malo fotona što dolazi iz neke udaljene galaksije. To znači da imamo prozor od tjedan dana u mjesecu kada možemo nešto konkretno snimiti. Isto naravno vrijedi za svjetlosno onečišćenje gradova iz kojih moramo bježati svaki put kada želimo nešto snimiti. Naravno da je potrebno precizno pratiti meteorološke modele da se ne bi dogodilo da dođemo na teren i postavimo opremu, a kad ono dolazi oluja ni od kuda. Danima unaprijed promatramo kako se odvija prognoza i odlučujemo idemo li ili ne na dan promatranja kada su modeli najprecizniji. Treba osim gledanja oblaka paziti i na vjetar jer ako puše više od 3 m u sekundi, ne isplati se ići jer je to prejak vjetar za snimanje. Još jedna od bitnih stvari su „jet streamovi“ koji utječu na astronomski “seeing” što je titranje atmosfere. Nastaje miješanjem toplog i hladnog zraka koji imaju različiti indeks loma svijetla i ako je velika razlika onda znači da je “seeing” loš. Iz tog razloga zvijezde titraju i mijenjaju boju što nije dobro za teleskope s velikim povećanjem jer to rezultira mutnom slikom. Ako je seeing loš onda se može snimati s nekim malim teleskopom, a to naravno ovisi o objektu koji se planira snimati. Također, u tom slučaju snimanje planeta nije moguće jer planeti imaju malu kutnu veličinu na nebu. Temperatura je također bitna jer nije ugodno biti cijelu noć na brdu u kratkim rukavima dok je temperatura 4 stupnja. Još jedan od faktora je vlaga koja je uništila mnoga promatranja. U jednom trenutku orosi se sva optika i nemoguće je snimati. To se može riješiti s grijačima na optici, a generalno bi bilo pametno izabrati mjesto promatranja koje nije dolina, pogotovo ako je neko jezero ili rijeka u blizini. Zato je brdo zakon za astronomiju.

Koji je najudaljeniji svemirski objekt koji ste uspjeli snimiti?

Ne znam napamet, ali ima jedan kvazar koji se našao u pozadini jedne galaksije koje sam snimao i ako se sjećam, bio je udaljen oko 11 milijardi svjetlosnih godina što je skoro pa na kraju samog vidljivog svemira. Udaljenih kvazara ima puno pa nije čudno da se nađe neki daleki na nekoj od fotografija. Kvazar izgleda kao mala prigušena zvijezda u pozadini. Najudaljenije galaksije koje sam snimao je jato Abell 2218 na udaljenosti od 2 milijarde svjetlosnih godina.

Koja Vam je fotografija osobni favorit među ovima koje ste do sad snimili?

Najbolja fotografija mi je maglica Vdb 141 jer je toliko tamna i teška bila za snimiti, da sam je snimao tjedan dana i dobio dosta dobar rezultat.

Za kraj, što Vas najviše fascinira u vezi svemira?

Pa fascinantno je koliko je svemir velik i koliko puno ima galaksija, zvijezda i planeta što znači da vjerojatno ima negdje i života. Interesantno je fantazirati o tome kako izgleda život negdje drugdje, kako se razvio itd. Osim toga promatranje svemira će nam jednog dana možda odgovoriti na ultimativno pitanje kako je sve nastalo i zašto uopće sve postoji. Osim toga mene osobno fasciniraju ljudi kojima su tako velike stvari potpuno nebitne i da nemaju nikakve znatiželje prema prirodi u kojoj se nalaze. Zemlja je kao planet fascinantna sama po sebi, ali je samo jedna točkica prašine u velikom svemiru i trenutno nam je jedini dom koji imamo, ali to ljudi ne razumiju i zato je truju gdje stignu. Ako ih nije briga ni za Zemlju, gdje će ih biti briga i za ostatak svemira.. Zato se i kaže da su dvije stvari beskonačne – ljudska glupost i svemir.