Apokalipso, Darko Rundek

Ostalo je još jako malo dana, sati, minuta i sekundi. I svakim trenom se ta brojka još više smanjuje. To je ta caka kod vremena. Ono kada ni ne osjetite da vrijeme prolazi. Kada niste ni svjesni toga da ga je sve manje dok se nešto toliko čeka i odbrojava. Nadam se samo da ste živjeli sve to vrijeme, a ne da je ono prošlo samo u čekanju pravog trenutka za nešto. U čekanju kada će biti savršeno vrijeme za neki korak, misao ili riječ. Gledanje u praznu točku na zidu uz zvuk otkucaj sata koji zapravo samo označava krađu svih propuštenih trenutaka. Nadam se da ste živjeli ovaj mjesec. Ne da ga samo proživite u čekanju onog jednog dana. U redu je veseliti mu se. I u redu je jedva čekati da dođe. Ali to ne znači da treba zaboraviti živjeti ovaj trenutak koji je sada. Nadam se da ste imali dva Grincha koji su vas tjerali na neke male blesavosti. Čisto da vrijeme brže prođe. I da na Božić shvatite za koliko proživljenih trenutaka ste bogatiji.

O, da. Božić je tu. Skoro pa na pragu vrata. Već ga čujem kako lagano kuca i priprema se da bude glavni sudac u božićnim dekoracijama. Svojim dugim i elegantnim prstima prelazi preko rukohvata stepenica i ostavlja tragove zelenila okruženih lampicama i kucka o kuglice čisto da čuje njihov zvuk koji je toliko milozvučan za njegove uši. Tihim koracima obilazi sobu gdje je bor i prilično sam sigurna da puhne u njega pa da ujutro nađemo iglice svuda uokolo i pitamo se kako je ona jedna uspjela dospjeti metrima daleko. Prije nego izađe, još učvrsti onu slabo stegnutu mašnu na poklonu i uz zvukove zvončića prijeđe na sljedeću kuću u nizu.

Uvijek je ludo u ovo doba godine. Pogotovo kada imate tri bora za okititi. Svake godine. Na svakom katu po jedan bor. Po rasporedu (da, imamo raspored) ujutro se krene s kolačima. Opsjednuta sam s time da kuća obavezno mora mirisati po kolačima na Badnjak. Zamislite miris jabuka i cimeta koji ispunjava sve prostorije dok svira Have yourself a Merry Little Christmas (u tom trenu mi nije teško niti počistiti sav nered koji napravim u kuhinji). Brat polako priprema sve kutije kuglica, a goli bor stoji i miga svojim granama jer ne može dočekati da vidi svoj pripremljeni outfit za ovu godinu. I u tom trenu osjetite miris. Taj miris bora koji vas osvaja svakom svojom iglicom. I onda još malo migne granama, čisto da opet pokaže koliko se veseli svom šarenilu koje će ponosno nositi.

Uvijek prvo krenemo s najvišeg kata kuće. Tamo svoj dom nađe bor koji je negdje moje visine (sestra je rekla da će me ove godine voditi u kupovinu sa sobom da mogu stajati uz ponuđene borove kako bi bor bio moje savršene visine, drugim riječima – to je najmanji bor kojeg kitimo). Tamo se svi okupimo i uz božićne pjesme krademo ukrase i kuglice jedni drugima kako bi ih što više stavili na bor (već čujem mamu kako se žali da sam stavila dvije sige previše blizu jedna drugoj). Uz kuhano vino (nadam se da se sjećate koji je tajni sastojak), moje konstantno mijenjanje pjesama (ne mogu dočekati neke pjesme i moje uzbuđenje potpuno uzme kontrolu nad racionalnim razmišljanjem) i škljocanje fotoaparata, jedan bor je riješen. Plave i srebrne kuglice, bijele sige i zvijezde, sada ponosno gledaju s malog borića i prave se važne svim svojim sjajem. Mama već kreće sakupljati iglice koje su postale rasplesane dok mi uzimamo čaše i tiho pokušavamo odmagliti s iglicama na čarapama (da metla ne prođe i nas). Kat ispod strpljivo čeka najveći bor. Uvijek je toliko raskošan i veličanstven, čak i bez ukrasa koji strpljivo čekaju ispred njega. Sada se toči druga čaša kuhanog vina dok tata i brat postavljaju lampice. Ja obično držim nekoliko kolača u jednoj ruci, čašu u drugoj dok na sebi imam crvenu božićnu pidžamu (moguće i rogove od soba na glavi). Sestra me za to vrijeme pokušava ucijeniti da se izlanem koji će poklon dobiti dok odabire onu savršenu Rafaelo kuglicu, a mama koordinira bratu i tati na koju točno granu trebaju smjestiti lampice kako bi one bile savršeno raspoređene. I onda krene napad na bor svim kuglicama koje imamo. Svatko ima svoju tehniku slaganja na grane i nitko ne pazi što radi onaj drugi. U nekim trenucima se čuje razbijanje kuglica na koje se više ni ne obaziremo (znamo da je tata kriv). Svemu tome se pridruže baka i deda koji znaju da se ne smiju uplitati u naše tehnike nego da samo trebaju isprobavati sve kolače koje sam pripremila i posložila ispred njih. O, da. U svakom trenutku se osjeti božićni duh koji je našao svoje mjesto u fotelji. Točno čujem kako se gromoglasno smije jer nas je uspio zaraziti pravom atmosferom. Crvene i srebrne kuglice, zajedno s crvenim lampicama stoje elegantno i podsmjehuju se jer su si sve važne i otmjene. Nakon što je gotov i taj bor, svi se (zajedno sa svojim čašama) spuštamo u prizemlje kititi zadnji bor. Tu prevladavaju potpuno drugačiji kolači i uvijek imamo problema s glazbom jer nikada u tom trenutku nema božićne glazbe koja bi odgovarala situaciji pa deda vrti programe po TV-u i traži glazbu koja mu se najviše sviđa. Mi u rukama držimo stare kuglice koje polako gube svoje šljokice, ali još uvijek odišu pravom ljepotom i glamurom. Svako malo gazimo po trosjedu da dođemo do najviših grana i namještamo bijele ptičice da gledaju u pravom smjeru.

Svake godine ista priča. Makar, uvijek uvedemo barem neke sitne novitete kako bi isprepleli stare priče s novim riječima i trenucima. Za nekoliko dana je ovdje. Božić je za nekoliko dana ovdje. I želim svima najljepši mogući Božić. Da i Badnjak, zajedno s njim, bude ispunjen kolačima, pjesmama i mirisom bora, kuhanim vinom i barem nekoliko razbijenih kuglica. Želim vam da vas ispod bora dočekaju željeni pokloni, a u srcu da pronađete mir, veselje i malo blesavosti da ne proživljavate, nego živite svaki trenutak. Želim vam da se obogatite dobrotom i da svoje božićne duhove napravite ponosnima dok sakupljate dijelove razbijenih kuglica i širite svoju sreću, mir i ljubav svakim korakom koji napravite. Želim vam sretan Božić i da ga provedete u krugu svojih najdražih osoba i boljih polovica. Sretan Božić!