Antonela Veić: Nepripadajuća dimenzija

Ne osjećah se kao pripadnik vremena,

Vremena dosljednog otvorenoj rani,

Rani kojoj ni punti ne pomažu,

Odskakah.

Grčevito, ali daleko,

Daleko, ali opet sam tu,

Tu gdje i drugi pretpostavkama vjeruju,

Vjeruju i sumnjaju,

Sumnjaju u jednobojne boje,

Boje vidika, ožiljaka, i staza,

Staza neograničenih, neprilazećih,

Nehodajućih.

Motori su upaljeni, u pokretu,

Pokretu zavezanom tuđim idealima,

Idealima skrivenim i zaigranim,

Zaigranim našim dušama,

Dušama propalim, surovim,

Surovim snagama, i

Nehranjenim

Koracima.