Andrašić: U Koprivnici ima izrazito kvalitetnih autora, a Galeriju Hlebine treba podignuti u marketinškom smislu

“Kao slikar sam potpuno u svome svijetu i svaka izložba mi je posebna inspiracija. Moj najveći uspjeh je zasigurno to što i dalje imam strasti za stvaranjem. Imam poseban stil koji njegujem i dajem sebe u nešto što uistinu volim”, o sebi i životu u slikarstvu ukratko nam kazuje poznati slikar naivne umjetnosti Ivan Andrašić, s kojim smo i razgovarali.

Rođen je 21. prosinca 1959. godine u Molvama. Ondje je pohađao osnovnu školu, a gimnaziju je završio u Đurđevcu. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1983. godine na Odsjeku za pedagogiju. Počeo je slikati kao samouk u maniri hrvatske naive, a svoju prvu samostalnu izložbu imao je 1973. godine. Do danas je sudjelovao na više od 380 izložbi diljem svijeta te je priredio gotovo 90 samostalnih izložbi. Član je Društva naivnih likovnih umjetnika te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Ivan Andrašić je od mladenačkih dana posvećen slikarstvu. Prešao je dugi i razvojni put od naivističkih prizora podravskog krajolika sve do impresionističkih slika na staklu i u akvarelu. Sudjelovao je u brojnim kolonijama, humanitarnim izložbama i projektima. Njegov talent, trud i volju prepoznalo je mnoštvo ljudi, a kako on ističe, to mu je i najbitnije. Iako sa svojom ženom, koja je također umjetnica, živi od slikarstva, zadovoljstvo mu je uvijek na prvom mjestu. Ivan Andrašić je jedna od ključnih pojava kulturnog i javnog života, kako Podravine, tako i ostatka Lijepe Naše.

Poznati ste slikar naivne umjetnosti. Možete li reći kako je i kada je sve započelo?

Od malena sam volio slikarstvo. S time sam se rodio i zaista slikam od malih nogu. Jedno vrijeme, tj. 12 godina sam bio najmlađi član Samostalnih umjetnika Hrvatske. Od osnovne škole slikam i moram priznati, imao sam sreću da su oko mene bili veliki ljudi kao što su Ivan Generalić, Mijo Kovačić i drugi. Mnogi su govorili da male biljke ne mogu niknuti pored velikih, ali eto, ja sam očito niknuo. Vrlo brzo sam se odvojio i to zahvaljujući svome profesoru likovnoga u osnovnoj školi, Rudolfu Špoljaru, koji je vidio da sam talentiran, da se moram educirati i ići dalje, a ne kopirati neke velike majstore. Dolaskom u gimnaziju svakodnevno sam se educirao, veselio slikanju i saznavao nove vidove umjetnosti. Manje – više sam proputovao sve galerije u Europi i gradio svoj svijet.

“Pejzaž u kasnu jesen”

Koliko ste samostalnih izložbi organizirali i koja je to inspiracija bila za Vas?

Trenutno u Dubrovniku, u Galeriji Sebastian traje moja izložba, i to već desetak dana. Mislim da je to 89. samostalna izložba. Godine 1973. započeo sam s prvom samostalnom izložbom i do danas ih je bilo posvuda po svijetu. Svaka izložba mi je posebna inspiracija. Naime, kada je slikar sam sa svojim slikama u ateljeu, onda puno razmišlja i razgovara sam sa sobom i pita se ima li sve smisla. Slika je jedno društveno biće i zbog toga je bitno da pokažete i osjetite upravo interakciju s publikom. Svaki novi ciklus želite podijeliti s nekim, tako da me svaka izložba zaista uzbuđuje na neki poseban način i tada sve ima smisla. Slikaru je dobro kada dobije određeni ciklus u galeriji, jedan pregled, nijanse u kojima vidi u čemu se pomaknuo, u kojemu smjeru ide, što se događa kroz godine i čime je prije bio inspiriran. Mene osobno danas neke druge stvari zanimaju. Na svojim samostalnim izložbama vidite upravo to – male nijanse koje vode upravo u nove cikluse. Samostalnih izložbi je do danas bilo oko 88. ili 89., a skupnih izložbi preko 380.

Koje su karakteristike tehnike slikanja na staklu i koliko je teško slikati tom tehnikom u odnosu na ulje na platnu? Kojim slikarskim tehnikama najradije slikate?

Slikanje na staklu je karakteristična tehnika za Hlebinsku školu koja je jedinstvena u svijetu. Možemo reći kako smo po tome zapravo svojevrsni brand. Sve to krenulo je upravo s Ivanom Generalićem. To je slikarstvo gdje s jedne strane stakla prvo slikate detalje. Takvo slikarstvo na staklo je zaista teško jer postoji posebna procedura; sušenje nanesenih boja te nakon toga nanošenje novih boja. Ukratko, morate imati gotovu viziju slike prije nego je uopće započnete slikati. U glavi morate imati transformirano što ćete napraviti. Kod ove tehnike ne možete raditi korekture kao što možete na platnu. Ovdje već u početku morate imati viziju jer je to specifična tehnika.

Na neki način mi je najdraži akvarel, a za tu tehniku bih rekao kako je i najteža. Bez obzira što slikam ulje na platnu, koje je izuzetno zahtjevno i koje ima svoje elemente, akvarel je nešto što zapravo ne radi puno ljudi. Ondje se morate boriti s vodom i pigmentima te morate imati osjećaj kad trebate stati. Samo malo se može pretjerati i onda to više nije to. Pročitao sam mnoštvo biografija slikara koji imaju svoju priču kako su se s tim borili. Akvarel je izuzetno zahtjevan i na njemu sam mnogo učio. Teško je u akvarelu dobiti ono što njegujem – nježne pastelne boje gdje se kroz elemente može vidjeti nešto sasvim drugo. To je tehnika koja je izuzetno zahtjevna, ali ja je volim.

Postoji li neki motiv, boja, tehnika ili stil po kojemu ste prepoznatljivi? Koji su Vam najčešći izvori inspiracije?

U svojim slikama najčešće imam neki poseban ton. Uvijek prevladavaju nježne pastelne boje. Najviše me zanima treći plan, bilo da je to akvarel ili ulje. Interesira me atmosfera slike u drugom planu. To je jedan lirski nadrealizam i po tome sam alternativa u naivi. Skoro pa sam u potpunosti napustio naraciju. Više sam slikar nježnih pejzaža koji imaju neku figurativnost, a kod toga se stapa mnoštvo stvari. Imam određene faze, npr. erotske, gdje se radi o simbiozi lijepe žene i prirode. Ta harmonija je za mene neiscrpna inspiracija i ona me najviše zanima.

Također, izvor inspiracije mi je zasigurno priroda u jednom nadrealnom okruženju. Dakle, čovjek koji gleda prirodu. To je moja vječna inspiracija na neki impresionistički način. Taj pejzaž transformiram kroz neko svoje viđenje. Često radim ciklus godišnjih doba – jedan pejzaž se transformira u proljeće, ljeto, jesen ili zimu te ga prikazujem u različito doba dana. Sve se to odvija na moj način jer dodam tome neki tonalitet. Zanime me priroda i odnos čovjeka prema prirodi; neki zaštićen odnos. Nisam slikar avangarde, uvijek njegujem ono lijepo i tradicionalno. Možda ponekad djelujem konzervativno, ali slikam bez ikakve patetike. Volim prigušenu erotiku i za mene su to fascinantne teme.

“Selo”, izvor: alm.hr

Koliko vremena u prosjeku potrošite na stvaranje jedne slike?

Teško je odrediti koliko vremenski ode na jednu sliku. Sve ovisi o tome koliko ste nadahnuti i koliko se u danu možete opustiti. Osim ulja na staklu, gdje sam slikar atmosfere, paralelno radim i akvarel već duži niz godina. Akvarel je sam po sebi tehnika koja relativno brzo nastaje. Naravno da nisu sve slike uvijek jednako jake, ali to se događa svim slikarima. Najjače slike uvijek su one koje nastaju spontano. Kod slika je zapravo najvažnije da ne smije biti mučenja. Slika ili je ili nije. Na njoj se odmah vidi ako je napravljena na silu. Supruga i ja puno radimo i imamo rituale svojih pauza. To su mali trenutci koji vas revitaliziraju i mislim da su individualni kod svakoga.

Poznato je kako mnoge slavne osobe imaju Vaše radove. Tko su Vaši najčešći kupci i publika?

Kao slikar sam potpuno u svome svijetu, tako da nemam ciljano svoje kupce ili publiku. Jednostavno stvaram, a mogu reći da su to razni ljudi: meni su jednako bitni susjedi i ljudi koji žive u Koprivnici ili negdje dalje. Po meni nema malih mjesta i kada god radim izložbu, radim je tako da se predstavim u najboljem svjetlu, bilo da je to Peteranec ili San Francisco. Imam prijatelje slikare po cijelome svijetu i mislim da nema kontinenta na kojemu nema mojih slika. Neke od mojih radova posjeduje Ivo Sanader, zatim bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, ali i mnoge druge poznate ličnosti koje nisu iz svijeta politike poput Tereze Kesovije i Pape Benedikta. Od ’71. se bavim slikarstvom i drago mi je kada ljudi vide da to radim s ljubavlju i očito se tada i zainteresiraju za moje slike.

Zašto se od naive odustalo kao od brenda i koji je Vaš komentar na to?

U zadnje vrijeme ovo je vrlo često pitanje. Kulminacija hrvatske naive bila je 70-ih godina prošlog stoljeća i tada je to bio boom. Smatram da je došlo do hiperprodukcije. To je glavni razlog, ali tada su bila takva vremena kada je publika bila željna motiva naive. Prodavale su se slike i radile brojne izložbe. Došlo je do zasićenja, ali je u kvalitativnom smislu stvoren pravi brand, i to s pravom. Muzej naivne umjetnosti u Zagrebu ima recentna djela, a Galeriju Hlebine treba podignuti u marketinškom smislu. Možda se Hlebinska škola prezentirala na krivi način. Danas treba ići s pravim izložbama, treba promovirati, nabaviti novog kustosa, imati marketinške stručnjake da to sve vrate u pravo djelo. Nekih autora više nema, ali ima mnoštvo novih stvaratelja. Organiziramo kampove s mladima koji ne kopiraju stare majstore u naivi, nego otkrivaju neke nove crte svojih talenata. Smatram kako je upravo to prava budućnost naive.

Kakva je i koja uloga Hlebinske škole danas u naivi?

O naivi imamo nekoliko škola, ali Hlebinska je najjača. To je škola koja leži na svojim prethodnicima Generaliću i Hegedušiću te je po mnogočemu specifična. Prvi radovi su bili socijalistički, ali kasnije su dobili drugačiju notu. Imaginacija je riječ koja je najkarakterističnija za Hlebinsku školu, gdje se uz naraciju dodao i jedan čudesan svijet koji je osvojio ljude koji nisu bili educirani. Tada su došli još neki slikari i epicentar je bio upravo u Hlebinama. Taj pojam vremenske škole izuzetno je bitan i on ima određenu crtu. Sve to su pastorale s određenom imaginacijom, vezane za ovo naše podnevlje.

Galerija Hlebine, izvor: tourpack.eu

Kakav je vaš pogled na umjetničku scenu Koprivničko – križevačke županije i grada Koprivnice?

Mislim da na ovome području ima izrazito kvalitetnih autora. Upravo zbog toga ima i mnogo grešaka jer je poplava autora velika. Održava se mnoštvo manifestacija koje imaju puno članova. Često se dogodi da kustosi i novinari krivo interpretiraju stvari, pa kažu da je na koloniji bilo pedesetak ili stotinjak umjetnika. Danas je to preteška riječ da bi se njome tako moglo koristiti. Može se reći kako je bilo puno autora te da unutar njih ima nekoliko umjetnika. Tu riječ ne treba shvaćati olako, jer je i svaki umjetnik danas izgovara sa strahom. Oduvijek se držim one Kantove da treba težiti ka nečemu i raditi na sebi. U županiji sigurno ima likovnih pedagoga koji rade kvalitetno. Uvijek govorim kako treba biti jača veza između muzeja i galerija sa školama te da grupe moraju ići na izložbe. U ovome gradu ima mnoštvo kulturnih događaja i ako se bar kod jedne osobe pojavi neka iskrica, to je već puno da ga odvede u taj svijet.

Prema tom pitanju sam dosta kritičan. Ipak, moram biti objektivan jer je okruženje dosta dobro. Ovdje se događa puno toga, kako u kazalištu i kinu, tako i u izložbenoj djelatnosti. Mislim da ima gradova koji bi nam zavidjeli na tome, no to ne znači da ne bi moglo biti još bolje. Ponekad me smeta to što nema koordinacije unutar nekih kulturnih događanja u Koprivnici, pa onda tri dana nema ničega. Nasuprot tome imate jednu publiku koja bi četvrti dan bila i u kazalištu i na otvorenju izložbe ili pak promociji knjige i onda su sve te manifestacije u isto vrijeme. Dakle postoji neki sitni antagonizmi između muzeja i knjižnice. Zasigurno bi trebao biti neki objektivan akter koji bi sve to na neki bolji način iskordinirao. Mislim da ovdje u Koprivnici ima ljudi koji se osjećaju lokalno, ali i globalno.

Jesu li Uskršnje pisanice izložene u Koprivnici bile promocija naive?

To nije bila ona prava promocija naive. Ovdje treba ići s recentnim radovima i pravim izložbama. Sve ovo može biti samo turistički dodatak. Česte su priče kako je ovo tanka nit koja balansira između kiča i naive. To je je jedna vrlo opasna priča. Turistička zajednica županije je možda bila aktivnija od nekih kustosa koji su trebali promovirati pravu naivu. Treba biti oprezan jer je kod podosta ljudi izazvalo kontraefekt. Imamo prave stvari za prezentiranje. To sam rekao i ravnatelju muzeja i to nije nikakva novost ili čudo. Za Hlebine bi najbolje rješenje bilo da se prave stvari promoviraju te da se složi tim marketinških stručnjaka za promociju pravih stvari. Povjesničari umjetnosti radili bi svoj posao i time bi se postiglo puno više. Pisanice su bile kriva percecija naive i još kada se doda određeni kič to zaista postaje opasna stvar.

Jeste li ikada zapali u stvaralačku krizu?

Stvaralačka kriza je sastavni dio umjetnosti, odnosno stvaralaštva. Dakle, postoje razni parazitalni faktori koji su uglavnom na dnevnoj bazi. Stvaralačka kriza mora biti neki tzv. „crv“, npr. kada se sami sa sobom sukobite unutar nečega, nekakvoga smisla. Tada propitkujete ono što radite, ali obično to rezultira nekom promjenom. To je kao kada nešto učite i to se sigurno događa svima. Dakle,to je aktivni pristup koji mora biti u životu i on naposljetku uvijek rezultira promjenom. Tako je to i u slikarstvu. Taj put može se nazvati stvaralačkom krizom, ali ne u tom smislu da prestanem raditi.

Izvor: SibenikIN

Što smatrate svojim najvećim uspjehom u slikarstvu?

Moj najveći uspjeh je što imam strasti da stvaram dalje i ta me strast strašno drži i vodi. Sve što sam dosada napravio očito ima smisla jer dobivam povratne informacije. Radim spontano i racionalno. Imam svoj stil koji njegujem i dajem sebe u nešto, a to se vidi po određenim elementima. Sve to je već određeni uspjeh. Meni je sreća da idem dalje, da imam volje za radom, da imam i dalje tu strast za stvaranjem. Uglavnom se događaju neke redukacije, promjene, ali manje – više to je to.

S obzirom na to da se slikarstvom bavite već duži niz godina, možete li objasniti položaj umjetnika/slikara u doba socijalizma i danas?

U doba socijalizma sam već proputovao puno svijeta. Nisam imao problema sve dok nisam došao u vojsku. Tada su poslali pasoš i bilo je jako sumnjivo gdje sam sve bio. Uspio sam ih uvjeriti da sam bio u raznim galerijama i nitko mi ništa nije zamjerio. Mislim da su se prije radile ozbiljnije izložbe nego danas. Virtualni svijet se uvukao i u sferu umjetnosti i mislim da su težnje koje su nekada bile kod slikara i umjetnika, tada bili projekti koji su imali jaču težinu. Prije se točno znalo što se može, a što ne može. Poanta u svemu jest ta da istinska umjetnost ne poznaje granice. Treba spontano prijeći u neku informaciju, a meni je to tada bilo uzbuđenje. U svakom slučaju sam se uvjerio da oni umjetnici koji vole ono što rade, imaju jedan svoj rukopis koji je izuzetno cijenjen. Ako radite iskreno, točno ćete u interakciji s publikom vidjeti da su oni to prepoznali. Sve treba biti iskreno i s ljubavlju napravljeno. Treba imati nešto svoje, to su kao neke etičke norme – za njih ne postoje ni vremenske niti prostorne granice.

Može li se u Hrvatskoj dobro živjeti od slikarstva?

Ovo pitanje je zasigurno spoj egzistencije i esencije. Teško je odrediti taj balans, a da se kao umjetnik ne prostituirate. Malo ljudi to može jer zasigurno nije lako. Ako ste uporni, iskreni i ako možete imati marketinški smisao koji baš i nije jako prirodan za jednog umjetnika te ako možete uspostaviti taj balans, onda se može živjeti od slikarstva. Imam brojne prijatelje koji su sjajni umjetnici, ali naprosto to ne mogu izvesti do kraja. Danas vam nitko ne garantira da će netko kupiti vaše slike. Morate imati plan, a to nije lako, pogotovo ako ne živite boemski. Mi imamo obitelj i dvije kćerke. Radimo, ali eto, može se – živimo.

“Jesen”, izvor: adriaticnews

Na koji se način određuje cijena pojedine slike? Ovisi li ona o imenu, kvaliteti ili pak nečemu drugome?

Postoje eksperti koji mogu odrediti kvalitetu slike i postoji tržište koje je može odrediti. Zapravo postoji puno toga, a naposljetku i subjektivni doživljaj publike koja je u konačnici ta koja odlučuje. Slika ponekad može biti umjetnički jaka, ali ne nužno i tržišno. Publika, odnosno ljudi koji nemaju istančan ukus i koji nisu educirani, ipak imaju taj doživljaj. To je jedno polje koje je vrlo apstraktno. Postoji samo jedna aukcijska kuća u Hrvatskoj, Kontura, koja jednom godišnje radi aukcije i tu se točno zna što može ići na izložbu, koja je startna cijena i sl. Često se događaju razne aukcije koje slikari u biti ne vole. One imaju humanitarnu svrhu, ali se mnogi ljudi dogovore oko cijene slike, koja je uglavnom previsoka i to bez obzira na to kakva je slika. Tada naprave kaos na tržištu. Ima raznih faktora koji utječu i prema kojima se procjenjuje kvaliteta slike.

Fascinira li Vas neka druga umjetnost osim likovne?

Da, svakako. Fascinira me književnost, filmska umjetnost i glazba. Sve su to područja koja mi puno znače u likovnom stvaralaštvu. Mislim da uvijek postoji korelacija između jedne i druge umjetnosti i da jedna drugu trebaju nadopunjavati. Kada se sretnu, nastaju dobra rješenja i to naposljetku može biti sjajno. Npr. u književnosti me fascinira kako se neka dobra knjiga može filmski prikazati. Kada se nađu dva velika umjetnika nastaju izvrsne stvari. Uvijek postoje nadopune koje naposljetku rezultiraju nečim novim u umjetnosti i mislim da je to sjajno.

Da možete promijeniti nešto u vlastitome radu ili karijeri, što bi to bilo?

Ne bih promijenio hoću li biti slikar, ali da sam zadovoljan, to nisam nikada u potpunosti jer smatram da uvijek može biti bolje. I to ne u smislu da možda imam više novca ili nešto, nego da otkrivam nove svjetove kao slikar i da se tu ne zamorim već da težim ka usavršavanju. Bez ikakve patetike, bez ičega. Mislim da još puno toga mogu istraživati. Nisam nekakav narcis i svakako želim i dalje raditi neke nove stvari.

Kao umjetniku i slikaru, što vam je na prvom mjestu, zadovoljstvo ili zarada?

Meni je vodilja uvijek bilo zadovoljstvo, dakle da budem zadovoljan sa slikom. Naravno, moram napomenuti činjenicu da živim od slikarstva i upravo je to jedna velika priča između egzistencije i esencije. Ako ste naposljetku još i zadovoljni sa slikom te je dobro prodate, onda ste opušteni i zadovoljni.