Aleksandar Horvat: „Zutra je život, a fčera tek spomenki…“

Ludbreški pjesnik i pisac po zanimanju je informatičar, ljubitelj kajkavštine i tradicije. Voli umjetničku fotografiju. Predsjednik je KUD-a „Anka Ošpuh“ i posebno vješt u uzgoju bonsai drveća!

Okružen nekim posebnim mirom u sobi punoj bonsaija pronalazim vedro i nasmiješeno lice. Aleksandar Horvat – Aco, dobri duh ludbreškog pjesništva maše mi rukom da uđem i sjednem. Lucidna doskočica vezana uz pozdrav, šalica čaja već mami mirisom svježe mente, palim diktafon i naš razgovor može početi.

Kada si se počeo literarno izražavati? Je li to bila poezija ili proza?

Oduvijek imam nekakvu želju za stvaranjem za kreacijom, za otkrivanjem novoga. Literarno, u školi sam bio dobar u sastavcima, bilo je i nekih pokušaja poezije, ali ništa značajno i pamtljivo. U zreloj dobi razvoj događaja je bio otprilike ovakav: kao voditelj kudovskih programa često sam bio na pozornici, sprijateljio se s tremom, a često sam koristio kajkavski. Tako sam bio interesantan za čitanje i promocije knjiga drugih autora. Ključno pitanje je bilo: „Ti to dobro čitaš, zašto nešto ne napišeš?“ To je bilo negdje oko 2015. godine, kad sam počeo pisati prve pjesme na kajkavskom. Pokazao sam to prijateljima i nekim „stručnim krugovima“ koji su prepoznali potencijal i dali mi vjetar u leđa. Prva je, dakle, bila poezija.

Poezija kao prevladavajući žanr

Zašto te baš ta vrsta izričaja najviše inspirirala na kreativnost?

Ne znam poseban razlog. U to vrijeme mi se poezija činila izražajnijom i prikladnijom za ideje „koje još nisam napisao“. Kasnije sam uz dobra književna mentorstva uhvatio korak i s prozom te se i danas držim majstorskog savjeta da se pisac ne treba bojati nijednog žanra. Tako se okušavam u književnom putopisu koji mi je posebno draga forma, zanimaju me kratke priče jer mi aktiviraju maštu, a esejima uvježbavam istraživanje onog što još ne znam te formiranje i obrazlaganje vlastitog mišljenja. Još se ne smatram izgrađenim piscem, ali vjerujem da idem putom, a ne „grabom“. No moram reći, poezija je za mene ipak kruna književnosti, najprodornija, najsavitljivija, najdublja, najzahtjevnija.

Pišeš li samo zavičajnu poeziju na dijalektu ili se služiš i standardnim hrvatskim jezikom?

I u poeziji i u prozi se služim s obama jezicima. Svaki od njih ima prednosti i mane. Kajkavski je odličan za teme zavičaja, humora, „domaćeg štiha“, iako može iznenaditi i ozbiljnošću i bezvremenošću. Standardni književni jezik pak je, zbog daleko obimnijeg fonda riječi, dobar za esejistiku, filozofiranje, priče, a svakako mu je prednost univerzalna razumljivost i doseg publike. Oba jezika volim na svoj način.

U kojem listu ili novinama objavljuješ svoja djela?

S vremenom sam, objavljujući tekstove na svom profilu, privukao pozornost, tako da danas pišem kolumnu na kajkavskom jeziku u Ludbreškim novinama (prvo se zvala „Zadnja strana“, danas se zove „Aco piše“) s temom gradske svakodnevice i sjećanja na moj Ludbreg iz djetinjstva. Na Facebooku objavljujem zapise „Kajkavski klasiki“, na kajkavskom, o vrijednim i povremeno zaboravljenim pjesnicima. Ovi se zapisi prenose i na portal Radio Gornji Grad, na kojem su skupljeni na jednom mjestu. Za književni časopis „Kvaka“ započeo sam kolumnu „Kajkavsko najže“, zgodnu ideju o kopanju po starom tavanu na kojem pronalazim zaboravljene stvari i o njima stvaram zapis. Da ne bi bilo sve na kajkavskom, uključen sam u stvaranje sadržaja na FB stranici TZ-a Đurđevac, „Volim Podravinu“. Tu tekstove pišem na standardu, na različite teme o znamenitostima, specifičnostima, događajima, osobama i vrijednostima Podravske regije. Najdraže su mi teme o Ludbregu. Što se tiče ostaloga, poeziju objavljujem na svom Facebook profilu te nekoliko grupa i u online izdanju časopisa „Kvaka“. Kreirao sam i vlastitu web stranicu.

Dobitnik si brojnih književnih nagrada. Koja ti je najdraža?

Književne nagrade su zanimljiva stvar. Kad je čovjek pohvaljen u svojoj sredini, tu svakako postoji određena subjektivnost publike. Javljanjem na brojne recitale izvan svoje sredine pisac predstavlja djelo nepoznatim ljudima koji imaju objektivni odmak. Kad tu dođe do priznanja, to je dobar znak. Nažalost, u amaterskim spisateljskim krugovima brojni natječaji su više u svrhu popularizacije jezika i književnih vrsta; svi sudionici prolaze, što je sasvim u redu i potrebno, ali takvi natječaji nemaju ujednačene kriterije pa je svaka usporedba različitih nagrada bespredmetna. Takva priznanja ne treba omalovažavati, jer je svako svojevrsni putokaz na spisateljskom putu. Osobno sam dosad ušao u gotovo sve zbornike kajkavske poezije. Kad bih morao izdvojiti iz cijele hrpe od tridesetak priznanja, izdvojio bih priznanje Hrvatskog sabora kulture za poeziju 2017., jer mi je bilo prvo, Nagradu za književni putopis u Loboru 2019., Nagradu Matice hrvatske za poeziju u Zelini 2020., te „Turopoljsku poculicu“ za kratku priču velikogoričkog Ogranka Matice Hrvatske 2020.

Pokretačka snaga brojnih događanja

Jedan si od idejnih pokretača recitala kajkavske poezije „Božo Hlastec“ koji raspisuje ludbreška Knjižnica „Mladen Kerstner“. Kakvu viziju imaš što se tiče njegova daljnjeg razvoja?

U Knjižnici smo uvijek imali nekakve ideje. Ta mi se ideja par godina vrzmala po glavi. Ne vidim svoje posebne zasluge osim idejne, jer sve podržava i odrađuje Knjižnica. No, kao Ludbrežan ponosan sam što Ludbreg ne zaboravlja svog pjesnika Božu Hlasteca te uz recital čuva kajkavski jezik. Ludbreg sad ima četiri književna natječaja: recital Bože Hlasteca, „Vrelo nadahnuća“ Radija Ludbreg, „Haiku susrete“ Centra za kulturu i informiranje „Dragutin Novak“, a od prošle godine i Natječaj za kratku humorističku dramu u čast Mladena Kerstnera, koji je pokrenula Knjižnica. Mnogi veći gradovi se ne mogu time pohvaliti. Vezano uz viziju, ona je prvobitno bila tek da recital „preživi“ i da bude dugovječan, no nakon prvih triju se iskristaliziralo da naš recital ima još jedan potencijal. Odluka o trijenalnome zborniku i uvrštavanju maksimalno 25 pjesama iz svake godine pokazalo ga je „malo strožim“ u odnosu na druge slične recitale. Naše prosudbeno povjerenstvo drži do kriterija kvalitete te nema klasičnoga masovnog uvrštenja u finale. Ne uvrštava se ništa što je ispod minimalne razine poetskog, estetskog i literarnog dosega samo da bi se zadovoljila kvota. Tako smo dobili odličan prvi zbornik, ne prevelikog obima, ali zgusnute kvalitete. Stoga, nastavno na prethodno pitanje o nagradama, imam viziju da će recital Bože Hlasteca ostati na toj kvalitativnoj razini te da će prolaz u finalnu večer pjesnicima biti znak kvalitete i dosega, izazova, a ne samo sudjelovanja. No, da bi se to prepoznalo, trebat će još nekoliko godina.

Napisao si zbirku pjesama „Grad v sredini sveta“ koja govori o zavičaju u kojem si odrastao i nekako odiše nostalgijom za prošlim vremenima. Što ti je iz tog razdoblja života poslužilo kao najdraži motiv u pjesmama?

Motivi zbirke su grad Ludbreg, moja pripadnost njemu i Bednja (jer svaki zavičajni pisac ima svoju rijeku). Rođen sam u Ludbregu i nikad nisam živio igdje drugdje, svoju vezu s Ludbregom smatram neraskidivom, a prošlost, koje se uvijek rado sjećam, uvijek počinje „od jučer“. No, dani djetinjstva su nam svima uvijek u lijepim uspomenama: djeca bilježe samo važne trenutke, ne brinu o trivijalnostima i ne zamaraju se obavezama i odgovornostima odraslih. Tako su i naša sjećanja često ili jako pozitivna ili, nažalost, u nekim slučajevima jako negativna, jer samo jaki intenzitet emocija ostavlja tragove. Svatko, ipak, tko se u uspomenama na djetinjstvo može prisjetiti okusa žganaca s bijelom kavom ili jabuke s kruhom, „frčkanja“ raskoljene stabljike maslačka, prašine među bosim prstima, do danas je zadržao sustav vrijednosti u kojem i male i naizgled beznačajne stvari mogu biti važne i vrijedne pamćenja jer je, osim važnim životnim događajima, život ispunjen i mnogobrojnim sitnicama i upravo one doprinose toj „ispunjenosti“.

Pripremaš li još koju zbirku pjesama zavičajne tematike?

Svakako da, no na nju će trebati još malo pričekati. Zbog ideja da koristim dva jezika, da pišem poeziju, eseje, kratke priče, putopise i kolumne i drugo te da tematika može biti zavičajna, ili bilo koja druga, već tu se stvara bezbroj mogućih kombinacija. Sve što pišem uredno spremam, stvaram određene cikluse, do trenutka dok se učini da materijala ima dovoljno za knjigu. Sasvim sigurno da ću i dalje biti posvećen zavičaju, ali ne znam u kojem obliku. Trenutno pripremam dvije knjige. Jedna će biti kajkavska i zavičajna, ali prozna. Druga će biti poezija, ali na standardu. Takav je plan, ali sve je podložno promjenama.

Svestrani umjetnik

Živimo u ovim nesretnim pandemijskim vremenima. Kako je ova atmosfera utjecala na tvoj književni rad?

U tehničkome smislu pisanja ne osjećam posebnu razliku, u sadržajnome tek malo. Možda se povremeno uvuče kakva tematika koja se oslanja na nepravde, neslobode i bolesti, pa me povuče nekakav revolt, no radije se vraćam pozitivnim temama, smatrajući da time zadržavam zdravu svijest, prigrljujem dobre stvari u životu i pronalazim nove interese, umjesto potonuća u depresiju, letargiju i opće nezadovoljstvo.

Predsjednik si ludbreškoga KUD-a „Anka Ošpuh“. Jesu li tradicionalni ples i glazba na neki način utjecali i na tvoje pjesme?

Na sam sadržaj nisu, tradicija mi je sadržana u kajkavskom kojim govorim od djetinjstva. No, možda u tehničkome smislu da. Poznavajući glazbu, svaki pjesnik ima ideju da mu pokoja pjesma bude uglazbljena, što je novi izazov u smislu ritmike vezanog stiha koji uvježbavam kao zanatsku nužnost. Jednu mi je pjesmu uglazbio g. Kranjčec, jednu sam za glazbu napisao i čak uglazbio sam, za vokalni sastav. Čekamo bolja vremena da je Pajdašice uvježbaju i izvedu!

Strastveni si fotograf, koji su ti omiljeni motivi?

Fotografija mi je nadomjestak za pisanje. Ponekad mi nije do pisanja, ali tada nisam besposlen i ne gubim raspoloživo slobodno vrijeme. Fotografija mi je izazov u smislu traženja bilo kojeg motiva koji je neviđen i neuobičajen, novih neviđenih kutova i pogleda, refleksija, prirodnih okvira itd. Fotografija je ponekad poput ribolova: ne ulovi se svaki put kapitalac. Ponekad nakon sat vremena s fotoaparatom, ostanem tek na jednoj do dvije fotografije. Sve ostale su već viđene.

Bonsai je jedan od tvojih hobija. Zašto baš bonsai?

Bonsai je, poput književnosti i fotografije, umjetnička forma. Spoj botanike, hortikulture i umjetnosti, stvaranje živih skulptura. Bonsai je moj treći ravnopravni izlaz iz životnih rutina. Bonsai je zadovoljstvo, svakodnevnost, uči strpljenju, jer drvo ima samo jednu brzinu. Ljubitelj sam prirode i sve moje tri umjetničke pasije se savršeno nadopunjuju u vezi s prirodom. Sposobnost promatranja, strpljenja, pozornosti na detalje, smisao za sklad i dosljednost, sve su to potrebne karakteristike i za književnost, i za fotografiju, i za bonsai te ih koristim kako bih sebe u tom smislu neprestano unaprjeđivao. S druge strane ova tri umjetnička vida dovoljno su različita da se, baveći se jednim, „odmaram“ od drugih i stječem novu svježinu.

Budući da si pozitivna i kreativna osoba, kakvi su tvoji pogledi na život u Ludbregu? Što bi pojedinci mogli učiniti da život u njemu bude bolji i ispunjeniji?

Kad čovjek ide naprijed, onda odnekud dolazi, napreduje, doseže ciljeve. Kad stoji ili ide unatrag, onda je obrnuto. Stvaranje je napredak, rušenje je nazadak. Sadašnjost je vrijeme za donošenje odluka i osobnih izbora, budućnost su rezultati tih odluka i mogućnost za korekcije i nove odluke kad ta budućnost jednom postane sadašnjost. Prošlost su naše potrošene odluke kakve god da bile. Napisao sam to u jednom stihu: „Zutra je život, a fčera tek spomenki,/ Pozabljivi i tenki, / Jer denes se bu vu fčera skrilo, / Fčera je zutra kaj je več bilo.“

Moj je stav da ljudi trebaju gledati naprijed, raditi na svojoj individualnosti i zrelosti, uvažavati svoje nedostatke kako bi razumjeli tuđe, surađivati i napredovati u sinergiji, ne biti otok. Prošlosti su pune dobrih i loših iskustava. Iz prošlosti crpimo sva svoja lijepa sjećanja, iz prošlosti iznjedrimo sve svoje strahove, opreze, pobude, pogreške i dobre poteze. Prošlost je zadana, odrađena i nepromjenjiva, proliveno mlijeko. Srdi me gubljenje energije na „što bi bilo, da je bilo“ i „što je trebalo biti“, jer ne možemo mijenjati prošlost, samo je prigrliti za boljitak svih. Pravi doprinos se može dati u danima koji dolaze: tako će i taj doprinos u nekim budućim knjigama i u prošlosti biti zabilježen!