Ako novinari prepisuju, tko će im vjerovati i tko će ih čitati?
“Čitamo, slušamo i gledamo te na kraju i sami stvaramo vijesti iz samo jednog izvora” – zaključak istraživanja prenošenja HINA-inih tekstova koje su provele studentice novinarstva Medijskog sveučilišta Mirela Bačić i Silvija Novosel zajedno sa 50-tak studenata novinarskog smjera. Analizirali su koliko se novinari raznih medijskih kuća, od novina, radija, televizije do internetskih portala služe „copy-paste“ varijantom. Preuzimaju li cijele tekstove ili samo određeni dio, rečenicu, naslov i označuju li pritom preuzete dijelove i izvor tih tekstova? Ukoliko nije naveden autor preuzetog dijela teksta – novinari time krše novinarski kodeks časti gdje između ostalog stoji: “novinar poštuje autorstvo drugih novinara i ostalih sudionika u javnom informiranju te svojim prilozima navodi izvore kojima se koristio, dok je plagijat nespojiv s novinarskom etikom.“
“Ideja da analiziraju u kolikoj mjeri mediji prepisuju agencijske vijesti studentima je bila vrlo zanimljiva, zabavna i poučna. Dobiti ovakvu vrstu zadatka na samom početku studija, kada se većina studenata tek upoznaje s osnovama novinarstva od velike je koristi jer se studenta uči cijeniti tuđi tekst, pa time više poštivati svoj rad. Željelo se pokazati da je jednostavno svatko uvučen u “hobotnicu i mašineriju manipulacije“ – od konzumenta koji čita i gleda, te novinara koji, većinom zbog pritiska ili rijeđe, zbog vlastite needuciranosti pod „normalno i ispravno“ smatraju kopiranje sadržaja” – ističu koodinatorice projekta.
Studenti su analizirali 30-tak tekstova u različitim medijima uzastopce objavljenih na HINA-i kroz tri dana. Zaključili su kako prepisuju svi, od ozbiljnih novina (Večernji, Jutarnji, Novi list, Slobodna Dalmacija), do malih portala (dalje.com, limun.hr, nedstor.com, business.hr), te da medijska scena postaje uniformirana, a rad novinara bezvrijedan. Buduće novinare iznenadilo je prepisivanje uz navođenje izvora od kojega je preuzet sadržaj, nakon čega dolazi do domino efekta brojnih „autora“ koji više ne potpisuju stvarni izvor, već ime prijašnjeg “prepisivača”. U konačnici se pojavljuje 10-tak izvora identičnog teksta. Brojni su primjeri kršenja autorskih prava u kojima izvor nije uopće naveden, a sadržaj je doslovno kopiran.
Ovaj projekt trebao bi biti poticaj svim studentima da pokušaju promijeniti lošu, uhodanu praksu prepisivanja u hrvatskim medijima. Postavlja se i pitanje zašto bismo uopće kupovali različite novine kada iste tekstove s istim pristupom možemo pročitati na bilo kojem polupoznatom internetskom portalu. Kopiranjem sadržaja zaključujemo kako zapravo postoji samo jedan izvor informacija – u ovom slučaju HINA. Okosnica novinarstva prema kojoj svaka vijest mora imati minimalno dva izvora i različita mišljenja već u samoj osnovi prenošenja informacija ovdje je izgubljena. Jedino originalan i jedinstven pristup može privući čitatelja, slušatelja ili gledatelja u ovom „medijskom jednoumlju“, a oni koji privuku čitatelja privući će i oglašivača – odnosno – opstat će.
