A do Splita pet, Jurica Pađen & Aerodrom

Zbilja volim ljeto. I znam da nije službeni datum još, ali vrijeme se konačno uskladilo s razdobljem u godini. Zato me za sve te službenosti zbilja nije briga. Kako bi se reklo sve je to samo papirologija.

Trenutno sjedim na terasi i koristim priliku dok sunce nije na ovoj strani jer, oh, kada je tu, toliko peče da čovjek ne može ostati dulje od pet minuta vani. Što je plus za sunčanje i hvatanje boje prije tog famoznog godišnjeg koji dolazi. Inače, nije da brojim koliko je dana još preostalo do odlaska na more, ali ravno 68 dana. 68 dana čekanja do dalekog juga i dva tjedna ne oblačenja na sebe ičeg drugog osim kupaćeg. Čas onaj crni, čas onaj crveni, čas onaj, kako ga ja zovem, tropical, čas onaj kojeg ću kupiti sljedeći tjedan jer želim novi. O, da, ljeto je tu. Brojim dane da sjednem na bus i put Splita. Šešir na glavu, ruksak na leđa i definitivno piva u ruke, a dok se čeka trajekt, u potpunosti se izgubiti u masi turista. Volim Split, doduše, samo na tih nekoliko sati dok čekam trajekt. Taman mi je dovoljno hrpe ljudi, xy štandova na kojima nema da se ne stane, trajekti i brodice koje voze tko zna gdje, tko zna kada, tko zna koga. Volim upijati tu atmosferu. Samo na nekoliko sati. Onda mi je dosta. Onda sam spremna dočekati onu bijelu točku na horizontu koja se približava, a poznata je po imenu trajekt Korčula. I gle čuda, vozi na Korčulu.

Da, zbilja volim ljeto. Ima ono svojih mana, da se ne lažemo. I upravo zato se nekada osjećam loše jer se usudim kritizirat te mane. Uzmimo, primjera radi, vožnju do faksa ljeti. Ah, čovjek pomisli kako je lijepo gledati prirodu koja je živnula u ovo doba godine, kako su svi veseli, nasmijani, kratke hlače su konačno izvađene iz stražnjeg dijela ormara (inače, zbilja ne razumijem tu rotaciju odjeće u ormaru jer meni uvijek apsolutno sve treba, ali hajde), ma prekrasna idila.

I onda krene dan. Onim svojim uobičajenim tokom. Prvo nađi duge hlače koje su dovoljno tanke da ne pregoriš u hodanju do busa. Onda nađi majicu koja će biti dovoljno lagana da se ne kuhaš, ali dovoljno topla da ne budeš gol jer nikad ne znaš hoće li kasnije biti kiša ili vjetar, pa da ne bi bilo da ti je hladno. Nakon prolaska traume s odjećom kod kuće, slijedi put do faksa. Put koji pokaže pravo značenje ljetnih vrućina i sjedinjenja sa sjedalom. Jer naravno da sunce lupa ravno u glavu. Zapravo, čekajte. Ne, ne. Najgori osjećaj nije čak niti tokom putovanja. Najgori osjećaj je kada trebate ustati iz auta kada dođete na faks. Jer onda shvatite napor vrućine kojem ste izloženi cijelim putem.

Obično se trudim ne razmišljati o tome. Osjetim vrućinu, požalim se, postane mi krivo jer sam jedva dočekala ljeto, a sada se već žalim na njega dok ono službeno nije niti počelo, i onda se ugrizem za jezik i smirim na sljedećih sto metara pa opet ispočetka. Začarani krug, što ću. I onda dođe taj tren kada se moram ustati iz auta. Tren kada osjetim da sam od vrućine mokra od vrata do stopala. Ne samo da sam mokra, nego sam slijepljena. Ne samo da sam slijepljena, nego sam i zgužvana kao da nisam peglala odjeću tjedan dana. Ne samo da sam zgužvana, nego ne mogu hodati jer su mi mokra i stopala. U natikačama. I bježe mi dok hodam (da ne pričam kolika panika me hvata da mi jedna natikača ne ostane metrima iza mene dok idem preko zebre ili izlazim iz busa i tramvaja).  I to je tren kada pitam DOBRO, PA JEL’ TO MENE NEKO ZEZA?

Počinje me polako hvatati grižnja savjesti jer sam zapisala sada sva svoja žaljenja na ljeto. Koje zbilja volim. Nadam se da će shvatiti koliko puta sam to ponovila i da mi neće vratiti ljetnim kišama. Makar i njih volim. Hm.

Ipak, imam potrebu dodati još i činjenicu da mi gornji dio tijela nekoliko nijansa tamniji od nogu. Ljeto, mora da ti je zabavno ovako maltretirati ljude. Ne brini, volimo i mi tebe.

Ps. Do trenutka objave, primijetila sam jednu zanimljivost. Nosim četiri nijanse boje na sebi. Desno rame – crveno. Desna ruka – tamna. Lijeva ruka – dvije nijanse svjetlija od desne ruke. Noge – bijele kao sir. Oh, what fun it is!