Ukrajina: na podjelu osuđena država?

Ukrajinska kriza, kao događaj koji je obilježio čitavu prvu polovinu 2014. godine na polju međunarodnih odnosa i sigurnosti u svijetu, još nije dobila svoj konačni epilog. Kriza je dosad imala nekoliko etapa, te još uvijek traje i time narušava sigurnost Europe, ali i mnogo šireg prostora većeg dijela Euroazije. Razlog tome je upletenost zainteresiranih strana koje su po svom teritorijalnom obuhvatu, moći i utjecaju rasprostranjeni na prostoru većeg dijela Europe, sjevernog i središnjeg dijela Euroazije, ali i na američkom kontinentu (SAD, kao globalna sila i članica NATO-a). Prave dosege i dalekosežne posljedice krize tek će se moći spoznati u budućnosti. Zasad postoje predviđanja koja se razlikuju ovisno o preferencijama autora.

Janukovičeva vlada je odlučila ne potpisati Sporazum s Europskom unijom, zbog velikog stupnja ovisnosti o ukrajinske ekonomije o Rusiji. Sporazum je bio u potpunosti dogovoren. Ta je odluka bila uvelike kontroverzna: ukrajinsko stanovništvo podijeljeno je u dva velika bloka, već prema svojoj orijentaciji na EU, odnosno Rusiju, pri čemu je orijentacija na EU jako izražena posebno u dijelovima nacionalističkog miljea Zapadne Ukrajine. Janukovičevo odstupanje od Sporazuma o pridruživanju pokrenulo je lanac društvenih protesta, koji je u konačnici doveo do pada njegove vlade i njezine zamjene prozapadnjačkom koalicijom koju sačinjavaju nacional-liberalne i fašističke snage. Nova vlada, koja je puno više po ukusu EU-a od Janukovičeve – često pogrešno kategorizirane kao proruske – suočava se međutim s istom vanjsko ekonomskom dilemom kao i njezina prethodnica.

Dok se za državu čini da je na najboljem putu da se raspadne, može biti da je povijest ukrajinske „revolucije“ zapravo povijest propuštene prilike. (…) Stanovništvo na istoku nesumnjivo se moglo pridružiti zapadu zemlje u zajedničkom pokretu protiv oligarhije i korupcije. Ali polet ukrajinskog nacionalizma odbio je ruske govornike u istočnom dijelu zemlje, dok pristalice bivšeg predsjednika Janukoviča govore o bauku „fašističke prijetnje“. Bilo je dovoljno svega nekoliko tjedana da manipuliranje strahom i identitetskim osjećajima dovede zemlju na rub građanskog rata.

Glavni pobornik čvrste politike prema Rusiji, kako bi je se natjeralo da se pokori američkim zahtjevima i interesima je Victoria Nuland, deklarirana pripadnica neokonzervativnih krugova u SAD-u, koja je zadržala utjecaj u američkom State Departmentu i za vrijeme Obaminih ministara vanjskih poslova (H. Clinton, J. Kerry). J. F. Kerry, državni tajnik SAD-a u drugom Obaminu mandatu, čak ju je i promaknuo, što mu je Rusija zamjerila. Ista je Nuland autorica čuvene izjave „J…. EU“ iz veljače 2014. g. kada je u pitanju bilo rušenje režima u Ukrajini. Izjava ima i nastavak: „Jaz (sadašnji ukrajinski premijer Jacenjuk) is the man“, misleći gotovo sigurno da treba zaigrati na tu kartu i postaviti u Kijevu čovjeka koji će zastupati američke interese u Kijevu na čelo izvršne vlasti.

Očito se od politike SAD-a, koja zastupa jačanje utjecaja u državama na ruskim granicama, članicama ZND-a i bivšim sovjetskim republikama, nikada nije odustalo. Počelo je s „revolucijom“ u Gruziji („revolucija ruža“) koja je dovela na vlast Sakashvilija, koji je uz prešutnu potporu SAD-a u kolovozu 2008. g. pokrenuo neuspješan rat kako bi povratio pokrajine Južnu Osetiju i Abhaziju te danas više nije predsjednik. Rusija čvrsto kontrolira ove dvije pokrajine koje su proglasile neovisnost.

Uslijedilo je razvoj događaja koji već možemo nazvati „prvom ukrajinskom revolucijom“ („narančasta revolucija“) koncem 2004. g. koja je uspjela u tome da se ponove predsjednički izbori u Ukrajini na kojima je pobijedio prozapadni Juščenko. Ni pola godine nakon ove „revolucije“ (travanj 2005. g.) Putin daje izjavu koja će ostati zapamćena do danas: „Raspad SSSR-a najveća je geopolitička katastrofa 20. stoljeća, koja je ostavila desetke milijuna Rusa izvan granica njihove domovine“. Još jedna rečenica iz spomenutog govora zaslužuje biti podcrtana: „Onog trenutka kada pokažemo slabost ili beskičmenjaštvo, naši će gubici biti neusporedivo veći.“ Ovdje je već pokazao što mu je u fokusu interesa i koje bi mu mogle biti buduće ambicije.

Ne može se ignorirati činjenicu da postoji Ukrajina kao međunarodno priznata država u svojim granicama, ali isto tako treba biti realan i prihvatiti stanje na terenu: Krim je u ruskim rukama, velik dio istočne Ukrajine nije pod kontrolom središnje vlasti u Kijevu, a do trenutnog primirja niti jedna strana nije pokazala istinsku želju za mirovnim procesom.

Relevantne procjene govore o tome da ruski predsjednik Putin i ruska najviša politička elita nisu za daljnju vojnu eskalaciju sukoba, niti za otvoreno vojno uključivanje Rusije, nego su zasad izabrali strategiju održavanja permanentne nestabilnosti, sukoba niskog intenziteta i ekonomskog pritiska (prvenstveno putem opskrbe plinom i cijenama plina), kako bi ekonomski i politički iscrpili vlasti u Kijevu. Kod što većeg dijela Ukrajinaca žele izazvati nezadovoljstvo zbog urušavanja životnog standarda i nesigurnosti opskrbe glavnim energentom, što bi se već iduće zime moglo pokazati kao presudan čimbenik pritiska ekonomskog i političkog karaktera.

Za rješenje ukrajinske krize nisu ključni interesi i ciljevi SAD-a i Europske unije, nego Rusije. Ruske vlasti na ovu situaciju gledaju kao na pitanje svog opstanka što nije nerealno tumačenje jer Putin vjerojatno više nikada ne bi bio ključan politički čimbenik u Rusiji da se sada povuče. Mogao bi svoju volju nametati silom do neke mjere, ali bi postupno izgubio potporu većine Rusa koju danas uživa. Stoga je pogrešno misliti da će Putin odustati zbog sankcija ili bilo kojih drugih mjera. Kontinentalnog sukoba zbog Ukrajine neće biti, a postojanje nuklearnog oružja isključuje i globalni sukob, koji se nije dogodio ni u najdramatičnijim godinama Hladnog rata.

Dolaskom zime i iscrpljivanjem u sukobima ograničenih razmjera na istoku Ukrajine, raste Putinova snaga, a Europskoj uniji se već vide pukotine u zastupanju zajedničkih stajališta jer države u visokoj mjeri ovisne o ruskom plinu nisu spremne podržati sve teže sankcije Rusiji, bojeći se prekida opskrbe plinom ove zime (do kojeg bi doduše ionako moglo doći ako Ukrajina počne zadržavati plin za sebe, a Rusija onda prekine opskrbu). No ono što Putina više treba brinuti je pad cijena nafte za oko 20 posto u samo nekoliko mjeseci, pošto je ruski proračun projiciran na cijenu nafte od 100 dolara za barel. Ako se nastavi pad cijena nafte (trenutno je cijena oko 90 dolara za barel), Rusija će biti u ozbiljnim problemima, iako ima gotovo 500 milijardi dolara novčanih rezervi.

Istodobno, ovaj pad cijena nafte, prvenstveno kao posljedica povećanja proizvodnje u SAD-u (koje su postale prvi svjetski proizvođač nafte zbog vađenja nafte iz uljnih škriljevaca kompliciranim i skupim postupcima), ojačat će SAD, a umanjiti moć Rusije i pojedinih njenih saveznica, istodobno SAD-u vrlo suprotstavljenih država (npr. Iran, Venezuela). No to nikako ne znači da će Rusija odustati od Ukrajine i dopustiti da ova država u punom teritorijalnom obuhvatu započne put prema Europskoj uniji, a još manje NATO-u. Stoga se budućnost Ukrajine, koja pod kontrolom ne drži najvažnije prirodne izvore i industrijske kapacitete (nalaze se u Donjeckom bazenu), čini kao budućnost de facto podijeljene države vrlo slabe ekonomske perspektive.

Više o temi: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=186209