Kad te život odvede na drugi kontinent

Nakon završenoga srednjoškolskog ili akademskog obrazovanja, sve više mladih odlazi u druge zemlje tražeći svoju budućnost. Tvrde da za njih u Hrvatskoj „nema budućnosti“ i da je „svuda bolje nego u Hrvatskoj“. Razgovarajući s 30-godišnjom Bjelovarčankom K.K. koja je, nakon završene medicinske škole, Učiteljskog fakulteta i petogodišnjeg slanja zamolbi za posao, donijela odluku i otišla u Kanadu, detaljnije saznajemo kako je otići iz malog grada – u kojem je provela brojna razdoblja života, od djetinjstva pa sve do udaje – u grad koji je dosad gledala samo na karti.

„Moj je muž bio dvaput u Kanadi i godinama sam slušala o tome kako želi tamo živjeti. Odlučili smo investirati u našu budućnost, i to tamo gdje je ima – daleko od Hrvatske. Suprugova obitelj, koja živi u Montrealu, pronašla nam je odvjetničku firmu koja je preuzela naš slučaj“, započinje K. K.

Selidba iz rodnog grada problem je i onda kada se odlazi studirati u drugi grad, a situacija je još kompliciranija i zahtjevnija kad podrazumijeva odlazak na drugi kontinent. Proces slanja i dobivanja papira poprilično je dug, a posebice kada netko u drugu državu želi otići zauvijek, odnosno bez namjere vraćanja. Osim što se cijeli proces oduži na razdoblje od dvije godine, vrlo je skup. Ali, kako kažu, sve se s vremenom vrati.

„Htjeli smo biti sigurni da ćemo donijeti odluku o tome želimo li se vratiti u Hrvatsku ili ne“, dodala je K. K.

Teško je otići od kuće, no kada se dogodi slučaj poput smrti roditelja, pogotovo ako je to neočekivano i prebrzo, mnogi žele pobjeći od svega što ih okružuje i pronaći se u nekome novom okruženju.

„U Kanadu smo stigli 13. lipnja, a suprug je već idući dan bio na razgovoru za posao. Počeo je raditi tjedan dana kasnije.“

Let koji je trajao više od šest sati, kaže K., isplatio se. Počeci su teški. Život kod prijatelja, dok se ne pronađe nešto svoje, ima svoje nedostatke, ali i prednosti. Prijatelji uvijek mogu pomoći ako nešto nije jasno, ali dolaskom na drugi kontinent, gdje je mentalitet potpuno drugačiji nego na Balkanu, postoji mnogo nejasnoća.

Iako je teško uskladiti vrijeme u danu – otići na posao (s obzirom na to da je radno vrijeme drugačije nego u Hrvatskoj), skuhati ručak, obaviti potrebnu kupovinu i slično – sve je lakše ako se čovjek iznutra osjeća zadovoljnije. Pa makar to uključuje i kuhanje ručka u sedam ujutro…

„U početku sam odlučila potražiti bilo kakav posao kako bih nešto zaradila. I dobila sam ga iz prvog pokušaja. Nekoliko je načina traženja posla: ili netko preporuči firmu u koju da se javiš, ili ti ga nađu agencije koje traže posao (i pod traže, one ga uistinu – traže), ali uzimaju dio tvoje zarade, ili isprintaš životopis koji potom nosiš gazdi, što sam i ja učinila“, objašnjava K. K.

Mnogo je online tečajeva koji se mogu upisati besplatno, a uvelike pomažu pri traženju posla. Biraju se ciljane teme, a ujedno se i vježba strani jezik, što nikako ne može naškoditi.

„Sve u svemu, otići nije lako. S vremenom je lakše prihvatiti činjenicu da si odvojen od svojih. Međutim, što se mora, mora se. Ako netko želi doći kako bi dobio posao i radio, Kanada je dobar odabir. Ako je nekome cilj doći i ne raditi, a obogatiti se – neće uspjeti. Moja kolegica s posla kaže: ‘U Kanadi ti trebaju pidžama i radno odijelo’ – i nije daleko od istine. Ritam života potpuno je drugačiji: nema toga da si kod kuće u 15 sati i da imaš slobodno popodne. Ovdje se radi, ali zato se i ima. Ja sam došla kako bih nešto radila, a muž kako bi napredovao u struci. Sve je to moguće, ali ovdje vrijedi ona: „Strpljen – spašen“. Ništa se neće dogoditi preko noći. Ako su očekivanja razumna, sve će drugo biti ok“, poručuje K.