VELIKI INTERVJU S BERISLAVOM JELINIĆEM: Karamarko se jako naljutio na mene zbog Manolićeva intervjua Nacionalu

Berislav Jelinić, glavni urednik Nacionala, jednog od najvažnijih hrvatskih političkih tjednika, gostovao je u srijedu, 10. lipnja, na Sveučilištu Sjever. Bila je to prilika da s njime porazgovaramo o početcima u Nacionalu, Pukanićevu ubojstvu, duhanskoj mafiji, odnosu Pukanića i Pavića, Manolićevim optužbama protiv Karamarka, odnosu s Mamićem te o novinarstvu.

Možda ne biste na prvi pogled rekli da je riječ o čovjeku koji zna i previše o političkom i kriminalnom miljeu, ali čim progovori, postaje jasno da je njegova memorija poput policijskog dosjea. Za kriminalista po struci, reći ćete – ništa čudno. No način na koji govori o pojedinostima iz tog dosjea nije policijski. On je direktan, otvoren, ponekad i surov… I nepogrešivo odaje novinara u njemu.

Kako je biti glavni urednik Nacionala?

Kad sam počeo raditi u Nacionalu, prestao sam pušiti i izlaziti. Kako bih radio u Nacionalu, trudim se živjeti poput vrhunskog sportaša. Mozak mi mora raditi 200 kilometara na sat. Moram biti koncentriran i brzo razmišljati, odlučiti što je tema, a što nije i dobro razmisliti o tome kako ispuniti 84 stranice tjedno. Novinarstvo vam je banalna stvar. Dobri ste onoliko koliko vam je dobar zadnji tekst. Ne sjećam se što sam radio prije mjesec dana i ne vidim razlog zašto bi se netko u Hrvatskoj toga trebao sjećati. To vam je prolazna stvar. Samo beskrajnim ponavljanjem posla na visokoj razini doći ćete u poziciju da napredujete i da dobro zarađujete. Morat ćete mnogo riskirati i raditi. To vam je krvavi posao, ali za mene nema ljepšeg – zato sam u tome.

Kako ste dospjeli u Nacional?

U Nacional sam došao 2000. godine, nakon šest godina staža kod Nine Pavića u EPH. Tamo sam radio u Globusu pa u Studiju, u Jutarnjem i u Areni. Dvaput su me mučki cenzurirali, pa sam uzeo radnu knjižicu i otišao na cestu. Pavić nije htio objaviti da je tadašnji ministar gospodarstva Goranko Fižulić sa svojom firmom Magma bio u kontinuiranom dugu od dva milijuna maraka od uvođenja PDV-a. Pavić je na koncu planetarnog natezanja rekao: „Nemojte pisati o tome, trebat će nam taj čovjek.“ Na to sam mu rekao da mi da radnu knjižicu. Jutro poslije odlučio sam potražiti priliku ili u Feralu ili u Nacionalu. Nacional mi se činio jačim i prevagnuo je. Rekao sam si: „Imaš 29 godina. Ili ćeš se baviti ozbiljnim novinarstvom ili ćeš otići u policiju.“ Nazvao sam Zdravka Mamića, s kojim sam godinama bio dobar, te ga zamolio da nazove Pukanića i dogovori mi sastanak. U pola sata Puki me primio. Elaborirao sam mu zašto odlazim iz EPH i on me zaposlio za stalno u roku od tri dana premda za Nacional još nisam objavio nijedan tekst. Mladen Pleše rekao mu je da nije normalan.

Pukanić je bio Nacional, Nacional je bio Pukanić. Je li ga Nacional koštao života?

O tome sam napisao knjigu… Iako se o toj priči može snimiti i film. Moja se knjiga bavi time tko je po mišljenju policije mogao stajati iza tog atentata. U tom kontekstu, na prvom mjestu duhanska je mafija. To je milje jedne kriminalne hobotnice kojoj je Nacional na čelo stavio Milu Đukanovića i Stanka Subotića zvanog Cane, a postoji i mogućnost da su ti naručitelji de facto bili i iz Hrvatske. To sam također detaljno elaborirao u drugom dijelu knjige pišući o tome zašto je Ivo Sanader mogao imati razloga da naruči to ubojstvo. Što je istina – ne želim ni sada javno reći iako imam svoje poprilično čvrsto mišljenje. I to ne zato što se bojim, nego zato što ne želim nekoga krivo optužiti. Policija me čuvala četiri godine i 11 mjeseci upravo od tog miljea duhanske mafije. Njima se opasno stalo na žulj. Mi smo tamo razbili posao vrijedan milijardu dolara godišnje. Imali su razlog za Pukanićevo ubojstvo. Jesu li oni to i napravili – vidjet ćemo ako se jednog dana istina otkrije na sudu. Osobno mogu biti nezadovoljan sudskom obradom i tretmanom te njihovim odnosom prema Subotiću, koji je bio pretjerano blagonaklon. Bilo je razloga da ga se pozove na razgovor, no to nikad nije učinjeno iz meni nepoznatih razloga. Ja sam tu priču zatvorio sa svojom knjigom. Taj milje mogao je imati najviše razloga i motiva da ubije Pukanića. To kaže i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i ja to pišem u knjizi.

A ljudi iz tog kriminalnog miljea hrvatski su državljani.

Upravo sam zato pisao o tome. Svi su vam ti prominentni kriminalci bili hrvatski državljani koji su dobili putovnice zahvaljujući tadašnjem nekom čudnovatom pravilniku, i to kao osobe od takozvanoga naročitog značenja za Hrvatsku. Nečuveno! To je bila jedina stvar radi koje smo mi ušli u tu temu jer su ti kriminalci bili Hrvati. Nitko za njih nije čuo, a dvaput su platili avione, i to po 18 milijuna dolara u kešu. Bilo je užasno mnogo prijetnji, međutim što su više prijetili, mi smo ih više gazili u novinama. Kao što sam već rekao, imao sam policijsku zaštitu, ali nikad nisam od sebe radio veliku žrtvu.

Nacional se odrekao svih tekstova o toj temi i Stanku Subotiću…

U to vrijeme Nacional su na jedan netransparentan način neprijateljski preuzeli eksponenti upravo tog miljea koji je ubio Pukanića. Oličen u liku nekoga čudnovatoga vremešnog odvjetnika Haralda von Seefrieda iz Švicarske koji je za vrijeme recesije mogao imati interesa ulagati u Nacional kao ja u neke moldavijske lokalne novine. Kad su oni preuzeli Nacional, poveo sam 27 ljudi iz Nacionala i osnovao Aktual. To je za nas bila jedna tragična stvar, ali i stvar profesionalnog principa da ne radim za netransparentne vlasti. A naročito ne zato što mi je Josip Buljević osobno rekao da iza Haralda von Seefrieda stoji Stanko Subotić i da je njihova namjera preuzeti Nacional i potom ga ugasiti. Redakcija je nastavila raditi jer jedan dio ljudi nije htio ići s nama: bili su previše vezani uz brend i nije im bilo toliko važno za koga rade, što je po meni vrlo pogrešno. Oni su se u svoje ime ogradili od tih tekstova i napravili još jednu za mene degutantnu stvar. Vojislav Mazzocco je sa Subotićem napravio intervju u kojem je ovaj pljuvao po Pukaniću i Nacionalu. I jednom potkapacitiranom Zdenku Duki, tadašnjem šefu Hrvatskoga novinarskog društva o kojem inače imam katastrofalno mišljenje, bilo je jasno o čemu se tu radi. Oni su napravili neku nagodbu s kojom je, pokušavajući sebe oprati, kasnije mahao upravo taj milje. Ja se od toga nisam ogradio niti ću se ikada ograditi. Sjeo sam i o tome napisao knjigu. To je splet okolnosti koje su oni smišljeno iskoristili. Šest tjedana nakon toga sramotnog intervjua Nacional je ugašen pod krinkom recesije. Zapravo je ugašen nakon što su potrošili 1,8 milijuna eura na prijelaznom računu koje su trebali dobiti živući mali dioničari, ali kad su ovi netransparentno preuzeli firmu, spriječili su to da se dođe do tog novca. Potrošili su ga, a nijedna hrvatska institucija nije ništa pitala… Unatoč tome što smo mi upozoravali policiju.

Subotića je 2006. godine intervjuirala i srpska novinarka Brankica Stanković, a intervjuirala je, ili barem pokušala, i Pukanića.

Brankica Stanković teledirigirani je projektil jednoga srbijanskoga kvaziobavještajnog miljea. Prisustvovao sam tom njezinom intervjuu s Pukanićem. Dvadesetak minuta ispucavala je teledirigirana pitanja iz kuhinje tog miljea, a Pukanić ju je – na jedan za njega uljuđen način – masakrirao odgovorima. Otprilike u 22. minuti ona je zamolila da se ugasi kamera i izašla van plakati. To vam je Brankica Stanković. Pukanić ju nije izvrijeđao, nego ju je stavio na svoje mjesto odgovorima. Došla je kao jedna – kako kažu Srbi – koza neopevana, potpuno nepripremljena i nespremna da se suoči s onime šta se zapravo tamo događalo. Nikada nije objavila taj intervju… Ako je ikada sretnem u životu, i to u nekom kontekstu u kojem ćemo možda pričati, pitat ću je zašto se s time ne hvali. To ne znači da dobro nije napravila neke druge emisije, ali ovdje je bila instrumentalizirana. Da se Brankica Stanković odučila baviti novinarskim radom u tiskanim medijima, Nacionalu ne bi mogla ni prismrdjeti. Ni tada, a ni danas.

Je li Vam Pukanić ikada pričao o tome kako su tekli njegovi dogovori za intervju s Gotovinom?

Ne, nije. Znam samo da je to trajalo šest mjeseci i da je to bilo u Veneciji. Nitko osim suradnika nije znao. Svi smo saznali tek nakon što je izašlo van. Ima jedna anegdota vezana uz taj intervju: grafičarka koja je tad radila, radi i sad u Nacionalu. Uz intervju su, naime, objavili sliku koja je bila kadrirana na način da se vidjela turistička brošura hotela u kojem je napravljen intervju. Nasreću, ona je to primijetila prije izlaska novina.

Domagoj Margetić objavio je prepisku između Ive Pukanića i Nine Pavića. Kako komentirate odnos Pavića i Pukanića?

Nino Pavić trenutno je na teškom patosu jer je ostao bez EPH. Sad će se valjda potaliti s Marijanom Hanžekovićem. Koliko sam danas čuo, navodno pregovora o tome da se međusobne tužbe poravnaju. Domagoj Margetić objavio je autentične materijale. Sramotno je ponašanje policije koja je učinila dostupnim privatne materijale – neku privatnu korespondenciju. U ovom slučaju, korespondencija s Pavićem manje je bitna. Tamo su bile u pitanju neke korespondencije s njegovim ljubavnicama koje ni na koji način nisu bile vezane uza slučaj, a uredno su stavljene novinama na raspolaganje. S druge strane, tajilo se mnogo toga. Tu se može preispitivati ponašanje policije, i to ne samo na tom dijelu. To što se Puki dopisivao s Pavićem, ne smatram spornim jer oni su radili zajedno. Spornim je proglašeno to što su se konzultirali oko toga hoće li zajedno povećati cijenu novina na 14 kuna. Mogu reći da se svakodnevno u Hrvatskoj događaju za tri koplja gore svinjarije od dogovaranja toga hoće li netko zajedno povisiti cijenu za dva magazina – pa se ne reagira na to. Što se tiče Margetića, to je jedna duga priča. U par navrata pisao sam o njemu. Radio je u funkciji određenih struktura koje su trebale relativizirati taj zločin i navesti istragu na sasvim drugi trag. On nije glup do te mjere da to ne razumije.

Pukanić je njegovao veze s političarima, poduzetnicima, kriminalcima…

Pukanić je o tome govorio i ja se s tim potpuno slažem. Kako bi imao prvorazrednu informaciju iz različitih miljea, moraš znati taj milje. Moraš se s njim družiti i povući crtu na određenoj razini. Moj telefon isti je za sve; broj ne mijenjam od 2000. godine kad sam kupio prvi mobitel. U tom su telefonu brojevi od barem 30 prominentnih kriminalaca. Svi junaci crnih kronika – svi su tu. I sa svima sam ja dobar.

Moraju li novinari biti dobri s kriminalcima?

Kontaktirati s kriminalcem jedna je od ljepota novinarskog posla jer ne moraš voditi računa o tome s kim sjediš. Samo trebate povući crtu s kim pričate, o čemu i koliko. S nekim ljudima često razgovoram i ništa ne pišem o tome, ali s tim ljudima ne idem na privatna druženja ni ne idem u neke privatne poslovne aranžmane. To su vrlo složeni odnosi… U slučaju duhanske mafije prvo se pokušalo potkupiti pa se prijetilo i na kraju su krenuli ubijati. Ja sam spavao u kući glavnog tehnologa duhanske mafije koji je u intervjuu izjavio da je osobno podmićivao Milu Đukanovića i autorizirao ga. Ja sam bio njegov gost u Švicarskoj, a kako bi intervju kvalitetnije napravio, inzistirao je na tome da spavam kod njega doma. Nudio mi je različite poslovne aranžmane, no nikada na to nisam pristao niti me to zanima. Ja sam njega iskoristio za svoj posao, a on je Nacional u tom kontekstu iskoristio za svoj jer su njemu bili dužni 10 milijuna eura i on im je odlučio reći sve što ima. Kasnije se naplatio. Mene ne zanima ima li on koristi od toga ako je priča bitna, zanima hrvatsku javnost i prodaje novine.

Sa Zdravkom Mamićem imali ste vrlo turbulentan odnos.

Zdravka Mamića poznajem od 1993. godine. Daleko je najsposobniji čovjek u hrvatskom nogometu i daleko najvulgarniji. Neotesan, bahat, sirov, bezobrazan i triput pametniji od svakoga nogometnog djelatnika u Hrvatskoj. I sedam puta brže razmišlja od svih njih zajedno. Njegov je jedini problem teška narav, što sam mu i javno rekao. On tu narav ne može kontrolirati zbog nekih meni dobro poznatih razloga o kojima ne bih javno. Mislim o njemu slično kao i prosječan navijač Dinama. A mnogo je onih kojima je izašao na nos.

Vrijeđao Vas je i tužili ste jedan drugog. Je li Vam se ikada ispričao?

Mi smo se svađali i mirili. Na kraju sam mu oprostio uvrede. Od svih naših silnih postupaka izgubio je sve tužbe protiv mene. Onda je na red došao moj postupak protiv njega. Rekao sam Jadranki Sloković, njegovoj odvjetnici, da me ne zanima njegov novac. No kako ne bi bilo da ja nemam svoju cijenu, rekao sam joj da prenese Zdravku da je Bero Jelinić rekao da je njegova cijena dva milijuna eura. Od tih dva milijuna eura, milijun i pol eura dao bih tome da se kupi Krstanović koji je tada prelazio iz Zagreba u Dinamo. Za 450.000 eura kupio bih karte na istočnoj tribini kako bi ljudi išli besplatno na utakmice. A, rečeno njegovim žargonom, onih 50.000 eura ostavit ću sebi da me ćuko ne popiša. Znate li zašto sam poslao takvu ponudu? Zato što ću i ja malo biti Dinamo… Neće samo on biti Dinamo. Ja ću biti Dinamo, i to s njegovim novcima pa da malo vidi kako je drugima. Naravno, on to nije prihvatio niti se ispričao, pa smo završili na sudu. To je bila planetarna predstava, a on je u tome fenomenalan. Prije rasprave ponudio mi je da idemo na ručak, ali ja sam to odbio. U sudnici se ispričao, posuo pepelom. Sutkinja me pitala jesam li za to da se slučaj odmah povuče ili ću ga uvjetovati da se javno ispriča. Odlučio sam odmah povući tužbu samo radi jedne stvari – da testiramo koliko vrijedi riječ Zdravka Mamića. Nikad se nije javno ispričao. Eto, to je Zdravko Mamić. Poslije, kad sam otišao iz Aktuala, Mamić mi je poslao poruku preko posrednika da bi sad, kad sam ostavio taj novinarski šljam, bio red da dođem u ložu. Rekao sam posredniku da mu prenese da će ga to jako puno koštati. Kraj njega ne želim sjesti jer bih time pljunuo na sebe. Ja svoju godišnju kartu imam, a njegova mi ne treba.

Je li netko ikad stajao iza Nacionala i stoji li danas?

Postavljalo se pitanje tko stoji iza tog Jelinića. Ne stoji nitko. Dok razgovaramo, traje drama u HDZ-u; pitaju se tko stoji iza mene. Nije im jasno što se to događa i kako to da je Manolić izjavio da je Karamarko povezan s Udbom. Mogao bi se film snimiti o mojim pregovorima s Manjkasom (Miljenko Manjkas, Karamarkov savjetnik za medije op. a.) prošlog vikenda. Rekao sam mu: „Miljenko svaka ti čast. Ti svoj posao radiš prilično solidno: uspio si dovesti do toga da veći dio novinarskih kuća u Hrvatskoj nije cijeli tjedan postavio pitanje zašto Karamarko šuti.“ Bilo je mnogo pokušaja trgovine i pritisaka, no, na kraju dana, Karamarko je meni i Večernjem listu dao izjavu, reagirao je na istoj toj platformi gdje je dobio po nosu. Ja sam mu dao prostor da odgovori na optužbe. Karamarko i ja smo se našli prije dva tjedna. Poduže smo razgovarali i on se jako naljutio zato što ga nisam kontaktirao prije nego što je taj intervju objavljen. Rekao sam mu da je to autorizirani intervju i da ga nemam zašto zvati. Ponudio sam mu prostor za reakciju. Na kraju ga je prihvatio.

Zašto je dosad šutio?

Zato što na to nije imao što pametno za reći. Postoji jedan vic. Živio je Mujo u jednom od dvaju nebodera i držao je svoju papigu na terasi. Preko puta živio je bilder koji se svakodnevno zagrijavao. Izađe on trenirati i kaže mu papiga: „Bilderu…“ Pita on: „Što je?“ Kaže papiga: „Popuši mi.“ I tako prvi dan, pa drugi, treći… Dolazi četvrti dan bilder kod Muje i kaže mu: „Ugurat ću ti tu papigu u usta ako još jednom zine.“ Drugi dan izlazi bilder na zagrijavanje. Kaže mu papiga: „Bilderu.“ Kaže on: „Što je?“ A papiga će na to: „Znaš ti dobro što je…“

Tako je i ovo s Karamarkom… Zna on dobro što je Joža mislio, pa je zato šutio.

Kako je Karamarko reagirao na dio knjige u kojem ste razmatrali mogućnost da je smrt Pukanića odgovarala njemu i Sanaderu?

Dosta ga je to zanimalo i o tome smo neformalno razgovarali. Budući da se radi o neformalnom razgovoru, ne želim to prepričavati. I apsolutno me ne zanima kako je on reagirao na to. Mene zanima jedna stvar: on nije javno reagirao na to poglavlje, i to nešto govori. Možda da je sve to točno, a možda da on nema nikakve veze s tim pa se odlučio za taktiku prešućivanja. Oni su prošli tjedan pokušali, žargonski rečeno, pregaziti taj događaj Manolića. Šutnjom su pokušali učiniti to da ta priča ne osvane nigdje. No na kraju je krenula po portalima, a priča se napumpala i narasla. I sada je dobila na svojoj dimenziji. Danas je počela njihova žešća defenziva platformom koju kontroliraju. Tko hoće, može večeras pogledati Bujicu u kojoj će se na najbrutalniji, najprizemniji i najbljutaviji način moj kolega Velimir Bujanec obračunavati s Josipom Manolićem, a vjerojatno i sa mnom. Jedva čekam da to vidim.

Može li se Bujanec uopće nazivati novinarom?

Znam ga već 20 godina, još od vremena kad je nosio kukaste križeve i javno se slikao. I daleko je dogurao… Nismo u odličnim odnosima, ali se kolegijalno uvažavamo. Svatko radi svoje. Ja nisam pobornik toga da se mi trebamo sukobljavati. Ti radi svoje, imaj svoju publiku i piši što hoćeš… Ako prođeš neku crtu, dobit ćeš adekvatnu reakciju. Međutim, tržište nas stavlja na svoje mjesto.

Kako gledate na otkaz Elizabeti Gojan na Hrvatskoj radioteleviziji?

Nemam neko mišljenje o Elizabeti Gojan, ali to ne znači da ona nije profesionalac u tom žanru koji radi i mislim da je dobila otkaz bez razloga. Taj otkaz nije utemeljen i po meni je sramotan. Ta javna televizija trudi se biti više papinska od Pape u tim njihovim ustrajanjima na načelima takozvane objektivnosti. Oni često jako zastrane. S većinom tih komentara, koji su navodno neprimjereni (zbog kojih je ona dobila otkaz), ja se osobno najdublje slažem. A kakvo mi je mišljenje o Predsjednici u totalu, tek ćete čitati u Nacionalu. Nju zasad novinari vrlo dobro tretiraju, i to puno bolje nego što zaslužuje. Ne ona osobno, nego ono što ona radi i kako radi.

Na HRT-u više ne radi ni Denis Latin.

Denis Latin je sjajan novinar koji je prestao raditi svoj posao. Zadnjih par godina vidjelo se da radi po inerciji; za njega su istraživanja radili drugi novinari. U to da ne radi svoj posao kako treba uvjerio sam se u jednoj emisiji kad sam davao izjavu za prilog koji se snimao unutar te emisije na temu privatizacije Jadran Filma. Emisija je imala radni naziv Tko su pravi vlasnici Jadran filma. Borisu Rašeti, današnjem novinaru 24 sata, dao sam papire i dokumente iz kojih se vidjelo tko su pravi vlasnici. On je montirao prilog u kojem nije uopće imao potrebu staviti te papire. To što su im se vlasnici ponudili na pladnju – nije ga zanimalo. Denis Latin na kraju emisije i dalje je ostavio naziv u formi pitanja. To je meni bio znak toga da se on više ne bavi novinarstvom kako bi trebao. Ali to ne mijenja moje mišljenje o njemu: on je vanserijski novinar koji, kad hoće i kad se primi svog posla u televizijskom novinarstvu, nema mnogo konkurencije.

Što kažete na primjedbe oko toga da sve više ljudi koji nisu novinari rade taj posao, a diplomirani novinari ostaju na burzi?

Tehnički, ni ja nisam novinar i ne smatram da sam nekome uzeo posao. To što ćete vi diplomirati novinarstvo ne znači da ćete imati posao u novinarstvu. To vam je individualna stvar. Imate dobrih i loših novinara. Tržište je beskrupulozno. Ja nisam dobio ni jedan posao. Sve sam poslove tražio. Posla ima tko ga hoće raditi. Volontirajte. Bolje volontirati nego tri mjeseca biti na burzi. Novinarstvo je ozbiljan posao i tko ga takvim ne shvaća, neće dugo potrajati kao novinar.

Vi ste potrajali.

Ja se ne bojim sve dok pišem tako da se mogu obraniti na sudu. Svaki tekst koji novinar napiše mora moći obraniti na sudu. Naravno da svaki čovjek promišlja o tome što mu se može dogoditi. Međutim, ili radiš to ili ne radiš. Ako počneš preintenzivno razmišljati o tome što ti se sve može dogoditi u životu, to je trenutak kada se počneš baviti kozmetikom ili hortikulturom. Za novinara je opasno jedino ako piše neprovjereno. Ja sam se odlučio baviti istraživačkim novinarstvom jer taj posao volim raditi.