80e, Daleka Obala

Stara vremena. Stara glazba. Crtići i igrice. Filmovi. Neko drugo stoljeće, neka druga godina. Neki drugi ljudi? Neki drugi položaj pod suncem? Stalno je nešto. A kada više nema biti što, izmisli se nešto novo. Ali naglasak na staro. Ljudima je ušlo u naviku stalno se vraćati u prošlost. Ili stopiti prošlost sa sadašnjošću. Kakav Povratak u budućnost 4, čovječanstvo je već odavno naučilo putovati kroz vrijeme. Ne treba nikakav DeLorean, magična kugla ili vila da nas vrati i osvijesti. Ne, ne. Svladali smo mi sve to sami. Jučer smo pretvorili u danas. Prošlu godinu u danas. Cijelo desetljeće u danas. Sve je danas. Po toj definiciji, danas uopće ne postoji, a jučer i sve što je prošlo, zauzelo je svaku izmišljenu, zamišljenu i postojeću vremensku jedinicu. Jučer = danas. Prošlost = danas. Kakvo onda sutra čeka ako tako gledamo? Jučerašnje,  izgleda.

Nije sve što prolazi loše, niti je loše sve što je prošlo. Glazba. Filmovi. Pa nikada se više ne budu ponovile ovakve pjevačke i glumačke postave kakve vladaju zadnjih nekoliko desetljeća. Od početka tih industrija, zapleta i vrhunca, mislim da službeno mogu reći da smo polako u silasku cijele te priče prema nekom kratkom i jednostavnom raspletu i zaključku. Ali, očito to tako treba biti. A kako mi volimo živjeti u prošlosti, priča će biti na top listama još nekoliko desetljeća dok će se posljednje generacije mladih još uvijek sjećati tko su legende filmske i glazbene industrije, a onda, tko zna. Ne znamo što nam dolazi, samo znamo da se neke stvari nikada ne budu ponovile. Tako je i najbolje. Barem ćemo uskoro moći koristiti onu izlizanu frazu That now only exist in my memory, dok brojimo sijede i bore u ogledalu i sjećamo se nekih davnih vremena koja su se ukorijenila u nama još dok smo bili bebe ranih 90-ih.

Mislim da ljudi ne shvaćaju što zapravo znači živjeti u prošlosti. Zapravo, mislim da ne znaju razliku između stavljanja točke na i na sve događaje iz prošlosti i dovođenja prošlosti u obliku pjesama i filmova. Ovo drugo je drugačija priča. Voljeti ta vremena čisto zbog glazbe i glasa i crno bijelih filmova s Marlon Brandom je jedno. Imati mentalitet tih prošlih vremena je nešto potpuno drugo u čiju diskusiju se uopće neću opuštati. I na kraju, treća strana prošlosti koja na svaki mogući način može upropastiti svako danas i svako sutra. Zar ne vidite nekada ljude koji preko trga vuku olovne kugle vezane o njihovo zapešće dok na svakoj piše neko xy ime, situacija ili događaj? Mislite da vi vučete par tih iza sebe? Možda vam je zato nekada tako teško hodati, a nije do onog izvan kondicije sam, treba mi malo vremena da te uhvatim. Tu treba staviti točku na i. Jer zašto se mučiti svaki dan kao Sizif i raditi nepostojeće prepreke koje su stare tko zna koliko godina?

Nedavno smo se u autu dotaknule teme drame. I kako je ljudi vole. Što više razmišljam o tome, mislim da su ovisni o njoj. Kao da samo čekaju da se sve smiri i umiri, crta postane ravna na ekranu i onda moraju nešto izdramatizirati kako bi pokazali da su živi i zadovoljili ovisnost o dramama. Možda je do utjecaja sapunica. Svih onih meksičkih zbog kojih smo svi oko 12:25 sjedali s bakama u dnevni i gledali kako će se iz drama izvući Esmeralda, Marichuy, Juan, Norma, Jimena, Oscar i još tko zna koliko njih. Usadilo se nekako u život da nekada treba osjetiti taj adrenalin, slobodu, mržnju, neku malu dramu zbog koje će se privući pažnja. Svi teže miru i mirnom životu, ali kada dosegnu taj cilj, nešto nedostaje. I tek u tom trenu shvate da imaju ovisnost koju su nesvjesno hranili godinama. Možda zato toliko olovnih kugla vuku za sobom. Kao rezervu za tren kada će postići ravnu crtu na ekranu, pa da nasumično povuku kuglu i odluče napraviti koji brijeg drame. Očito će se na kraju puta računati cijela ta mapa sakupljenih mirnoća i dramatiziranja.

Upravo razmišljam o svojoj mapi i sviđa mi se ta crta i oni mini valovi koje vidim. Svatko je individualno biće i ima individualni um i mapu, pa je ovo možda samo do mene. I naših razgovora na putu za faks. Na kraju dana, dok god se mogu pogledati u ogledalo i zaspati bez onog malog iritantnog glasa u glavi, znam da je sve dobro. Ali, poznavajući sebe, znam da ću uskoro barem malo soliti nekome pamet s Eh, u moje vrijeme… Bez grižnje savjesti. I also like to live dangerously. Znam da nema plimnog vala od toga.