Medijsko sveučilište smeta samo pojedincima, a treba cijeloj regiji

Osnivanje sveučilišta nije mala stvar. Pogotovo ne u regiji u kojoj je do sada djelovala samo jedna takva ustanova – Sveučilište u Zagrebu. Stoga ne čudi da je većina ovdašnje javnosti prije nešto više od dvije godine vijest o prebacivanju Medijskog sveučilišta iz Splita, gdje mu je prvotno trebalo biti sjedište, u Koprivnicu, spremno pozdravila. Od samog početka u tome je, navodno sporne, a rijetko kad opravdane, razloge krenuo tražiti Večernji list. Točnije, njegova koprivnička uzdanica, novinar Hrvoje Šlabek.

Jedan, dva, pa čak i tri teksta uperena protiv Medijskog svatko bi još i mogao razumjeti. No, nakon dvadesetak izrazito negativnih naslova na tu temu u samo dvije godine, prirodno se nameće pitanje što zapravo muči Šlabeka.Činjenica da je cjelokupni projekt pokrenula njegovoj Styriji konkurentska medijska kuća EPH? Ili to što mu, kao dugogodišnjem novinaru, nitko nije ponudio da i sam na neki način sudjeluje u spomenutom projektu? Ili je tek u pitanju strah od školovanih novinarskih kadrova koji bi jednoga dana mogli ugroziti njegovo radno mjesto? Jer, iako u novinarstvu ima bogato iskustvo koje mu nitko ne osporava, Šlabek nije školovani novinar. S obzirom na brojne gafove i propuste u Šlabekovim tekstovima na kojima bi, zahvaljujući neizbrisivom tragu pisanog teksta, čak i budući studenti Medijskog sveučilišta mogli učiti kako nikada ne bi smjeli pisati, valja se zapitati treba li uopće uzimati srcu ono što spomenuti novinar piše.

Nakon dublje analize njegovih tekstova, većina će, po svoj prilici, zaključiti da ne treba. U prilog tome ide i činjenica da gotovo nitko drugi u Hrvatskoj o Medijskom nije pisao na sličan način. Manji broj negativnih tekstova o spomenutoj temi bili su tek referiranja na ranije postavljene Šlabekove teze. S druge strane, daleko je više onih, od Šlabeka školovanijih i relevantnijih individua, koje su se o jednom od najvažnijih regionalnih projekata, izrazile u pozitivnom kontekstu. Iako politiku nije uputno pretjerano uplitati kad je riječ o ovakvim temama (jer bi pojedine sitne duše to mogle zloupotrijebiti u vlastitu korist), svakako valja spomenuti aktualnog ministra obrazovanja Željka Jovanovića i ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić koji su osobno obišli Medijsko, u više navrata isticali njegovu važnost te mu pružili maksimalnu podršku u budućim projektima. Još važniji od onog vodećih domaćih političara jest blagoslov koji je osnivanju i razvoju Medijskog dala novinarska struka. Počevši od predsjednika Hrvatskoga novinarskog društva Zdenka Duke, preko najistaknutijih imena hrvatskog novinarstva, kao što su Goran Milić, Nataša Škaričić, Mirko Mlakar, Gordana Simonović i drugi, pa sve do lokalnih medija.

Čak i oni koji su na samom početku osnivanja Sveučilišta u Koprivnici bili ‘šlabekovski’ skeptični, dali su si truda detaljnije proučiti čitavu priču, ne mogavši na koncu ne zaključiti kako je Medijsko jedna od boljih stvari koje su se u posljednje vrijeme dogodile – ne samo Koprivnici, već i Bjelovaru, Križevcima, Zagrebu, Virovitici i drugim gradovima u okruženju. Potvrđuje to i slučaj lokalnog Podravskog lista koji je prije dvije godine ‘rogoborio’ zbog osnivanja Medijskog. U međuvremenu se štošta promijenilo. U posljednjem prošlogodišnjem broju toga najčitanijeg tjednika u Koprivničko-križevačkoj županiji, njegov glavni urednik Robert Mihaljević, odao je priznanje spomenutom projektu, proglasivši ga važnijim čak i od višemilijunskih gospodarskih investicija koje su u narednom periodu planiraju na koprivničkom području. Mihaljevićevu kolumnu prenosimo u cijelosti:

Kriza je gotova, kreće val megainvesticija
AJMO, SJEVER!
Zašto skidamo kapu Mrletu i tvrdimo kako je Sveučilište važnije od tvornica i pruga

Nakon dugogodišnjeg pesimizma koji je gotovo prerastao u kroničnu bolest društva, konačno dobre vijesti. Toliko dobre da smo uvjereni kako će turobna kriza, koja nam je godinama razjedala utrobu, proći sa zadnjim danom ove usrane godine. Naš optimizam nipošto nije bez pokrića, niti je zasnovan na pustim premisama i teoremima. Naše sunce na obzoru su goli artefakti.
Evo, Belupo je iduće godine odlučio sagraditi ne jednu, već dvije tvornice lijekova u Koprivnici za 390 milijuna kuna. Živnut će građevinski sektor, stotine ljudi dobit će posao na gradnji, a još stotinu u tvornicama. To je tek jedna od megainvesticija tijekom 2014. i 2015. godine. U proljeće, baš blizu Belupa, počinje i gradnja megaelektrane na biomasu vrijedne 600 milijuna kuna. Gradi se kolosijek pruge prema Zagrebu, obnavlja se pruga prema Varaždinu, a i brza cesta stiže pred vrata Koprivnice. Regionalno smetište Piškornica kod Koprivničkog Ivanca nacionalno je važan projekt koji bi, zbog definiranih EU rokova, vrlo brzo trebao u pogon.
Gradit će se nagodinu u Koprivnici i tri škole prema modelu javno-privatnog partnerstva, ali i koprivnički studentski kampus u kojem će biti sjedište regionalnog sveučilišta. Kako je Senat nedavno odlučio, neće se više zvati Medijsko, već Sveučilište Sjever. Pri kraju je i proces integracije Varaždinskog veleučilišta s Medijskim sveučilištem. Najkasnije do kraja siječnja bit će službeno registrirano to novo hrvatsko sveučilišno čudo sa sjedištem u Koprivnici. Imat će 3500 studenata te 350 zaposlenih i stalnih suradnika. Od iduće akademske godine trebalo bi postati javno što znači da će četiri milijuna za plaće izdvajati Ministarstvo znanosti, a ne Koprivnica.
Dugoročno i strateški gledano, Sveučilište Sjever važnije je od svih drugih investicija koje smo nabrojali. Pogledajte današnju bijednu obrazovnu strukturu naše županije (a bogme i naše regije), u kojoj svaki deseti stanovnik nema nikakvu, ni osnovnu školu, a broj osoba s fakultetom debelo je ispod ionako mizernog hrvatskog prosjeka. Znanje, usavršavanje, cjeloživotno učenje – ako netko misli da su to samo floskule i pizdarije, neka pogleda obrazovnu strukturu svih razvijenih zemalja.
Može nam se, dakle, stoput ne sviđati način na koji je Mrle od gazde EPH-a kupio dopusnicu. Mogu nam se tisuću puta ne sviđati face domaćih predavača na fakultetu. No, Sveučilištu Sjever moramo čvrsto držati fige. I ustrajno moliti boga te redovito plaćati mise da se ta visokoškolska ustanova što prije etablira. I da ministar Jovanović konačno otfikari zločeste zagrebačke suflere koji se boje novog odljeva studenata u provinciju.
Sveučilištu u Koprivnici za plaće treba četiri-pet milijuna kuna godišnje. Sveučilištu u Zagrebu država samo za plaće daje milijardu kuna. Dobro ste pročitali: 1.000.000.000,00 kuna. Naš fakultet, dakle, treba samo 0,5 posto te svote i bog te veselio. Mnogo? Neostvarivo? Sanak pusti? Dajte, ljudi, budimo za promjenu malo ozbiljni. Ako na karti pogledate mrežu javnih sveučilišta financiranih državnim novcem, začudit će vas kako su te ustanove strateški dobro raspoređene na obali. Javne fakultete imaju, pazi ‘vamo: Pula, Rijeka, Zadar, Split i Dubrovnik. Na kopnu su samo Zagreb i Osijek. Zašto bismo, dakle, apriori trebali biti protiv sveučilišta sa sjedištem u Koprivnici i ispostavom u Varaždinu? Postoji li i ijedan dobar razlog za takvu autodestrukciju? Teško će ga naći i najbujnija mašta.
Unatoč brojnim dječjim bolestima, gafovima i nesnalaženjima, Sveučilištu Sjever želimo dug i berićetan život. To je, ponovimo još jednom, najvažniji koprivnički strateški projekt u ovom trenutku. Važniji od Belupove tvornice, pružnoga kolosijeka, termoelektrane i vražje Piškornice. I, ma što tko o tome mislio, povijest bi Zvonimira Mršića mogla upamtiti baš po tome što je imao hrabrosti od HDZ-ove Vlade ‘kupiti’ golemi kompleks vojarne, s Pavićem po rubu zakona isposlovati fakultetsku dopusnicu i onda udariti temelje našem Sjeveru.
Koprivnica možda nikad neće biti elitni Heidelberg u kojem studira čak 30.000 mladih ljudi, onoliko koliko naš grad ima stanovnika. Ali, s regionalnim sveučilištem i studentskim kampusom naš grad sigurno više nikad neće biti provincija.