10 NAJVEĆIH IZNENAĐENJA U POVIJESTI SVJETSKIH NOGOMETNIH PRVENSTAVA

Svjetsko nogometno prvenstvo najpopularnije je i najgledanije sportsko natjecanje na svijetu uz Ljetne olimpijske igre. Prvo Svjetsko prvenstvo održano je 1930. godine u Urugvaju, a u posljednjih devet desetljeća odigrano je mnoštvo velikih i pamtljivih utakmica.

Dok smo osuđeni na život bez vrhunskog nogometa, pravo je vrijeme prisjetiti se najvećih iznenađenja u povijesti svjetskih nogometnih prvenstava. Teško je napraviti listu od samo deset utakmica u povijesti natjecanja koje je staro gotovo čitavo stoljeće, no pokušao sam maksimalno suziti izbor. Stoga, možemo krenuti.

1. Urugvaj – Brazil 2:1 (SP 1950., drugi krug, zadnje kolo) – 16.07.1950., Estadio do Maracana (Rio de Janeiro, Brazil), 199 854 gledatelja

Tog srpanjskog popodneva na legendarnu Maracanu pristiglo je 200 000 navijača u nadi kako će njihov Brazil osvojiti svoj prvi naslov svjetskog prvaka. Bilo je to prvo Svjetsko prvenstvo nakon 12 godina, jer su dva natjecanja, 1942. i 1946., odgođena zbog Drugog svjetskog rata. Također, bilo je to i jedino svjetsko prvenstvo u kojem nije bilo klasičnog finala, nego se igrala završna skupina sa četiri reprezentacije. Zbog raznih problema, neke momčadi koje su izborile prolaz na SP nisu doputovale u Brazil. Poznat je slučaj reprezentacije Indije, kojoj je FIFA zabranila nastup jer su htjeli igrati bosonogi, u skladu sa svojom tradicijom. Francuska je isprva uskočila na završnu smotru te su bili smješteni u skupinu s Urugvajom, no kako su i oni morali otkazati nastup, kasniji pobjednici su u prvom krugu snage odmjerili jedino s predstavnicima slabašne Bolivije koju su pobijedili s pola snage, 8:0, a jedan od strijelaca na toj utakmici bio je i Ernesto Vidal, Urugvajac rođen u Istri. Brazil je imao nešto teži put do drugog kruga jer su, za razliku od Urugvaja, morali odigrati dvije utakmice više. Igrom slučaja dogodilo se to da je upravo zadnja utakmica završnog kruga odlučivala o pobjedniku Mundijala. Nakon šokantnog poraza, neki su bili toliko očajni da su počinili samoubojstvo, a reprezentacija Brazila je nakon te utakmice promijenila boju dresova u žuto-plavu jer su smatrali kako je tadašnja bijela ureknuta. Taj poraz ostat će upamćen kao Maracanazo, poraz od kojeg se Brazil, niti nakon pet osvojenih naslova, još nije oporavio.

2. SAD – Engleska 1:0 (SP 1950., skupina 2, 2. kolo) – 29.06.1950., Estadio Independencia (Belo Horizonte, Brazil), 10 151 gledatelj

Još jedna utakmica sa Svjetskog prvenstva u Brazilu 1950. godine. Engleska, koja je te godine glasila za najvećeg favorita turnira, uz, naravno, Brazilce, doživjela je hladni tuš u Belo Horizonteu. Poraz im je nanijela momčad sastavljena od amatera kojima je nogomet bio, ništa drugo nego hobi. Englezi su imali ogromna očekivanja jer im je momčad bila sastavljena od samih zvijezda, no i zbog toga što im je to bio prvi nastup na svjetskom prvenstvu. Nakon primljenog pogotka, nisu uspjeli uzvratiti Amerikancima koji su sačuvali mrežu netaknutom do samog kraja utakmice. Domaćini su zdušno navijali za autsajdere smatrajući kako će Engleska ovim porazom ispasti te ostaviti Brazil kao najvećeg favorita u igri za trofej. Svim nogometnim fanaticima poznata je priča kako su idućih dana engleske tiskovine u svojim izdanjima objavljivale kako je njihova reprezentacija pobijedila 10:1, misleći da se radi o pogrešci. Ubrzo je uslijedio novi poraz od Španjolske te je engleska priča u Brazilu i službeno završila.

3. Zapadna Njemačka – Mađarska 3:2 (SP 1954., finale) – 04.07.1954., Wankdorf Stadium (Bern, Švicarska), 62 500 gledatelja

„Laka konjica“ tih je godina bila momčad koja je drugim momčadima najviše utjerivala strah u kosti. Prepuna velikih igrača, počevši od legende Ferenca Puskasa, pa do Kocsisa, Czibora i Hidegkutija, gazila je sve pred sobom. U četiri utakmice do finala Svjetskog prvenstva 1954. zabili su čak 25 pogodaka! Posebno je bila upečatljiva pobjeda u skupini gdje su razmontirali kasnijeg protivnika u finalu, reprezentaciju Zapadne Njemačke, sa čak 8:3. Nakon pobjede u četvrtfinalu protiv aktualnih doprvaka Brazilaca 4:2, bilo je jasno kako nezaustavljivo kroče prema svom prvom naslovu. No, dogodilo se „Čudo u Bernu“. Puskas i Czibor načeli su Nijemce vrlo rano, već nakon osam minuta bilo je 2:0 za favorite i očekivala se nova uvjerljiva pobjeda. Međutim, upravo suprotno. Nijemci, kao potpuno nova momčad, vraćaju stvari na početak s dvama brzim pogocima, a na samom kraju utakmice, Helmut Rahn postaje heroj nacije zabivši svoj drugi gol kreirajući najveće iznenađenje turnira. Kasnije se pričalo kako su nogometaši Zapadne Njemačke bili pod utjecajem raznih nedopuštenih sredstava jer se smatralo kako je tu reprezentaciju Mađarske bilo nemoguće pobijediti. I tako je „Laka konjica“ otišla u povijest, a jedino su ostala sjećanja.

4. Njemačka – Brazil 7:1 (SP 2014., polufinale) – 08.07.2014., Estadio Mineirao (Belo Horizonte, Brazil), 58 141 gledatelj

Bilo je to svjetsko prvenstvo koje je trebalo vratiti Brazil u sam vrh svjetskog nogometa. Dobili su priliku ugostiti najbolje svjetske reprezentacije prvi put nakon 64 godine. Apetiti su bili veliki, makar se znalo kako nemaju igrački kadar za najveći domet. No, uz sudački poguranac sve se može. I to smo osjetili na vlastitoj koži. Moralo se intervenirati nakon početnog vodstva Hrvatske, a najbolji igrač utakmice otvaranja prvenstva bio je – Yuichi Nishimura. Od svih utakmica na prvenstvu, domaćini su jedino bili nadmoćni nad slabašnim Kamerunom. U ostalim utakmicama ostavljali su slab dojam, no usprkos tome, stigli su do polufinala gdje ih je čekao prvi pravi ispit znanja i kvalitete, na kojem su dobili čistu – jedinicu. Ili sedmicu. Kako hoćete. Neymar nije mogao igrati zbog ozljede zarađene u četvrtfinalu protiv Kolumbije, no ne može se tražiti razlog takvog debakla u tome. Nakon nepunih pola sata na semaforu Estadia Mineirao pisalo je već– 0:5! Nijemci su trpali bez milosti, jedan za drugim. Nevjerica na tribinama, mnogi u suzama. Prekida se san o naslovu svjetskog prvaka na domaćem terenu, san koji je trajao neprekidno od 1950. godine i šokantnog poraza u finalu od Urugvaja. Doći će im nova prilika, možda bude treća sreća.

5. Sjeverna Koreja – Italija 1:0 (SP 1966., skupina 4, 3. kolo) – 19.07.1966., Ayresome Park (Middlesbrough, Engleska), 17 829 gledatelja

Tko bi rekao da će reprezentacija Sjeverne Koreje postati prva azijska reprezentacija među osam najboljih na svjetskom prvenstvu? Smatralo se kako su došli u Englesku na ekskurziju, jer kakav ozbiljniji posao bi mogli napraviti u skupini sa SSSR-om, Italijom i Čileom? No, njihovi planovi bili su drugačiji. Nakon vrlo solidnog nastupa protiv moćnog Sovjetskog Saveza na otvaranju turnira, uslijedio je remi protiv Čilea, reprezentacije koja je četiri godine ranije osvojila broncu pred svojim navijačima. Za prolaz u četvrtfinale trebala im je pobjeda protiv Talijana, dvostrukih svjetskih prvaka. Sve osim uvjerljivog poraza bio bi uspjeh. No, ne samo da nisu izgubili, nego su i pobijedili golom Pak Doo-ika u 42. minuti poslavši velike Talijane svojim kućama. Sjeverna Koreja više od četvrtfinala nije mogla gdje ih je zaustavio Portugal rezultatom 5:3. Ta utakmica će im ostati u sjećanju kao ona koju nikada neće prežaliti. Vodili su 3:0 do sredine prvog dijela, no sve su prokockali u nastavku. Da nije bilo legendarnog Eusebija, koji im je u toj utakmici sprašio četiri gola, tko zna gdje bi im bio kraj.

6. Alžir – Zapadna Njemačka 2:1 (SP 1982., skupina 2, 1. kolo) – 16.06.1982., El Molinon (Gijon, Španjolska), 42 000 gledatelja

Bio je to debitantski nastup reprezentacije Alžira na svjetskim prvenstvima te nastup kojeg će Alžirci pamtiti zauvijek. Za prvu utakmicu na Mundijalu u svojoj povijesti za protivnike dobili su moćnu reprezentaciju Zapadne Njemačke, tada dvostruke svjetske prvake. Krenulo je kao iz snova. Svladati momčad koju su predvodili Rummenigge, Hrubesch, Magath i Breitner, za nogometnu nepoznanicu poput Alžira, bio je poseban uspjeh. Uspjeh koji ih je trebao katapultirati u nastavak natjecanja, ali nije. I to zbog dogovorene utakmice zadnjeg kola skupine između „braće“, Zapadne Njemačke i Austrije. S obzirom na to da se tada utakmice posljednjeg kola grupne faze nisu igrale u isto vrijeme, otvarao se prostor za dodatne kalkulacije. Znalo se kako pobjeda Zapadne Njemačke od 1:0 i jedne i druge vodi u daljnji tijek natjecanja pa je tako i bilo, a glavna žrtva ispao je Alžir koji je s istim brojem bodova završio na trećem mjestu skupine. Nijemci su kasnije otišli do velikog finala, a Alžirci su morali pričekati 32 godine na prvi prolazak skupine SP-a, kad ih je također Njemačka izbacila u osmini finala. Unatoč lošim uspomenama na Njemačku, Alžir je jedna od rijetkih reprezentacija koja ima pozitivan međusobni omjer s njima – tri utakmice, dvije pobjede!

7. Senegal – Francuska 1:0 (SP 2002., skupina A, 1. kolo) – 31.05.2002., Seoul World Cup Stadium (Seoul, Južna Koreja), 62 561 gledatelj

Svjetsko prvenstvo 2002. godine pamtit će se po mnogočemu. Od ugodnih iznenađenja poput Turske i Senegala pa do sudačkog poguranca domaćina Južne Koreje, koja je na tom turniru imala dodatnu pomoć kao niti jedan domaćin prije njih. Bilo je i neugodnih iznenađenja, kao što su bila ispadanja u grupnoj fazi Argentine, Portugala i Francuske. Eliminacija Francuza posebno je uzdrmala nogometni svijet. Tadašnji aktualni svjetski i europski prvaci bili su ogromni favoriti u skupini sa Senegalom, Urugvajem i Danskom. No, osvojili su jedan jedini bod. Patnje iskusnih Francuza krenule su na otvaranju turnira sa Senegalom, reprezentacijom koja je imala potencijal, ali se nije znalo dokle seže. Bilo je to jedno od najšokantnijih otvaranja prvenstva, posljednjeg kojega je otvarao branitelj naslova. Tricolori su imali dvije vratnice tijekom susreta pa se može zaključiti kako je Senegal imao malo sreće u svom najvećem pothvatu u povijesti reprezentacije. Strijelac jedinog pogotka bio je Pape Diop, stoper koji će tijekom prvenstva još dvaput poentirati. Mora se spomenuti kako je izbornik Lavova Terange bio iznimno cijenjeni Francuz, Bruno Metsu, koji je uveo revoluciju u senegalsku momčad te je, upravo zbog njega, Senegal na SP 2002. igrao jedan od najljepših nogometa postavši tek druga afrička reprezentacija koja je ušla među osam najboljih.

8. Južna Koreja – Njemačka 2:0 (SP 2018., skupina F, 3. kolo) – 27.06.2018., Kazan Arena (Kazan, Rusija), 41 835 gledatelja

Njemačka je reprezentacija koja, i kad ne igra kvalitetan nogomet, može otići do samoga kraja. Na posljednjem Svjetskom prvenstvu u Rusiji to nije bio slučaj. Prosječnom poznavatelju nogometa gotovo je nemoguće zamisliti Njemačku kući prije, barem, osmine finala. Kada bi se nalazila u najtežoj skupini smrti sa samim reprezentacijama iz vrha svjetskog nogometa, u bilo kojem trenutku bio bih najsigurniji da će upravo oni biti ti koji će proći. No, ne i ovaj put. Prvi protivnik bio im je, uvijek neugodni, Meksiko, momčad koja od 1994. godine redovito prolazi prvi krug. Dogodio se poraz na punim Lužnjikima i računica je bila jasna: dvije pobjede vode u drugi krug. Nakon prvih 45 minuta sa Šveđanima računica je pala u vodu – Njemačka je pred eliminacijom. Najprije pogotkom Reusa, a u debeloj sudačkoj nadoknadi i Kroosa, Nijemci su se izvukli misleći kako imaju siguran prolaz dalje. U zadnjem susretu čekala ih je reprezentacija bez šanse za prolaz dalje, bez nade, ali i bez – opterećenja. Pod prevelikim stresom i očekivanjima, Njemačka nije pronašla put do južnokorejskog gola, a Neuer je po loptu u svoju mrežu morao ići dvaput, oba puta u sudačkoj nadoknadi drugog dijela. Bilo je to prvo ispadanje Njemačke u grupnoj fazi otkad je takav sustav uveden 1950. godine.

9. Kamerun – Argentina 1:0 (SP 1990., skupina B, 1. kolo) – 08.06.1990., San Siro (Milano, Italija), 73 780 gledatelja

Svjetsko prvenstvo 1990. godine u Italiji otvorila je utakmica aktualnog svjetskog prvaka Argentine i afričkog Kameruna, reprezentacije kojoj je to bio tek drugi nastup na SP-ima. Momčad na čijoj je klupi sjedio sovjetski strateg Valery Nepomnyashchy učinila je ponosnim čitavi afrički kontinent. Argentina, usprkos kasnijem proboju do finala, nije startala u natjecanje najbolje. Krvnik im je bio Francois Omam-Biyik, a sva sreća za njih da je Roger Milla, jedna od najvećih zvijezda turnira, ušao tek pretkraj utakmice. Kamerun je zatim, na krilima Mille, skinuo skalp i odličnoj Rumunjskoj, čija se momčad sačinjavala uglavnom od  igrača iz Dinamo Bukurešta i Steaue, dva ondašnja vrhunska europska kluba. Argentinci su se mučili u skupini te mogu zahvaliti sustavu grupne faze koji je dopuštao prolazak dalje četirima najboljim trećeplasiranim reprezentacijama, među kojima su bili i oni. Nakon dva ruleta jedanaesteraca stigli su do finala gdje je Maradonu i društvo zaustavila odmornija Zapadna Njemačka. Kamerunci su pobjedom nad Kolumbijom u osmini finala postali prva afrička zemlja u povijesti koja se plasirala među osam najboljih reprezentacija svijeta.

10. SAD – Kolumbija 2:1 (SP 1994., skupina A, 2. kolo) – 22.06.1994., Rose Bowl (Pasadena, SAD), 93 869 gledatelja

Morao sam na listu uvrstiti i ovu utakmicu. Možda je bilo i većih iznenađenja, poput pobjede Irske nad Italijom 1:0 na istom Svjetskom prvenstvu ili škotske pobjede protiv moćnih Nizozemaca na SP 1978., no ovaj poraz Kolumbije ostavio je velike posljedice za tu zemlju. Očekivali su velike stvari na Mundijalu u SAD-u, a tko ne bi na njihovom mjestu? Kada se u kvalifikacijama pobijedi Argentinu rezultatom 5:0, i to u Buenos Airesu (?!), a u momčadi su igrači poput Valderrame, Asprille i Escobara, ništa manje se niti ne može očekivati. Upravo ovaj potonji od trojice navedenih izvukao je deblji kraj. Uslijed eskalacije Kolumbijskog sukoba i rata narkokartela u toj južnoameričkoj državi, zavladala je nesigurnost te se pojavio strah među kolumbijskim igračima, što je uvelike utjecalo na njihove nastupe na svjetskoj smotri. Uvjerljiv poraz od Hagijeve Rumunjske na otvaranju turnira te poraz od domaćina u drugom kolu zapečatio je sudbinu sjajnoj kolumbijskoj generaciji, a nekima i doslovno. Smatralo se kako je stoper Andres Escobar jedan od glavnih krivaca zbog preranog ispadanja reprezentacije sa Svjetskog prvenstva, pogotovo zbog zabijenog autogola u utakmici protiv SAD-a. Najvjerojatnije je zbog tog razloga Escobar izgubio svoj život desetak dana nakon odigrane utakmice i povratka u domovinu. Očevici su kasnije izjavili kako su čuli napadače kako uzvikuju „GOL“ dok su ispaljivali hitce u nesretnog Andresa. Moguć je i razlog što je Andres dijelio prezime sa zloglasnim vođom narkokartela, Pablom Escobarom. Bilo kako bilo, bio je to neslavni završetak velike momčadi koja je bila sposobna za najveće domete te je Kolumbija morala čekati petnaestak godina na novi uspon voljene reprezentacije.