SPORTSKA PRIČA: Pritisak i očekivanja prema mladim igračima u klubu i reprezentaciji

Foto: RK Lokomotiva Zagreb

Iva Zrilić, dvadesetjednogodišnja rukometašica Lokomotive i hrvatske seniorske reprezentacije, već u ranoj fazi svoje karijere suočila se s izazovima koje donosi vrhunski sport. Ulazak u seniorski rukomet i poziv u reprezentaciju brzo su podigli ljestvicu očekivanja. Na takvoj razini više nije dovoljno imati talent, traži se odgovornost te sposobnost snalaženja u zahtjevnim situacijama. Mladi igrači moraju istovremeno učiti odgovornosti, razvijati mentalnu čvrstoću i brzo se prilagoditi novim ulogama, a sve to dok se uspješno nose s pritiscima i očekivanjima kluba i reprezentacije.

1. Kada ste prvi put osjetili da igranje na seniorskoj razini nosi veću odgovornost i očekivanja?

Iznimno veliku odgovornost i očekivanja osjetila sam prošle sezone kada sam bila standardno u prvoj postavi jednog velikog kluba kao što je Lokomotiva sa samo 20 godina. Shvatila sam kao mladi igrač koji se još razvija da to nije niti malo lako, treba uvijek ispuniti očekivanja kluba i trenera, ali kao mladi igrač nekada to nije bilo niti uspješno niti realno za očekivati, tada sam shvatila što je zapravo seniorska razina.

2.Kakvi su bili Vaši prvi dojmovi ulaska u seniorsku reprezentaciju s obzirom da ste mlada igračica?

Velika trema i nervoza, bojala sam se hoću li moći izdržati tempo jedne seniorske reprezentacije. Tamo su svi vrhunski igrači iz odličnih klubova koji igraju na vrlo ozbiljnoj razini, ali isto tako ponos što ću dobiti priliku vidjeti i naučiti od svojih suigračica. Imala sam mogućnosti pitati ih sve što me zanima te dijeliti teren s njima i nositi hrvatski dres.

3.Kako ste se nosili s činjenicom da se od Vas, kao mlade igračice, od samog početka očekuje kontinuitet i stabilnost u igri?

To je bila jedna zaista velika psihološka prepreka na kojoj sam morala sama raditi te sam također imala podršku kluba i to mi je zaista puno značilo. U nekim trenutcima kada se ne bi smjele dogoditi pogreške meni su se događale i to u nekim bitnim utakmicama te se također vidio nedostatak iskustva. To me zapravo najviše bilo dotuklo, kada gledam ponovno utakmicu pitam se zašto nisam napravila određene stvari, ali kroz vrijeme sam shvatila i rekla bih si nakon svakog lošeg razmišljanja da sam mlada i još učim na greškama. Događalo se da bi par utakmica zaista bila fenomenalna i onda nekoliko utakmica bi se totalno izgubila, što je zapravo sasvim u redu kod mladih igrača. Tješila bih se tako da bi si rekla kako su svi vrhunski igrači počeli odnekud i da su oni sigurno griješili. Bitno je da se to shvati što prije, da si “udubite” to u glavu, jer ako nemate čvrstu glavu u sportu ništa oko sebe nećete doživljavati i bit će vas teško izvući iz “crne rupe” kada ona nastupi.

4.Na koji način su očekivanja i zahtjevi u tom razdoblju doprinosili Vašem napretku, a kada su se činili prevelikim opterećenjem?

Napredak sam osjetila u momentima kada se od mene očekivalo nešto i ja bih to ispunila. Međutim, stres i opterećenje nastalo bi kada te zahtjeve ne bih ispunila ili kada bi se od mene tražilo da postupam kao jedna igračica koja ima 10 godina iskustva na najvišoj razini.

5.Što Vam je u tom razdoblju najviše pomoglo u bržoj prilagodbi zahtjevima reprezentacije?

Rekla bih sigurno suigračice. Puno su mi pomagale u vidu taktike, nakon pogreške bi mi dale pet rekle “dobro je, dobro je”, puno sam pričala s njima individualno te o njihovim počecima, što mi je stvarno olakšalo prilagodbu.

6.Koliko se razlikuju očekivanja i zahtjevi u klupskom okruženju Lokomotive u odnosu na one u reprezentaciji?

Rekla bih da su u Lokomotivi veća očekivanja nego u reprezentaciji. U Lokomotivi sam pet godina, prošla sam sve mlađe kategorije i B ligu i mislim da u ovoj sezoni i rotaciji kojoj trener radi se od mene više očekuje, a i imam veću minutažu, te mislim da me nekako trener i klub više poznaju i znaju moje mogućnosti. U reprezentaciji sam tek došla i naravno trebam čekati svoju priliku i zaraditi trenerovo povjerenje.

7.Koliko je povjerenje trenera utjecalo na vašu sigurnost u igri, posebno u trenucima kada rezultati nisu odmah dolazili?

Jako puno! Puno znači kada znaš da imaš “kredita” za pogrešku, automatski si opušteniji i lakše je igrati. U trenutcima kada nisi u formi, nadu ti daje upravo to povjerenje i znaš da će kad tad doći na svoje sve.

8.Koliko iskustvo u reprezentaciji doprinosi Vašoj sigurnosti i snalažljivosti u klupskim obvezama?

S obzirom da sam tek došla u reprezentaciju ne bih rekla da puno utječe na moju igru u klubu. Mislim da sam se u klubu zaista dobro razvila i da me profesionalni i veliki klub za koji nastupam naučio kako se nositi sa profesionalnim obvezama, kako se ponašati te mislim da u tom dijelu nema reprezentacija neku veliku ulogu. Možda kada/ako odem van će biti drugi odgovor. Međutim, za sad ne, ne vidim preveliku ulogu reprezentacije.

9.Koliko se Vaša današnja rukometna stvarnost podudara s onim što ste zamišljali na početku seniorske karijere?

Kada sam ušla u seniorski rukomet i danas mišljenje se uveliko promijenilo. Na početku sam mislila da je sve bajno i krasno, počevši od financija, uvjeta, i tako dalje. Kroz razgovor sa starijim kolegicama sam shvatila koliko je trenutno stanje loše što se tiče ženskog rukometa, koliko je velika strepnja hoće li se klub raspasti/bankrotirati ili ne, mislim da se to ne bi smjelo događati u profesionalnom sportu, ali svakako da toga ima svagdje, međutim mislim da to nekako uvijek prevagne na ženski sport. U vidu toga svega mišljenje se jako promjenilo, a i s time prioriteti svakako.

10.Što biste, s današnjim iskustvom, savjetovali mlađim igračicama koje se prvi put susreću s visokom razinom odgovornosti u klubu i reprezentaciji?

Savjetovala bih im da se ne boje, da si ne stvaraju pritisak, da budu svoje, da njeguju i rade na onome u čemu su dobre te da pokušaju poboljšati što više svoje nedostatke i definitivno da ulažu u sebe kako fizički tako i psihički.