O lijepa, o divna, o slatka epilepsijo

Svake godine 26. ožujka posvećujemo ljudima koji boluju od epilepsije. U svijetu je taj dan poznat i kao Purple Day jer tada svi koji žele iskazati podršku ljudima s tom bolešću na sebi nose nešto ljubičasto. Iako često stigmatizirani, mi epileptičari sasvim smo normalni, baš kao i svi ostali „normalni“ ljudi…

Te srijede, 23. svibnja 2012., ustao sam rano ujutro i spremao se za odlazak na fakultet, odnosno na cjelodnevni trening iz interpersonalne komunikacije – iako u to nisam siguran – na studijskom centru socijalnog rada. Hrpa žena, par muških kolega i par sati primjenjivanja teorije u praksi. Mislim da je otac tog dana negdje otišao autom, pa sam na fakultet morao javnim gradskim prijevozom. Sredio sam se, lijepo se obukao (ipak se iz periferije išlo u centar grada) i došao na predavanje oko osam ujutro. Malo priče s kolegama, sjedanje na stolac i slušanje profesorice o tome što ćemo danas raditi. Podijelili smo se u parove i počeo sam pričati s kolegicom. Nisam ni slutio da će mi se dva sata kasnije život u mnogočemu promijeniti.

Sljedeće čega se sjećam jest kako mi medicinska sestra u bolnici doziva ime i pokušava provjeriti jesam li pri svijesti. Ništa mi nije bilo jasno: što radim tamo, kako sam došao, zašto je već 10 sati? Kada sam došao sebi, imao sam osjećaj da me Mirko Filipović dobro natukao u ringu.

Uslijedio je razgovor s liječnikom, a tada jedna jako loša dijagnoza. Epilepsija. Epileptični status (više napadaja u kratkom periodu). Liječnik je izgovorio toliko informacija da se nisam ni snašao. Dvije sam zapamtio istog trena: epileptični status ne preživi 30 % ljudi, a u dogledno vrijeme vozačka dozvola neće mi biti potrebna. Odmah sam dobio i neke tablete.

Dotad nisam imao blage veze što je to epilepsija. Čuo sam za tu bolest i znao sam kako otprilike izgleda napad… I to je to. Kada sam saznao da samo 1 % ljudi na svijetu boluje od epilepsije, dobio sam popizditis. Od svih ljudi na cijelom svijetu baš meni… Mrzio sam sve oko sebe, pa i samog sebe.

U traženju adekvatne terapije bolnica mi je postala drugi dom. Napadaji svakog tjedna također. Operacija ciste na mozgu, meningitis, duži boravak u bolnici. Stvarno mi nije bilo dosadno u tom razdoblju. Iskreno, tog dijela života sjećam se samo u slikama.

S vremenom sam počeo prihvaćati epilepsiju, a i ona mene. Napadaji su sve rjeđi. I dalje mrzim svakodnevno piti više vrsta tableta, a kada nekome tko nije upućen kažem da pijem Normabele, uglavnom moram pojasniti da nisam psihički bolesnik. Valjda.

U početku sam skrivao epilepsiju zbog ljudi koji su ismijavali to što nisam mogao polagati ispite dok sam ležao u bolnici ili dok su me djevojke odbijale od straha da ih ne osramotim svojim rušenjem tijekom šetnje gradom (i dalje ne znam trebam li plakati ili se smijati toj izjavi akademske građanke RH). Neki su ljudi čudno nestali iz mog života, ali danas mi je toliko drago što mi je moja draga epilepsija pomogla u tome da donekle shvatim tko je zaista bitan.

Ponosan sam na to što se nalazim u društvu velikana poput Julija Cezara, Herakla, Alfreda Nobela, Van Gogha, Napoleona, Ivane Orleanske, Dostojevskog, Aleksandra Velikog i ostalih koji su imali tu svetu bolest, kako ju je nazvao Hipokrat. Stvarno jest sveta. I dok skoro svi oko nas imaju napadaje panike gledajući kako izgledamo tijekom napadaja – kao da se nad nama provodi egzorcizam – mi smo na nekoj višoj razini svijesti, pa to ne moramo doživjeti ni osjetiti u tom trenutku. Zvuči kao teška patetika, ali tako je. I danas s užitkom studiram.

Svake godine 26. ožujka posvećujemo ljudima koji boluju od epilepsije. U svijetu je taj dan poznat i kao Purple Day jer tada svi koji žele iskazati podršku ljudima s tom bolešću na sebi nose nešto ljubičasto. Iako često stigmatizirani, mi epileptičari sasvim smo normalni, baš kao i svi ostali „normalni“ ljudi. Epilepsija nije prijenosna kontaktom s bolesnom osobom i ne morate strahovati da će preći i na vas. Genetska je bolest ili je uzrokovana nekom drugom bolešću. Ne, nije izlječiva; većina će nas tablete morati piti do kraja života. Nije prevelik problem.

Mnoge ljude zanima što treba učiniti kada vidite osobu koja doživljava epileptični napadaj? Zanima ih treba li gurati žlice u usta ili neki predmet da si ne pregrizu jezik ili treba li izvlačiti jezik van? Ne treba. Sve što trebate učiniti jest okrenuti osobu na bok i pridržati glavu te nazvati hitnu pomoć. Hitna pomoć će bolesniku vjerojatno dati injekciju u guzicu od koje dva dana neće moći sjediti – i vi ste svoje obavili.

Poželite svim svojim padavičarskim prijateljima sve najbolje povodom njihova dana, a ako vam dečko ima epilepsiju, iznenadite ga seksi ljubičastim donjim rubljem.