Djeca tranzicije: dokumentarni film koji će promijeniti pogled na vaše djetinjstvo

Ne, ovo nije trailer u novu sezonu Netflixove serije, već surova realnost hrvatske mladeži. Naime, dokumentarni film „Djeca tranzicije“ iz 2014. godine prikazuje upečatljive scene četvero maloljetnika u njihovim najranjivijim, ali i najsjajnijim trenucima djetinjstva. Također, redatelj ovog filma, Matija Vukšić, vješto manipulira vizualnim, stilskim te kreativnim momentima koji pospješuju vid neizravne deskripcije.

Dokumentarac koji vas neće ostaviti ravnodušnima je onaj koji priča priču o četvero mladih čiji život kroji različite sudbine. Osmogodišnji David je nogometna zvijezda u usponu koja očekuje poziv iz Barcelone. Natalija je povučena djevojčica, lošeg imovinskog stanja, koja se svakodnevno susreće s vršnjačkim nasiljem. Lana je šestogodišnjakinja u potrazi za slavom, a Marta je tinejdžerica koja je počinila samoubojstvo zbog cyberbullyinga.

Komparativne scene

Pomno planirani prizori te fokusirani detalji su ono što određuje ovaj film kao uspješan. Tijekom svih 80-ak minuta filma jasno je prikazano više komparativnih scena koje, svaka na svoj način, upotpunjuju autorovu neizrečenu misao.

Ovim primjerom jasno je prikazana gradacija komparacije. Vukšić koristi široki kadar kako bi prikazao okruženje glavnih aktera ove priče. Slika lijevo opisuje djevojčicu koja živi u neizmjernom bogatstvu. Svaki detalj prostorije je uređen raskošno i s namjerom, a na desnoj slici možemo primijetiti oskudan izbor namještaja te uređenje sukladno mogućnostima obitelji. Također, u oba prizora možemo uvidjeti kakvu percepciju djevojčice imaju o sebi. Lana je djevojčica koja uživa u pažnji i rado se prikazuje pred kamerama, a Natalija je samozatajna te okreće leđa kada je kadar fokusiran na nju.

Ova komparativna scena ima svoju emocionalnu težinu koja ne može proći nezamijećeno. Naime, u lijevom prizoru možemo vidjeti kako je David obasipan novinskim člancima u kojima se pojavljuje upravo on i sva važnost pripada njemu. Desni prizor, u puno manjem sjaju, opisuje kako je, taj isti publicitet, nestao te je primoran prihvatiti realnost i oprostiti se od velikih snova.

Jedna od najpotresnijih scena u ovome dokumentarnome filmu jest prikaz svakodnevice ovih dviju djevojčica. Naime, prikaz obijesti bogatstva gdje dijete, kao što je Lana, ne zna što bi od dosade više radila pa sjeda u auto-igračku. S druge strane, ova scena opisuje Natalijino djetinjstvo u kojem je dječja igra ujedno i pomaganje roditeljima u svakodnevici.

Zastupljeni vidovi (neizravne) deskripcije

Hrvatski jezični portal navodi jednu od definicija deskripcije kao: „čin, proces ili tehnika opisivanja“. Tako u ovome dokumentarnome filmu možemo uočiti kako obiluje deskriptivnom tehnikom, ali koliko na izravan toliko i na neizravan način.

Osim što se tijekom cijelog filma neizravno naglašava razlika materijalnog statusa između ovih dviju djevojčica, ova scena, je najupečatljiviji opis istoga. Dok Lana puna samopouzdanja korača u markiranoj obući neprimjerenu za njenu dob, Natalija se nesigurno i izrazito plaho nastavlja igrati na svom proplanku.

Nadalje, ove četiri izdvojene scene zapravo pobliže prikazuju kako su glavni likovi provodili većinu  svog  slobodnog vremena. Vidimo kako je David sve uložio u svoj cilj da postane jednoga dana igrač velikog kluba pa čak i svoje slobodno vrijeme. Lana se prikazuje kao osoba koja nema konkretan cilj u životu pa svoje vrijeme ispunjava glumatajući i zamišljajući se kao jedna od estradnih zvijezda. Ono što ovdje scene, Natalije i Marte, prikazuju govori nam također o ispunjavanju slobodnog vremena. Djevojčica koja bi voljela možda imati mobitel i mogućnost društvenih mreža kao i svaka druga djeca, igra se sa svojim životinjama i to ju ispunjava. S druge strane, imamo Martu kojoj su, taj isti mobitel i društvene mreže, toliko okupirale slobodno vrijeme da kao posljedicu imamo smrt.

Narav dijaloških situacija

Lana

U ovome dokumentarnome filmu dijalog je koncipiran na način da ili kamerman postavlja potpitanja ili je sniman razgovor unutar članova obitelji. Na samome početku filma odvija se predstavljanje djevojčice Lane koja, unatoč prikazanog velikog samopouzdanja, ima problem komunikacije s drugim ljudima. Tijekom cijelog filma možemo povući istu paralelu između njenog zaigranog ponašanja i nezainteresiranosti ičime osim igre te nerazvijene komunikacijske vještine koje joj otežavaju ispričati željenu priču. Tako imamo situaciju gdje njena majka odgovara na njoj postavljena pitanja, ignoriranje svih oko sebe igrajući se na mobitelu, a kada se i uspostavi dijalog odgovori su vrlo šturi i gotovo uvijek isti – oblačenje i šminkanje.

David

Kada se dotaknemo Davida i dijaloga njega samog s kamermanom, ali i razgovor između njegovih roditelja primjećujemo dvije različite percepcije istoga. Naime, David vrlo spretno komunicira i uspostavlja kontakt s okolinom, ali njegov vid cijele situacije s Barcelonom i Dinamom kao da je preslikano razmišljanje njegovih roditelja. David je vrlo sretan što njegovi prijatelji, susjedi, novine pričaju o njemu, ali ujedno razgovorom dobivamo dojam koliko ta zapravo preuranjena slava stavlja teški teret na osmogodišnjaka. Dijalog između roditelja ovdje predstavlja sliku o tome kako je David zapravo njihovo rješenje za bolji život. Dojam koji oni pružaju tijekom cijelog filma jest da oni zapravo ne žele Davida u Barceloni kako bi se ispunio njegov san već kako bi ih to financijski spasilo. Tako u jednom trenutku razgovora primjećujemo opravdanje zašto je odabran jedan dječak iz Splita, a ne njihov David. Također, ovdje nije bila prisutna unutarnja atribucija već vanjska atribucija jer su roditelji percipirali neuspjeh vanjskim faktorima – dječak iz Splita je bio imućnijeg stanja.

Marta i Natalija

Ukoliko govorimo o preostalim akterima, obitelji Marte i Natalije, narav dijaloških situacija dobiva sasvim drugi smisao. U oba slučaja obitelji su stavljene u izrazito nepovoljan položaj, kada je riječ o uspješnom dijalogu, jer tematika njihovog razgovora je vrlo osjetljiva i emocionalnog karaktera. Roditelji i jedne i druge strane primorani su govoriti o teškim trenucima u kojima se njihovo dijete našlo. Martina majka morala je predočiti misli njene kćeri koja nije više među živima kako bi dobili što širu sliku o tome zašto je počinila samoubojstvo, a Natalijin otac morao je prepričavati teške riječi i prijetnje upućene njegovoj kćeri.

Ovaj film prikazuje dijalog kao moćan alat za opisivanje glavnih aktera priče jer fokus nije na razgovoru već se diskursom oslikava prošlost, sadašnjost i budućnost Marte, Natalije, Lane, Davida te njihovih roditelja i bližnjih.

Temeljne tvrdnje kojima se film otvara prema žanru rasprave

Temeljne tvrdnje koje ovaj film otvaraju prema žanru rasprave su asertivnog i indirektnog karaktera te ostavljaju na publici mogućnost za komentiranje, elaboraciju i kritičko razmišljanje.

Ukoliko se dotaknemo Martine nerazjašnjene situacije – tko je kriv za njeno samoubojstvo i zašto se nije ništa poduzelo kako se to ne bi ponovilo, dovodimo publiku, ali i aktere filma u stanje dubokog promišljanja i izjašnjavanje svog viđenja istoga. Naime, redatelj je obuhvatio obje strane i Martinu obitelj i policijske službenike te ih uveo u indirektnu i zasebnu raspravu. Neka od pitanja koja potiču raspravu jesu:

• Je li to zaista bilo samoubojstvo ili indirektno ubojstvo?
• Je li policija poduzela sve u njihovoj moći kako bi došle do osobe koja je stajala iza komentara na „fm“ stranici, a koji su odveli Martu u smrt?
• Treba li se uvesti dodatna sigurnost na internetu za djecu?
• Odakle djetetu pištolj?
• Je li Martina sestra trebala reći majci što se događa?
• Je li osoba koja stoji iza komentara na „Ask.fm“ stranici svjesna svojih postupaka i je li izvukla pouku?

Kada govorimo o otvaranju rasprave u filmu između Lane i njene majke onda pažnju uzima trenutak kada Lana govori o polasku u školu. Ovdje vidimo direktnu raspravu između dvije osobe na zadanu temu. Također, postavljaju nam se određena pitanja koja potiču daljnju raspravu šire publike, ali i samih aktera:

• Zašto Lana vidi samo šminkanje i oblačenje kao glavnu odrednicu onoga što želi biti u budućnosti?
• Zašto majka ništa ne poduzima?
• Razumije li majka koliko je njihov način života utjecao na izgradnju Lanine osobnosti?

U Davidovom slučaju kao element rasprave vidimo razgovor njegovih roditelja koji konstantno objašnjavaju zašto njihovo dijete nije odabrano za Barcelonin nogometni kamp. Kod njih ne postoji opcija koja kaže, da David jednostavno nije dorastao takvom izazovu, već se tijekom cijelog filma provlači tvrdnja kako su ih zakinuli. Vodi se rasprava o tome kako su drugi imućniji, kako je možda to sve bio marketinški trik, kako je uprava Dinama Davida oštetila zbog nekih dobnih granica i sl.

U Natalijinoj priči vidimo čvrste tvrdnje koje vode prema otvaranju rasprave. Naime, ovdje je i škola navedena kao subjekt koji treba netko zastupati pa je tako ravnateljica stala pred kamere i ispričala svoju stranu priče. Također, kao i u Martinom slučaju, dovodi se do niza pitanja koja samo imaju nelogičnost kao odgovor:

• Zašto je žrtva nasilja prebačena u drugu školu, a nasilnik ostaje u istoj?
• Je li škola poduzela apsolutno sve kako bi spriječila nasilje nad Natalijom, ali i nasilje od strane istog dječaka u budućnosti?
• Je li razlog opravdanog nasilja zato što je Natalija osjetljiva djevojčica?
• Je li nasilnik tretiran drugačije jer je u rodu s ravnateljicom?

Matija Vukšić, ovim dokumentarnim filmom, postigao je ono što bi svaki vrhunski redatelj htio – svojim djelom potaknuti publiku na razmišljanje. Iako ovaj film nije lako probaviti, zbog nametnutih društvenih problema, vjerujem kako bi bilo dobro da svaki roditelj pogleda „Djecu tranzicije“. Štoviše, vjerujem da ovakvim pristupom prema kazališnoj, filmskoj i sl. industriji, zazivamo u pomoć umjesto onih koji to ne mogu.

Fotografije: Screenshot: HRT/Youtube