Pejzaž nacrtan vulkanima i potresima

Na inicijativu Veleučilišta Velika Gorica i prodekanice za znanost, profesorice dr. sc. Sanje Kalambure, u suradnji sa Sveučilištem Sjever, 24. ožujka 2023. organizirana je jednodnevna interdisciplinarna terenska nastava u svrhu iskustvenog učenja u okviru predmeta Komunikacija i socijalna inkluzija, vezanog za ranjivu skupinu koju čine stradalnici, osobe pogođene potresom u Petrinji i Glini.

Kao studenti druge i treće godine preddiplomskog studija Komunikologije, medija i novinarstva, pod mentorstvom izvanredne profesorice dr. sc. Željke Bagarić, okupili smo se ispred Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu te u ranim jutarnjim satima započeli putovanje prema Maloj Gorici i našoj prvoj postaji: privremenom odlagalištu građevinskog otpada.

Zaustavljeni u prostoru i vremenu

Uz buku radnih strojeva i velike hrpe građevinskog materijala, polako razaznajemo da smo u biti okruženi ruševinama nekadašnjih domova i razlomljenim ostacima nečijih zidova između kojih su nastajale i nestajale životne priče

Radnici su često nalazili predmete koji su naizgled otpadnim materijalima, davali izvorne scenarije i podsjećali ih da je to nekada bio dom. Kako je ovo područje bilo zahvaćeno ratom, mnogi ljudi su i dalje u kućama držali oružje i municiju što je predstavljalo dodatan problem i opasnost za radnike.

Nakon kratkog boravka među uništenim domovima, otresamo prašinu sa cipela, neugodan osjećaj tihih sablasti koje se vrzmaju nad materijalom od kojeg su bili satkani nečiji snovi i želje te putujemo prema Petrinji i Operativnom centru stožera civilne zaštite koji se nalazi u sklopu vojarne „pk Predrag Matanović“.

Vojni kompleks odiše redom i strogom disciplinom. Fotografiranje je strogo zabranjeno, svi smo legitimirani prije ulaska u veliku zgradu ispred koje kao zaštitne statue „stražare“ veliki ratni tenkovi. U daljini vidimo vojnike koji vježbaju trčanje na atletskoj stazi. U tišini ulazimo u samu zgradu gdje nam je pročelnik Damir Pilčik održao kratku prezentaciju i predavanje o potresu te procedurama rada stožera. Podijelio je s nama frustraciju izazovima na koje često nailaze kod sanacije objekata stradalih od potresa: najveći problem je dobivanje suglasnosti vlasnika koji su davno odselili iz Hrvatske. Stroga procedura nas je u kratkom roku strukturirala i u takvom ozračju napuštamo vojni kompleks i ukrcavamo se u autobus.

Neposredna opasnost vrtača

Vozeći se prema Glini, gubimo se na cestama i zavojima Majskih Poljana, mjesta najviše pogođenog potresom. Dok kroz prozor promiču prizori ruševnih kuća, teško je razlikovati one koje su ruinirane zbog općeg siromaštva i loše socijalno imovinske situacije lokalnog stanovništva od onih koje su stradale u razornom potresu.

Na kraju lutanja, stajemo pokraj velike, gotovo dvometarske hrpe nagomilanog kamenja. Iza kamenja, na svega dvjestotinjak metara od najbliže seoske kuće, okupljamo se oko sedamnaest metara duboke vrtače. Naš vozač objašnjava kako gotovo kraj svake kuće „zjapi“ otvorena vrtača. Niz pukotina nastalih uslijed potresa intenzivirao je stvaranje vrtača koje predstavljaju prijetnju stanovnicima. U podne, obasjana suncem, vrtača ima privlačnu, zračeću ljepotu. U doslovnoj životnoj ironiji, klupica pored vrtače gotovo da poziva na odmor, naglašavajući nesklad svojevrsne prirodnosti prizora i neposredne opasnosti koje vrtače i klizišta predstavljaju. Slično je sa statističkim neskladom učestalosti njihova pojavljivanja (čak njih dvjestotinjak pojavilo se nakon potresa) i vjerojatnosti da se jedna od njih pojavi ispod kuće koju bi u tom slučaju „progutala“. Srećom, to se nije dogodilo, i dok nova vrtača strpljivo čeka zatrpavanje koje će, kao i sve sanacije dotad, obaviti osoblje Stožera civilne zaštite, mi nastavljamo dalje.

Bez umrežavanja, nema normalizacije 

Uskoro stižemo u Glinu, u sjedište kriznog stožera Crvenog križa, gdje nas dočekuju nasmijani i ljubazni djelatnici Crvenog križa na kojima se unatoč toplom i srdačnom prijemu, vide jasni znakovi iscrpljenosti.

Smještamo se u jedan od šatora, gdje nam Alberta Cestarić, ravnateljica GDCK Glina, objašnjava kako su se nosili s kriznom situacijom i kako su formirali kontejnersko naselje nakon potresa. U toj prilično  tegobnoj situaciji Cestarić se ipak uspjela našaliti, prepričavajući kako su u prvim valovima humanitarnih donacija za stradalnike potresa u paketima stizali kupaći kostimi, haljine, role i štikle. Dok je istodobno nedostajalo pamučnih gaća i potkošulja, nije bilo izvora hrane a volonteri koji su stalno pristizali, dolazi su potpuno neopremljeni i bez smještaja ili podržavajuće infrastrukture. U to doba počeli su intervjuirati ljude iz njihove lokalne zajednice i provjeravati što im zbilja treba. Osim gaća i čarapa, ukazala se i potreba za crijepovima, agregatima… „Bez umrežavanja nema normalizacije, tu ne smije biti upleten ego, nego cilj – normalizacija i kako to najbolje ostvariti“, smatra Cestarić.

No, najteži period je iza njih, nadaju se. Danas u 40 kontejnera obitava 47 stradalnika, za koje se brinu djelatnici Crvenog križa i brojni volonteri. Stanovnicima kontejnera ponuđene su i druge opcije, pošto se radi o socijalno ugroženim skupinama. Međutim većina je, stjecajem okolnosti i vrlo često pod utjecajem obitelji nesklonih njihovu zbrinjavanju, odlučila ostati u kontejnerima. Ponuđen im je i smještaj u Domu u Topuskom ili smještaj u drugim udomiteljskim obiteljima, no većini je bilo privlačnije ostati.

Jedna od njih je i 76-godišnja Anđa Mandić, koja nas je pozvala da pogledamo interijer njezina kontejnera. „Sredila sam po svojim potrebama, dozvolili su mi da preuredim“, objašnjava dobrodržeća i poletna gospođa, dok u njezinom novom domu promatramo sliku Isusa izrezanog iz kalendara i stavljenog u okvir kako kao glavni ukras kontejnera krasi zid iznad televizora. Kraj Isusa, stoji i slika njezine nasmijane unučice, jedne od njih četvoro kojima se pohvalila. Ima četvoro djece, dvije kćeri su odselile u Ameriku, jedan sin u Njemačku a najmlađi je ostao živjeti u Karlovcu. Unatoč tome što nije daleko od nje, rijetko je posjećuje jer kaže, „puno radi“. Također nadoplaćuje njezinom suprugu troškove staračkog doma – tako i saznajemo zašto su ona i suprug razdvojeni.

„Živim s 820 kuna mjesečno. Suprug i ja samo imali samo njegovu mirovinu a otkad je on u Domu, pošto je nepokretan, meni je ostalo samo toliko novaca. Ja nisam htjela ići u Dom, mogu još raditi, mogu se boriti. Ljepše mi je ovako, ne dam se ja u Dom. Šijem puno, uređujem gredice sa cvijećem, nešto sam i posijala. Nakon potresa, unuka se nije usuđivala doći kod mene u stan, zgrada je dobila crvenu naljepnicu i svi su iseljeni. Kažu da nas čekaju četiri nove zgrade u centru grada, svi se nadamo tome“, zaključuje.

Sudeći prema pričama djelatnika Crvenog križa, među ostalim stanovnicima kontejnera, zbog neimaštine i izoliranosti, česti su incidenti, rašireni su problemi s alkoholizmom a intenzivirani su i slučajevi obiteljskog nasilja. Uz izazove normalizacije elementarnih uvjeta, poput čišćenja vode koja još uvijek nije pitka, zaposlenici i volonteri nose se sa svakodnevnim poteškoćama psihosocijalne prilagodbe stradalnika, koje dodatno otežavaju retraumatizirajuće serije manjih naknadnih potresa.

Ne možeš sjediti u New Yorku i razmišljati kako je nekome teško

O svemu tome razgovarali smo s psihologinjom Majom Turniški, koja kao koordinatorica za psihološku pomoć u kriznim situacijama surađuje već dvije godine s Crvenom križem Glina. Inače je rođena u Švedskoj, magistrirala je u Americi a za doktorat je izabrala temu razvoja mladih ljudi na poslijeratnom području. „Ne možeš sjediti u New Yorku i razmišljati kako je djeci i mladima na poslijeratnom području, pa sam došla u Hrvatsku, bila sam u Vukovaru i Zadru, i našla sam Gvozd, tako se mjesto zvalo ranije, od 2012. zove se Vrginmost, općina je ostala Gvozd.“

Osnovala je i udrugu Suncokret a kao psihologinja pokriva prostor Gline, Topuskog, Vrginmosta i šezdeset i devet okolnih sela. Njezina udruga Suncokret sustavno oglašava pozive za volontiranje, održava Erasmus+ programe, europsku službu solidarnosti kao i sudjelovanje razreda iz osnovne i srednje škole. „Bez podrške mreže volontera, izvrsnih suradnika u udruzi i partnerskih organizacija koje financiraju aktivnosti štićenika, ne bih uspjela”, objašnjava nam. Pokazuje nam gredice cvijeća koje prostoru ispred kontejnera dodaju zelenilo i uljepšavaju monotonost identičnih kućica u nizu.

„Imali smo 2021. volontere i naši su volonteri 30 kamiona zemlje, šljunka i pijeska miješali na plus trideset stupnjeva i te gredice ručno radili. Znali smo imati volontere koji su radili za djecu cirkus u parku, tako da smo se svakodnevno trudili da što više u nenormalnoj situaciji nešto normaliziramo. Da ima događaja, da se osjećaju viđeni, da osjećaju da je netko prisutan, da se netko brine i da imaju s kim porazgovarati. Neki je put bilo samo to da su se volonteri igrali s djecom a ja sam razgovarala s mamama, jer mama mora biti mama, uvijek jaka, snažna, a na klupi u parku imale su mogućnost malo se izluftati. Radili smo na dupli način: za zabavu i organizaciju, a i da se može naći prostor za razgovor. Ti mladi ljudi koji su došli izvana mogli su ići u Španjolsku piti koktele, ali došli su nam pomoći, oni su ta energija i ta nas motivacija drži.“

Volonteri svaki tjedan obilaze i stradalnike smještene u lječilištu Topusko, kako bi s njima organizirali brojne zajedničke aktivnosti: Bingo, crtanje, pjevanje, vrtlarenje, čime se ostvaruje produktivna i svrhovita međugeneracijska suradnja. „Naši volonteri često dođu s first world problems: ‘nemam dobar mobitel, dečko mi je ovakav i onakav, mama i tata me gnjave’ i kad vide da ih netko treba, prvi put u životu se osjećaju korisni. Često dobivamo mejlove u kojima objašnjavaju kako im je to promijenilo život i kako su nekome uistinu pomogli i osjećali se korisnima“, objašnjava Turniški.

Divne i tragične priče

U velikom trudu oko normalizacije tijekom pandemije i nakon potresa, bilo je i divnih, koliko i tragičnih priča. „Kad se išlo po terenu, na sve kuće su se lijepile odgovarajuće naljepnice. Razumijem, to je bitno, međutim ljudi koji ne žive na Baniji i Kordunu ne znaju kako ljudi ovdje žive. Imali smo bakicu iz Velikog Gradca, koja je svaki put kad bih došla u Topusko, uhvatila me za ruku i govorila mi kako je moram odvesti doma i to – danas, taj trenutak. Ona nema rodbine, samo susjedu u kući do njezine, a kuća je dobila crvenu naljepnicu. Pitala sam njezinu gerontodomaćicu u kakvom je kuća stanju i može li se ona vratiti. Ona me uvjerila kako je kuća bila takva i prije potresa. Pošto starijoj gospođi o kojoj je riječ nije oduzeta mogućnost odlučivanja, raspitala sam se kod svoje šefice koje su pravne posljedice ako je izvučemo i vratimo doma. Opet se ponovila ista priča: rekli su nam da je gospođa punoljetna i da može sama odlučiti. Vratili smo je doma i dandanas, kad dođem, grli me i veli – spasili ste me“.

Dok razgovaramo, u nizu bijelih kontejnerskih kućica vlada neobična tišina. Tu i tamo, uočavamo određene momente koji signaliziraju da se u njima odvija život: obješeno rublje koje se suši na vjetru, raznobojne i održavane tegle sa cvijećem, sadnice povrća, blaga i melankolična znatiželja poluotvorenih vrata koja naziremo u daljini. Vrata se zatvaraju i fotografiramo se ispred linearno posloženih kontejnera. U njima se, unatoč površnom doživljaju, odvijaju vrlo nelinearne priče. „Imala sam i obratne situacije, gdje su ljudi mogli ići doma, ali su ih zbog raznih razloga nasilno držali u Topuskom, protiv njihove volje, ali njihove obitelji su tako odlučile i oni su, nažalost, umrli od tuge, od korone ili od demencije, jer nisu bili na svojem. Znači, ne možete  nekoga tko je živio na Majskim Poljanama u svojoj drvenoj kući, gdje je imao svoj vrt i svoje koke, poput jedne bakice koja je i u osamdesetim godinama bila vitalna i sama vadila vodu iz bunara, sprčkati u jednu sobu s troje nepoznatih ljudi, davati takvoj osobi tri obroka dnevno i očekivati da će s tim biti sretna. Pa to je okidač za demenciju koji samo čeka da se realizira. S druge strane, imamo i predivnih situacija u kojima smo nešto uspjeli, a imamo i situacija gdje je zbilja sustav podbacio. Isto tako, imamo predivnih obitelji stradalnika a imamo i onih koji imaju korist od toga, sad ćete vidjeti u Topuskom: kad sam počela raditi, ti ljudi su bili vitalni, željeli su ići doma, u svoj kontejner, u svoje dvorište, ali to im nije dopušteno. Sad se nose s teškim depresijama, teško se snalaze, čak imamo situacije gdje se boje išta reći jer se rodbina protivi da idu doma, a oni se ne žele zamjeriti jedinoj preostaloj rodbini i samo čekaju da umru. Ima zbilja najcrnjih priča. Dolazim svaki petak i vidim da to nema veze sa mnom, nego ima veze s tim da ih netko vidi, čuje i pobrine se za njih. Kad mi veli neka žena da je izgubila vestu, i kad joj je sljedeći put donesem, sama činjenica da je netko razmišljao o tome i sjetio ih se, jako im je bitna. Neki su u toj fazi da ne žele sudjelovati ni u čemu, ali onda ideš od osobe do osobe i porazgovaraš na pola sata, i barem smo u tih pola sata izvukli neki osmijeh ili neko lijepo sjećanje iz mladosti, nešto čemu se oni vesele, i tako ih se drži. Osobe koje žive u Glini u kontejnerskom naselju, možda su iz Majskih Poljana pa su odvojene od svojih domova, to je samo po sebi problematično, ali još je teže onima koji su, recimo, iz Siska, Petrinje, Gline, a smješteni su u Topuskom. Jer ti ljudi onda nisu vidjeli svoje liječnike specijaliste četiri ili pet godina, oni uzimaju lijekove za razne bolesti, a njihovo stanje se u međuvremenu promijenilo, bili su pod povećanim stresom, obično imaju povišen tlak, uz to nemaju svoju infrastrukturu. Ako su bili iz Majskih Poljana, ipak znaju gdje im je socijalna radnica, gdje im je ljekarna, liječnik, znaju sve mreže, dok su ovi drugi skroz odvojeni od svojih. S druge strane, super je da Dom za starije funkcionira, samo je geografski prebačen. Oni imaju svoje njegovateljice, ravnateljicu, sve im je poznato, a ovi što su po sobama utroje u raznim kombinacijama, od nepismene bakice do tete s raznim problemima i bivše ravnateljice u školi, to je velik kulturološki šok. Jako su usamljeni, djeca su ih odbacila“, govori nam psihologinja.

Moć humora

Zatim dolazimo do lječilišta Topusko, prolazimo dugim hodnikom, osjećamo miris kuhanja, stižemo baš u vrijeme ručka. Dok djelatnici dovoze u kolicima starije i nepokretne korisnike, vidimo kako uplakane volonterke prilaze psihologinji. Preminuo je jedan stariji korisnik doma s kojim su ostvarile duboku vezu i prijateljstvo. Otišao je iznenadno i nisu se uspjele oprostiti s njim. Maja Turniški ih sve grli i razgovara s njima. Napominje kako su neposredno nakon potresa imali organizirane radionice za pomoć volonterima.  „Ljudi su se“, govori ona, „često zbog sitnica znali derati na njih, a pošto su i one bile traumatizirane, u takvim trenucima nemate filtere da shvatite da sve to nije osobno. Srećom sam tu uvijek spašavala situaciju humorom, primjerice: ‘Samo vi dalje dijelite pakete i radite svoj posao, a ja ću ostati ovdje s ovom jako ljutom tetom’. Kada znam da nije osobno, ona nije ljuta na mene, ona je izgubila sve i zapravo nije ljuta što je greškom dobila kavu kojoj je istekao rok trajanja, nego je ljuta što je sve naopačke. Ako prepoznate da nije osobno, onda se može i sa osmijehom, humorom i smirenom lijepom riječi ljudima ponoviti: vidim te, čujem te, ajmo zajedno nešto riješiti. Humor je jako bitan i tako smo preživljavali, da se smiješ kao blesav nečem totalno bezveznom, jer plakanje je dobro, bitno je ispucati svoje emocije, ali ako želiš drugome pomoći, moraš i sam biti funkcionalan“.

Njezin HCK Zagreb projekt uskoro završava svoje aktivnosti, ali planira volonterski obavljati iste poslove, sve dok ne nađu neko drugo sredstvo financiranja. Ne želi izgubiti mrežu partnerstava koju su godinama gradili, želi održati kontinuitet. „Inspiracija su mi i naše žene u Crvenom križu koje su snažne, pametne i duhovite. Zbog njih također želimo nastaviti“, zaključuje Turniški. 

Život je borba

Za vrijeme razgovora, za velikim spojenim stolovima u blagovaonskoj dvorani odvija se likovna radionica oslikavanja uskršnjih pisanica. Ideju za radionicu kao i sav potreban materijal, osigurala je osobno organizatorica i glavna voditeljica puta, prof. dr. sc. Sanja Kalambura, koja je od prvog dana aktivna i u volontiranju u Crvenim križu Gline pri raščišćavanju i organiziranju humanitarne pomoći stradalnicima, kao i u aktivnostima u udrugama sa osobama s mentalnim poteškoćama, pored članova Doma za starije osobe izmještenom u lječilištu Topusko. Atmosfera je dobra, volonteri i djelatnici trude se animirati što više nepokretnih članova. Šarenilo i razni materijali postepeno oslikavaju cijelu dvoranu i pretvaraju je u kreativno igralište. Korisnici doma uživljeni su u obilje senzacija, ne dižu glavu od kistova i pažljivo, vrlo pažljivo nanose slojeve i crteže na krhku podlogu. Vidimo koliko je posvećenosti u njihovim pokretima, vrijeme se ovdje drugačije percipira. 

U mnoštvu, susrećemo i Renatu Tominović-Ceković, ravnateljicu Doma za starije osobe u Glini, čiji su korisnici nakon potresa prebačeni u lječilište u Topuskom. „Naučila sam kako se nositi s velikom kriznom situacijom u životu  i ovdje sam prošla ono što nitko od prethodnih ravnatelja nije, sve u prvom mandatu: ustrojavanje ustanove, potres, pandemiju i na kraju  cjelovitu obnovu nakon potresa. Za vrijeme pandemije bili smo zatvoreni i  nije bilo posjeta, pridržavali smo se svih epidemioloških mjera i to je bilo zaista izazovno. Prošla sam veliku životnu borbu, od potresa, preko pandemije, do cjelovite obnove koja je u završnoj fazi“, objašnjava Tominović-Ceković.

„Samo otvorenje Doma dogodilo se u četvrtom mjesecu 2018., ustrojili smo ustanovu, zaposlili ljude, smjestili korisnike, i onda je došao taj nesretni potres krajem 2020. godine, koji nam je napravio veliki stres i probleme, tako da smo morali promptno reagirati. U roku jednog dana evakuirali smo korisnike jer nam je zgrada stradala, konstruktivno i nekonstruktivno, pogotovo nosivi zidovi iz razloga jer to nije bila nova zgrada, nego bolnica u Glini građena 1939.godine koja je rekonstruirana i pretvorena u Dom za starije osobe. Bilo je potrebno odmah smjestiti  korisnike jer imamo pokretne, polupokretne i nepokretne osobe. Najveći nam je problem bio što učiniti s nepokretnim osobama pa smo u dogovoru sa Sisačko-moslavačkom županijom i Ministarstvom rada, mirovinskog osiguranja, obitelji i socijalne politike dogovorili premještaj u domove u Zagrebu, dok smo pokretne korisnike odmah prebacili u Lječilište u Topuskom. Ostali  nepokretni korisnici završili su  u Domu Ksaver, u Centru za rehabilitaciju Sloboština, u domu Dubrava, dom Trnje  i u Domu Sveti Josip čiji su ravnatelji kojima se ovim putem zahvaljujem  bez razmišljanja prihvatili naše korisnike, u onolikoj mjeri koliko su imali postojećih mjesta. To sve smo odradili  tog nesretnog dana  29.12. 2020., znači navečer, tek oko pola deset, svi su naši korisnici izašli iz dvorišta. Bilo je hladno, nepokretni korisnici su ležali na dvorištu na madracima, pokretni korisnici su sjedili na stolicama na  parkiralištu, pokriveni dekama. Pamtim ga kao jedan od najtežih dana za mene i moje djelatnike, no međutim, uspjeli smo, smjestili smo ih te su svi  bili zbrinuti. Istog dana, dvadesetak korisnika, onih koji su bili pokretni, stigli su tu večer sa busom u Topusko, a ostali su prevezeni sanitetskim prijevozom u Zagreb.”

Njezinu priču potvrđuje i 84-godišnji korisnik Doma kojeg smo zatekli kako razgovara s volonterkama. „Hvala lijepo našoj ravnateljici, ona je poduzela sve i na vrijeme, angažirala je svo osoblje da polupokretne i nepokretne izvuče iz doma na vrijeme  Poslije me uhvatila neka groza, da mi nešto ne štima, kao nervoza i strah. Inače nisam plašljiv, nakon prvog potresa ostale sam tješio. Kroz neko vrijeme, zahvaljujući ravnateljici, odjednom se stvorio autobus, kako se on stvorio tako brzo nemam pojma, već je sve bilo dogovoreno s hotelom i nakon par sati mi smo već krenuli. Kad je bio Covid, bili smo u Hrvatskoj s najmanje pozitivnih, ravnateljica je sve predvidjela i nismo smjeli van, organizirala je djelatnike da nam kupuju hranu koju smo sami birali, pa 12 sati u izolaciji, pa hrana u sobama, držali smo se super. Sve do potresa, kad su se svi izmiješali, to je sve pokvarilo“, kazao nam je. Dok razgovaramo, kroz veliki prozor naziremo ljude kako se kupaju u toplim bazenima. Svi se drže krajeva bazena a iznad njih se nazire izmaglica koja cijelom prizoru daje pomalo nadrealno ozračje. Naime, u neposrednoj blizini hotela nalazi se kompleks vanjskih bazena, a svi bazeni, uključujući i zatvorene, punjeni su termalnom vodom vulkanskog podrijetla. Potresi i vulkani iscrtali su sudbinu ovog kraja. „Vratili smo nakon mjesec dana iz Zagreba sve do jednog korisnika, nazad u lječilište Topusko, i počeli funkcionirati kao ustanova. Svi naši djelatnici su ostali raditi u Topuskom, niti jedan  djelatnik nije dobio otkaz”, objašnjava ravnateljica, te prenosi kako se od samog početka u Domu za starije osobe nastojala voditi briga o kvaliteti života i slobodnim aktivnostima, a ne samo o nužnoj njezi. „Vrlo brzo se trebamo vratiti u matičnu ustanovu našeg  Doma u Glini i tome se jako veselimo. Proveli smo edukaciju djelatnika, davali smo im punu podršku u ovoj situaciji koja je bila zaista teška, svima nama. Promjena grada, promjena radnog mjesta, novi izazovi s kojima smo se susretali, sve je bilo izazovno i teško, ali radom, zalaganjem i trudom doveli smo to u jednu kolotečinu. Privikli smo se na naš novi dom u Topuskom, dobro smo to izdržali, još malo“, opisuje kroz smijeh Tominović Ceković, te zaključuje: „Sve sam prošla u ovih šest godina. Život je borba i treba se i vrijedi boriti. Cilj  će se ostvariti ako si pošten, vrijedan i ako se zaista trudiš i radiš”.

Posljednja kuća

U velikoj blagovaoni, ponovno se posvećujemo vitalnom 84-godišnjaku Ivanu Abramoviću te saznajemo dio njegova životnog puta. Sin mu je u Švicarskoj, kći je u Zagrebu, rođen je u Glini, tu je završio školu i zaposlio se. Kad mu je preminula supruga, odlučio je doći u Dom za starije osobe u Glini gdje se smjestio prije potresa. „Od aktivnosti u domu najviše volim rad, ostalo mi je u krvi, kad sam došao u dom okopavao sam cvijeće, počeo sam saditi voćke, zalijevao cvijeće, uzeo sam lopatu i čistio snijeg. Isto  bih i sada htio raditi, ali ne mogu više. Ne uživam toliko u Bingu kao u šetnji, jer sam operirao arteriju u lijevoj nozi, a otkad sam operiran, treba mi kretanje. Jedva čekam povratak u Dom. Kad god vidim ravnateljicu, odmah je pitam, jer sam imao jednokrevetnu sobu i sad, već sam dogovorio opet jednokrevetnu. Ovdje imam cimera, ali tamo ću opet imati jednokrevetnu sobu. Sin me donira koliko treba jer mirovina mi je mala. Uglavnom, samo se želim vratiti u naš Dom u Glini, ipak je to naša posljednja kuća“.

„Posljednja kuća“, odzvanja nam u mislima dok u smiraj dana putujemo autobusom u Zagreb. Sa sobom nosimo neprocjenjivo iskustvo koje naše first world problems uistinu čini minornima. Beskonačna empatija i beskonačne frustracije, uživanje u termalnoj vodi vulkanskog podrijetla i anksioznost od potencijalnih potresa, istodobni osjećaji bespomoćnosti i ogromni kapaciteti za pomoć, vrtače koje se kaotično otvaraju i stroga disciplina Stožera civilne zaštite. Dihotomije koje koegzistiraju, ne dotiču se, ali sposobne su usmjeravati život i davati mu nove dimenzije svrhovitosti.

Fotografije: privatna arhiva/Tin Ostriž, Iva Lebo, Diana Matić, Ema Vrdoljak, Željka Bagarić