Mojih 72 sata u Londonu

Moje prvo putovanje zrakoplovom, sasvim spontanim dogovorom, odvelo me u živopisni London. Grad u kojem se snovi i stvarnost susreću.

Od 21.-24. travnja 2022.

Spavat ću kad umrem, vodim se tom izrekom. Dvadeset godina mi je tek. Pola četiri ujutro je, nalazim se u zračnoj luci Franjo Tuđman u Zagrebu i brojim minute do leta za London. Osim toga, očajno tražim utičnicu jer baterija mobitela mi je na tužnih 30%, a put preda mnom. Nikakav uzbudljiv razlog mom nespavanju, baš suprotno, razlog su studentske obveze. Potraga za utičnicom bezuspješna, a polazak leta se bliži. Nije teško za povjerovati da sam let prespavala i da me vrat ubijao od bolova nakon takozvane poze spavanja u obliku upitnika. I eto, nešto više od dva sata leta nalazim se u zračnoj luci London Stansted s majkom i njene dvije prijateljice. Zbunjuje me koliko je sati zbog vremenske razlike, no shvaćam da imam vremena do dolaska taksija.

Vozač je već trebao stići, ne javlja se, čekamo. Tu nastaju komplikacije. Izlazimo i čekamo ga pored vozila, no on nije unutra. Napokon dolazi i krećemo prema našem smještaju. Kroz prozor automobila divim se poljima u cvatu i simpatičnim seoskim kućama. Vožnjom kroz London zaljubljujem se u taj grad. Potpuno drugačiji doživljaj i duh grada od očekivanog. Spoj modernog i tradicionalnog u arhitekturi, ali i kulturi. Ono što sam dosad imala priliku vidjeti od Londona na društvenim mrežama bile su klasične turističke atrakcije, ali sada sa zadovoljstvom mogu reći da je grad prelijep i nudi puno više od toga. Sunce obasjava sve boje grada dok se vozimo prometnim ulicama. Niz malih kafića i trgovina duž ulice, šaroliki grafiti na zidovima, poznati crveni double deckeri, zeleni parkovi i užurbani pješaci.

Stižemo u Chelsea na zapadu Londona gdje smo smještene. Luksuz tog predjela Londona svakako je utjecao na moj doživljaj grada. Prekrasne kuće i vile u nizu, čijih cijena nisam niti bila svjesna do drugog dana putovanja. Saznajem da je do prije nekoliko godina u našoj ulici živio glumac Rowan Atkinson poznat i kao Mr. Bean. Zaista, pukom slučajnosti imala sam priliku biti u tako skupom dijelu grada. Malo je reći da me šokirala činjenica da se jedna od tamošnjih vila iznajmljuje po cijeni od 30 tisuća kuna tjedno.

Planovi za prvi dan već su spremni. Nakon smještaja, uputile smo se prema podzemnoj gdje ćemo i kupiti svoje Oyster kartice kojima se plaća javni prijevoz u Londonu. Najprije posjećujemo British Museum. Najstariji nacionalni javni muzej na svijetu koji nudi raskoš ljudske povijesti, umjetnosti i kulture. Muzej je prilično velik i ima se štošta za vidjeti. Jedan cijeli dan razgledavanja možda bi bio dovoljan za obići sve. Odlučile smo se pješke uputiti dalje. Ipak je to najbolji način za doživjeti grad u punom duhu osim što je i najzdravija solucija.

Desno je sada ‘novo lijevo’

Nailazimo na simbol Londona, crvenu telefonsku govornicu, i ja preuzimam ulogu fotografa, jer naravno mora se imati barem jedna takva fotka iz Londona. Iako je ja nemam, nadala sam se barem uspješnosti fotografija na drugim mjestima. No, i iza toga stoji priča i sudbina u kojoj sam ja skromno govoreći dobar fotograf drugima, ali gotovo nikad uz sebe nemam osobu koja bi bila moj. Hodamo urbanim dijelom kojim se protežu visoke staklene poslovne zgrade. Još uvijek nisam navikla na obrnute strane u prometu i svaki puta prilikom prelaska ceste glavu okrećem u krivu stranu. Ipak na većini prijelaza nalaze se natpisi ‘look right’ ili ‘look left’ iscrtani na podu koji olakšavaju mozganje. Zanimljivo je i to da na većini mjesta ne postoji iscrtan pješački prijelaz, već pješaci slobodno prelaze cestu.

Stajemo ispred Nacionalne galerije na Trgu Trafalgar da uzmemo kratki predah i ponovno preuzimam ulogu fotografa. Produžile smo do prekrasnog zelenog i cvjetnog St. James’ Parka i kratko prošetale njime. Zastajem pored tulipana posađenih u svim bojama. Moram okinuti foktu, jer ih obožavam. Dolazimo do Big Bena, okinemo par fotkica, raspravljamo što ćemo dalje i odlučimo vratiti se do parka. Jezerom plivaju patke sa svojim pačićima, ljudi odmaraju na prostrenim dekama na zelenoj travi, vjeverice bez straha prilaze ljudima u nadi da će dobiti štogod za jesti. Sjedim mirno, pružila sam ruku i čekam da mi koja priđe. I je! Preslatko!

Ispred Buckinghamske palače, imala sam priliku vidjeti garde na dužnosti. Stražari su pravi vojnici u britanskoj vojsci, mogu provesti i do šest sati dnevno stojeći, a plaće im se kreću u vrijednosti od 170 tisuća kuna. Mijenjam mišljenje o tome kako ne bih mogla raditi tako monoton posao. Podzemnom se vraćamo do smještaja, a usput obavljamo i kupovinu. Cijena hrane usudim se reći je čak i nešto skuplja nego u Hrvatskoj. I tako dolazi kraj i prvog dana, osim što je desno ovdje lijevo, podsjećam i da je pametno imati nastavak za engleske utičnice.

Dan 2.

Dan drugi. Posjećujem muzej Charlesa Dickensa smještenog u kući u kojoj je nekada živio. Za sve koji ne znaju, Charles Dickens bio je pisac. Napisao je 15 romana uključujući i najpoznatija djela Božićna priča (A Christmas Carol) i Oliver Twist. Također, roman Oliver Twist bio je napisan upravo na tom mjestu. Sve preporuke za muzej, osim što dočarava život u Londonu 1830-ih, prati njegovu životnu priču kao i njegova djela. Još “malo” šetnjice gradom. Taj pojam “malo” odnosi se na oko 20 prehodanih kilometara dnevno. I da, tako je bilo svaki dan.

Sljedeće stvarno kul mjesto je Sky Garden. Zgrada visoka 160 metara s očaravajućim pogledom na London. E, ovdje nastupaju sposobnosti fotografiranja majke. Dajem joj svoj mobitel u ruke pod opcijom da snima, jer kad fotografira obično to ispadne mutno, nahero, necentrirano, itd. I tako ide moj photosession, a rezultat je čisti smijeh. Mislila je da me fotografira pa je impulzivno stiskala gumb, a rezultat je bilo dvadesetak videa u trajanju od sekunde. Bravo, mama! Ajmo, opet… Mjesto je odlično za lijepe fotke. Tko je u prilici neka vodi osobnog fotografa.

Produžile do Londonskog tornja pa do Tower Bridgea. Nakon prelaska mosta, na drugoj strani zastale smo pored dečka sa zvučnikom i miksetom. Predivan pogled, dobra muzika i baš dobra vibra šetnjom uz rijeku Temzu. U planu je bio Shakespeare’s Globe, ali je bio zatvoren. Za to, pišem minus. Dio puta htjele smo proći busom, no on je samo hladno produžio dalje. Razlog tomu je što, ako već na stanicu prilazi tvoj autobus, treba mahnuti da bi stao. Savjet više za one koji planiraju putovanje u London. Po povratku, ponovno se gubimo ulicama i radimo krugove, jer sve je naizgled isto u našem kvartu. Večer u stanu počela je s jednom bocom vina, a završila s tri, četiri prazne boce? Nije ni bitno, bilo je dobro. Yes sir, I can boogie. Pusti to.

Dan 3.

Dan treći. Uvjerena sam da sam vidjela Kate i klince u autu dok su izlazili iz dvorišta palače Kensington. Palača je službena kraljevska rezidencija, a činjenica da sam tamo prolazila baš u vrijeme kada je i Kate će mi ostati zapamćena. Nikakav poseban razlog, više je do toga što su šanse za tako nešto stvarno male. Sad kada je Kate tema, saznajem kroz interne priče da se ona navodno cijeli život pripremala za tu ulogu i princa Williama. Upisala isti fakultet kao i on, posebno pazila na to kako i što priča, što oblači… U konačnici, ako je istina da je izjavila kako će jednog dana postati vojvotkinja, izgleda da joj se to i ostvarilo.

Kreće potraga za fish and chipsom koja nas nikako ne ide. U nekim pubovima nije na jelovniku, u drugom pak više danas nije u ponudi. Napokon uspješno. The Golden Lion pub u ulici 25 King Street, St James’s, tople preporuke. Sad kad smo se najele zasitne porcije finog fish and chipsa i popile Pale Ale pivo možemo dalje u Nacionalnu galeriju. Ulaz u galeriju je besplatan i jedna je od najvećih zbirki slika na svijetu. Idemo prema poznatom djelu Londona Leicester trgu. Masa ljudi i čujem „Yes sir, I can boogie“. Prolazi simpatičan muškarac sa zvučnikom, probija se uz ljude i tu i tamo zapleše s prolaznicima. Kineska četvrt, brojni pubovi, restorani, Lego svijet, M&M’s svijet… Prošetale smo i ulicom gdje se nalaze šareni lesbian i gay barovi.

Na Leicester trgu, pažnju mi oduzima muzika i stvoren krug ljudi. Prodirem bliže do dečki koji plešu i uživam u atmosferi i dobroj energiji. Obavile smo i shopping. Polako pada mrak, a ekipa koja ide u izlazak puni ulice. Grad noću obasjan svjetlima izgleda hipnotizirajuće. Vraćamo se busom proživljavajući vibru grada noću.

Polazak do zračne luke opet u rane jutarnje sate. Vozač putem me držao na iglama, jer je izgledao kao da će svakog trena zaspati, a umalo je i promašio izlaz. U avionu sjedam na mjesto uz prozor i ovaj put se divim pogledu. Ista misao mi je u glavi. Vraćam se u London opet, to je sigurno.

Fotografije: Mia Major/privatna arhiva