Avantura za pamćenje: Španjolska, Erasmus i Hrvatica. Može li što poći po zlu?

Otkrijte kako se naizgled obična Erasmus razmjena jedne Varaždinke pretvorila u nesvakidašnju andaluzijsku avanturu.

Dva sata vožnje udaljen od Gibraltarskog prolaza, na jugu Španjolske, nalazi se grad El Puerto de Santa María koji je smješten na samoj obali Atlantskog oceana. Ovaj lučki grad danas broji gotovo 90 tisuća stanovnika i sastavni je dio provincije Cádiz koja pripada autonomnoj zajednici Andaluzija. No kakve veze ima ovaj pomorski gradić sa stotinama kilometara udaljenom Hrvatskom? Na ovo nam je pitanje dogovorila studentica Turizma i kulture Nera Jelušić (20) koja je u listopadu 2019. godine sudjelovala na srednjoškolskom Erasmus Plus projektu „Amazing Race“ koji se upravo tamo održao. Ovaj je projekt održan s ciljem poboljšanja psihičkog i fizičkog zdravlja učenika različitih zemalja Europe, pa tako i Hrvatske.

„Jao, gdje da počnem“, bila je reakcija mlade Varaždinke na naše pitanje kako je sve zapravo počelo. Dužim smo razgovorom shvatili kako bi bilo najbolje ovaj tekst započeti dolaskom u Španjolsku jer „ ovo prije Španjolske bilo je standardno dosadno – pošalješ motivacijsko pismo, prime te, nestrpljivo čekaš dan D, sjedneš u avion i evo te na odredištu“, zaključila je Nera. Pa, krenimo onda s dolaskom – 8. listopada. Nera je s nekoliko varaždinskih učenika i profesora tog vrućeg jesenjeg dana stigla u El Puerto de Santa María.

Prvotni šok

„Vožnjom kroz grad odmah sam uočila veliku razliku u odnosu na hrvatske gradove. Kud’ ti okom, palme skokom – uz cestu, kuće, parkirališta…. Vidi se da je puno uloženo u održavanje grada, njegovu čistoću i turističku privlačnost. Oni najmanje uređeni dijelovi grada su tri puta uređeniji od najatraktivnijih dijelova Varaždina“, objasnila je Nera, ali i nadodala kako se zbog silnih palmi i valovitih cesta osjećala kao da se nalazi u nekoj od serija snimanih u Miamiju ili Los Angelesu. Većina je domaćina živjela u predgrađima koja su bila poprilično udaljena od centra grada te se Nera, zajedno s Litvankom Emom, nalazila na putu do kuće njihove domaćice – djevojke Imne. Vozeći se do njihovog smještaja, svaka je iduća kuća bila sve veća i modernija. „Najveće iznenađenje dočekalo me kada smo stigli do Inmine kuće. Kuća je bila ogromna, imala je bazen i na prilazu se nalazila velika fontana i nekoliko skupocjenih automobila. Samo sam čekala da iz nekog kuta iskoči posluga ili vozač. Njezin životni stil nije bio iznimka, već pravilo svih domaćina“, zaključila je Nera čije je uzbuđenje bilo prisutno kao da je ponovno na tom putovanju.

Spomenuta posluga i vozači nisu „iskakali iz kutova“, barem ne za vrijeme Nerinog boravka, već su roditelji domaćice uglavnom preuzeli ulogu vozača do škole i različitih mjesta na kojima su se održavale aktivnosti projekta, ali zanimljivo je kako je i sama 16-godišnja Imna preuzela istu ulogu. „Meni je bilo fascinantno to što učenici, uključujući Imnu, dolaze u školu na motorima. Cure i dečki, od 16 do 18 godina, koristili su motore kao glavno prijevozno sredstvo. Ispred škole nalazilo se parkiralište isključivo za vozila učenika. Svaki bi dan parkiralište bilo prepuno različitih motora. Jedno popodne, Inma i ja samo odlučile otići u šoping i tada me vozila na motoru. Bilo je stvarno zabavno“, objasnila je.

Kako su se Varaždinci uspjeli snaći u španjolskoj kulturi i koliko im je vremena bilo potrebno da se prilagode novim ljudima i okruženju? Zapravo, vrlo kratko. Španjolci su dosta otvoren i prisan narod, štoviše odmah su pri upoznavanju padali prvi zagrljaji. Cijela se hrvatska ekipa vrlo brzo sprijateljila sa Španjolcima, ali i s Litvancima i Fincima koji su isto tako sudjelovali u ovom projektu. Ovaj proces zbližavanja i upoznavanja olakšala je i „Kulturološka večer“ tijekom koje je svaka ekipa trebala predstaviti svoju zemlju koristeći tradicionalnu hranu, glazbu i ples. Hrvati su donijeli jednu jedinu – Bajaderu i „pokušali otplesati nešto slično našem folkloru, ali to je na kraju ličilo na sve samo ne na naš folklor… Što ionako Španjolci znaju o hrvatskom plesu?“, našalila se Nera. Za razliku od diskutabilnog hrvatskog folklora, majke su domaćina, obučene u tradicionalne odore, plesale Sevillanu.

Naravno, uz silnu je zabavu bilo važno iskusiti projekt i njegove aktivnosti. Glavna je tema bila zdravlje – kako psihičko tako i fizičko, stoga su se učenici okušali u tenisu, plivanju, odbojci i sličnim sportovima. Najzahtjevnija aktivnost bila je nevjerojatna utrka koja se održala na užarenoj plaži na dan kada je temperatura prelazila paklenih 30 Celzijevih stupnjeva. „Utrka je trajala četiri sata. Bili smo podijeljeni u timove i zadatak je bio pronaći što više papirića s imenima određenih gradova. Ti su papirići bili skriveni na plaži i obližnjoj šumi. Pobjednik je bio onaj tim koji je sakupio najviše papirića. Utrka se sastojala od trčanja, biciklizma, trčanja u vrećama, streljaštva i vožnje kajaka. Meni je najgore bilo voziti bicikl po mokrome pijesku i upravljati kajakom“, prisjetila se Nera koja tvrdi kako nikada u životu nije osjetila tako jaku upalu mišića poput ove nakon utrke.

Iako je raspored bio pretrpan raznim aktivnostima i obavezama, učenici su imali priliku i razgledati i upoznati neke dijelove Španjolske. Organizatori su ih odveli na razgledavanje gradova Cádiza i Seville, a Nera je istaknula kako joj se od svih turističkih atrakcija najviše svidjela kraljevska palača Real Alcázar de Sevilla. Unutar visokih zidova palače nalaze se predivni sakriveni vrtovi koji su je svojom ljepotom ostavili u čudu.

Može se zapaziti kako je primarna emocija varaždinskih pustolova bila iznenađenje, gotovo kao da nisu imali blage veze što ih sve čeka na ovom putovanju. Ovo se zapažanje pokazalo točnim jer im profesori i organizatori nisu otkrili detalje, pa čak ni u koju školu idu na razmjenu, stoga su bili zapanjeni kada su shvatili kako se radi o elitnoj privatnoj školi El Centro Ingles. Generalno su bili zaprepašteni shvativši kako je standard domaćina daleko iznad hrvatskog, ali i španjolskog prosječnog. Niži standard očekivali su zbog toga što su upravo ti španjolski učenici već bili na razmijeni kod njih u Varaždinu. Činili su se kao normalni učenici koji dolaze iz standarda sličnog našem i upravo zato nitko nije očekivao privatnu školu, vile, bijesne automobile, fontane i bazene.

Razlike i sličnosti

Kada su konačno imali priliku posjetiti njihovu privatnu školu, uočili su brojne elemente koji su drukčiji od škola u Hrvatskoj. Školu polaze i djeca koja imaju tek dvije godine, a najstariji učenici imaju 18 godina. U sklopu jedne škole nalazi se vrtić, osnovna i srednja škola. Zanimljivo je to da je cijelo obrazovanje, pa i za one najmlađe, isključivo na engleskom jeziku. Škola je smještena 20-ak minuta od oceana tako da bi s prozora, kroz grane palma, mogli vidjeti plažu. Španjolska  je škola izuzetno velika i ima teniske, nogometne, odbojkaške i košarkaške terene koji su potpuno opremljeni kao profesionalni tereni. Unutar škole nalaze se bazeni u kojima učenici mogu, u sklopu tjelesne kulture, trenirati plivanje. Učenici se mogu okušati i u aktivnostima poput plesanja, ritmičke gimnastike, mačevanja, karatea i drugih. Svi učenici imaju mogućnost odlaska na međunarodna putovanja i kampove u zemlje poput Engleske, SAD-a, Kanade i Francuske.

Varaždinci nisu previše razgovarali sa Španjolcima o razlikama u obrazovnim sustavima, ali Nera nam je opisala kako su Španjolci spominjali neki zadatak iz matematike koji mi obrađujemo u sedmom osnovne, a oni su ga radili u prvom srednje. Po tome kako su oni opisali svoju nastavu, činilo se kako je njihova nastava lakša od naše gimnazijske. Kao prednost hrvatskih škola Nera je istaknula ni više ni manje nego hranu u kantini koja je kod Španjolaca bila užasna.

„Ono što me najviše iznenadilo jest to što su Španjolci, barem svi koje sam ja upoznala, izuzetno izbirljivi i skloni brzoj hrani. Glavna tema projekta bila je zdravlje, no oni nisu željeli pojesti išta zeleno. Čak kada su bili kod nas u Varaždinu, nisu željeli ni pomirisat pire-krumpir. Cijeli dan nisu jeli i morali smo ih odvesti na palačinke, pizzu ili u McDonald’s. Točno je tako bilo kad smo i mi bili kod njih“, osvrnula se Nera na prehrambenu naviku Španjolaca.

Najveća razlika između Hrvata i Španjolca jest način zabave. U Hrvatskoj su kafići i klubovi središte zabave, pogotovo za maloljetnike, dok se Španjolci druže na plažama. Tako su učenici za vrijeme projekta gotovo svaku večer bili na plaži i naručili nekoliko pizza i piva, slušali glazbu i plesali. U Španjolskoj je teško, gotovo nemoguće, da maloljetnici kupe alkohol, što definitivno nije slučaj u Hrvatskoj. Ako Španjolci želi prirediti neku ozbiljniju zabavu, ona se održava u privatnim kućama koje obitelji posjeduju isključivo za tu namjenu. Tako su jedne večeri otišli na zabavu učenika Luisa u jednu od takvih kuća. Jedna stvar koja je Neru izuzetno iznenadila jest to koliko puno španjolski učenici konzumiraju droge, pogotovo marihuanu.

Ovo su putovanje Varaždinci proveli među španjolskom elitom koja, po Nerinu mišljenju, nije uopće bila umišljena ili dopustila da njihov status utječe na odnose s drugima. To vrijeme koje su proveli tamo, nisu doživjeli neke neugodnosti ili negativna iskustva. Jedino što je većina Hrvata uočila jest činjenica da ti Španjolci uopće nisu svjesni koliko toga imaju. Njima je normalno to što su posjetili gotovo sve države Europe prije 18. godine ili to što provode praznike u Americi, ljetuju na Kostarici i imaju vile namijenjene samo za zabave. Luis, kojeg smo ranije spomenuli, odnosno njegova obitelj posjeduje privatni avion i njima je to normalno, ali dosta se osjeti određena distanca. „ Kada su nam pričali o druženjima na plažama, objasnili su nam koji je dio plaže njihov za druženje, a koji je za ostale škole. Ne provode previše vremena s ljudima drugih statusa, ali su bili iznimno dragi i odlični domaćini. Sve je bilo uistinu fenomenalno do trenutka kada se nismo mogli vratiti kući. Čak i nakon što smo zapeli na aerodromu, htjeli su nas ponovo ugostiti“, pojasnila je Nera.

Nevolje u raju

Da, kao da dosadašnji šokovi nisu bili dovoljni, dogodilo se to da su Hrvati 15. listopada zapeli na aerodromu u Barceloni. Tog su dana održani masovni prosvjedi Katalonaca koji su zahtijevali odcjepljenje od Španjolske te su blokirali aerodrome. Bili su veliki neredi na aerodromima diljem Španjolske i većina je letova bila otkazana, uključujući i Nerin let iz Seville za Barcelonu, gdje su trebali presjedati za Zagreb. Naravno, nikome nije bilo ugodno, ali prvotno se nitko nije zabrinuo jer su mislili da će letovi biti samo odgođeni, ali kasnije su shvatili kako su potpuno otkazani. Tražili su aviokompaniju da im pokuša naći bilo kakve karte kako bi mogli napustiti Španjolsku i sletjeti što bliže Hrvatskoj, ali karte nisu dobili, štoviše velik je šok bila informacija kako će prvi letovi vjerojatno krenuti tek za tjedan dana. „U tom trenutku, krenula je panika. Nismo znali gdje ćemo prenoćiti, koliko će to sve trajati, kada i kako ćemo se vratiti kući. Najgori osjećaj bio je kada sam usred noći morala javiti mami da se neću moći vratiti kući“, pojasnila je Nera situaciju u kojoj su se neočekivano pronašli u poslijepodnevnim satima.

I što sada? Razmišljali su da kupe autobusne karte i da se vrate u El Puerto de Santa María, ali je aviokompanija ponudila plaćeni smještaj i to je bila najbolja opcija. Nekoliko ih je taksija čekalo ispred aerodroma da ih odvedu na lokaciju smještaja. Nitko nije znao kamo točno idu. Vozili su se kroz mrak više od sat vremena. U taksiju se osjećala napetost. Svi su bili izuzetno umorni. Šlag na tortu te večeri bio je jelen koji je iskočio pred taksi, ali srećom nitko nije stradao. U dva ujutro, kada su konačno stigli, vidjeli su kako se radi o odmorištu Matalascañas koje je udaljeno otprilike 90 kilometara od Seville.

Varaždinci su se šalili kako su im se želje za dužim ostankom ostvarile, ali ispunjenje svojih želja nisu uistinu očekivali na ovakav način. Aviokompanija im je omogućila tri dana u predivnom hotelu s četiri zvjezdice. Iako im je ostalo malo novaca i odjeću su prali u umivaonicima, nije bilo tako loše. Željeli su izvući najbolje iz situacije i organizirali su posjet Nacionalnom parku Doñana. Park se nalazi u krugu odmorišta i izgleda kao pustinja.

„Bilo je vrlo zabavno, ali desile su dvije situacije koje neću nikada zaboraviti. Prva je bila kada smo se vozili autobusom u parku Doñana. Vozili smo se pješčanom obalom usporedno uz rub oceana, koji je bio izuzetno nemiran i valovi su bili ogromni. U jednom trenutku, vozač je izgubio kontrolu nad vozilom i skrenuo u vodu. Završili smo poprilično duboko u oceanu i valovi su žestoko udarali autobus. Svi smo bili zabrinuti i gledali smo što se događa, dok je naša vodička mirno sa smiješkom sjedila i rekla ‘Izgleda da turu nastavljamo brodom’. Svi smo se počeli smijati. Uspjeli smo izaći iz oceana bez da smo zapeli u pijesku. Druga se nezaboravna situacija dogodila kada sam odlučila zaplivati u oceanu. U jednom trenutku, osjetila nešto čudno na leđima. Istrčala sam iz vode i s vremenom je ocean na obalu izbacio veliku meduzu. Malo kasnije, cijela je obala bila prekrivena nasukanim meduzama“, odgovorila je Nera na pitanje kako je protekao njezin boravak u odmorištu.

Za to vrijeme kada su oni bili u odmaralištu, njihovi su roditelji i profesori u Varaždinu sazvali hitni sastanak. Profesorica je zvala veleposlanstvo u Španjolskoj i ljude odgovorne za projekt. Uspjeli su iz fondova za projekt dobiti novac kojim su kupili karte druge aviokompanije koja je jedina u petak imala let iz Seville za Rim. Tako su navečer, 18. listopada, konačno uspjeli poletjeti za Rim. U Rimu su cijelu noć proveli na aerodromu. Ujutro su bili na letu za Budimpeštu iz koje su autobusom putovali u Zagreb i na kraju autobusom u Varaždin. Ovo je uistinu bila nepredvidiva avantura, stoga samo upitali Neru bi li što promijenila kad bi mogla, na što je ona odgovorila „Iskreno, ne. Određene situacije nisu u tom trenutku bile najugodnije, ali danas ih se s osmjehom prisjećam. Puno sam naučila na tome putovanju, upoznala sam drage ljude, zahvalna sam na svakom događaju i ništa ne bih mijenjala.“

Fotografije: Nera Jelušić