Mike Flanagan dokazao da duhovi postoje

Seriju Haunting of Hill House svijet je upoznao 2018. godine, a ona je za mnoge ljude redefinirala pojam horora. Američki redatelj Mike Flanagan izvrsnim scenarijem i režijom je, po mnogima, oronulome i ispranome žanru dao drugačije značenje. Labavo temeljena na istoimenome romanu američke spisateljice Shirley Jackson, od svih adaptacija ova serija deklarirana je apsolutnom pobjednicom.

Centar serije je obitelj Crain koja je boravila u kući Hill, a sama priča prikazuje se na retrospektivan način. Radnja se izmjenjuje između dvije vremenske crte; ljeto koje je obitelj provela u kući u 1992. godini, i 26 godina kasnije, kada svakog člana obitelji na zaseban način proganjaju događaji i iskustva. Olivia i Hugh su, zajedno sa svojih petero djece, namjeravali biti u kući tijekom ljeta, renovirati je, prodati i odseliti se. Planovi su im se poremetili saznanjem da sa kućom nešto „ne štima“. Ovaj sažeti opis zvuči kao fabula tipičnog horor filma, no ono što leži ispod, ono stereotipno što je Flanagan uzeo i okrenuo naopačke, je način na koji prikazuje što je ukleto i što likove, pa i nas gledatelje, može proganjati.

Sama kuća Hill je metafora za ljude; na njezinu osobinu utjecala je prekomjerna mržnja i inat njezinih bivših stanovnika, zbog čega je ona poprimila jednaku osobinu. Opisana je kao tijelo trule i izrabljivačke osobe; „… svaka kuća ima oči, i kosti, i kožu, i lice. Ova soba je poput srca kuće. Ne, ne srca, već želuca. Odjenula je različita lica kako bismo bili mirni i tihi, dok nas je probavljala.“

Poseban čar ove serije jest činjenica što je vođena likovima u većoj količini nego samim zapletom. Likovi nisu prazne ljuske lišene bilo koje druge svrhe osim guranja radnje prema naprijed. To su ljudi s greškama, manama i vrlinama. Oni ne služe radnji, radnja služi njima i tu je da ih oblikuje kao ljude. Čak i samo paranormalno ima svoj karakter, svoju povijest i svoju tragediju.

Imerzivnost ova serija postiže preciznim, strpljivim i inteligentnim radom kamere. No osim toga, bitno je spomenuti i skladatelje filmske partiture za koju su zasluženi multiinstrumentalisti The Newton Brothers. Njihova uloga u ovoj seriji bila je krucijalna zbog stvaranja glazbenog ugođaja koji najčešće nije u korespondenciji sa nadnaravnim elementima horor žanra, kod kojeg se uobičajeno koriste jezivi i disonantni zvukovi. The Newton Brothers svojim glazbenim stvaralaštvom dodatno su odmaknuli ovu seriju od uobičajenog horor ugođaja prekomjerne nelagode i napetosti, te istaknuli melankoliju, tugu, samoću, pa čak i znatiželju.

Što se tiče samog zvučnog dizajna, Trevor Gates zaslužan je za tvorbu opresivnog, ali preciznog i strpljivog ugođaja kada god je u prisutnosti likova bilo nešto nadnaravno. Gates je ozvučio hladnoću, prazninu i izolaciju; sat lagano i suptilno počinje kucati sporije, cvrčci cvrkuću sporije i dublje. Time je također uspio naglasiti i tišinu prostora u kojem se likovi nalaze; onda kada nisu sami je tišina zapravo najglasnija.

Iako se radi o seriji koja vrvi nestvarnim, ona je konstruirana na način da nešto fikcionalno (paranormalno) reprezentira stvarnost (emocije, psihološke tegobe). Naše greške i negativna iskustva nas mogu proganjati do te mjere da zauzmu fizičku formu koja se manifestira na kraju mračnog hodnika, ispod kreveta, pa čak i ogledalu u kojem vidimo lice duha koji je nekoć bio osoba. Govori nam kako horor ne mora uvijek biti strah i teror, već poraz i tragedija koja leži u prosječnoj osobi.

Riječima Stevena Craina;“Duh može biti puno stvari. Uspomena, sanjarenje, tajna. Tuga, ljutnja, krivnja. Ali najčešće je duh upravo ono što želimo vidjeti.”

Fotografija: Pixabay