Autor: Lorena Novak - May 14, 2022

0 621

Istraživačko novinarstvo najuglednija je grana novinarstva koja je građanstvu tijekom povijesti služila kao uporište za razotkrivanje nečasnih rabota moćnika iz političkih ili gospodarstvenih redova. No, služi li i dalje? Koliko smo puta svjedočili ogorčenosti građanstva usmjerenu na novinarstvo koje je ključ demokracije i slobode? Barem bi tako trebalo biti. Pitanje koje trebamo postaviti jest zašto situacija postepeno eskalira umjesto da ide na bolje? Zašto građani gube povjerenje u medije i što se po tom pitanju može poduzeti?

Iako se na ova pitanja trenutno ne može odgovoriti valjanim zaključkom, pokušali smo dobiti usklađeni odgovor obiju strana koji bi barem donekle doprinio razjašnjenju stavova. Kako bismo saznali stavove građana o novinarskoj profesiji, poslali smo im anketni upitnik, kojim su zabilježeni svi odgovori. Razgovarali smo i s uglednim istraživačkim novinarima. Novinarima koji su u svojoj profesiji zaista nešto postigli – bez kojih ne bi došlo do rekonstrukcije Vlade nakon što su srušeni ministri Kuščević i Kujundžić, ministrice Žalac i Rimac. Novinari bez kojih ne bi bila otkrivena afera Janaf i Dragan Kovačević, braća Mamić, Petar Pripuz i mnoštvo drugih nelijepih slučajeva zloupotrebe moći i javnog novca. Zamislimo samo koliko je oko nas kriminala koji još nije otkriven. Ti su novinari Andrej Dimitrijević, Dora Kršul i Ivan Pandžić, dobitnici čak nekoliko uglednih nagrada za istraživačko novinarstvo.

S druge strane, anketnim upitnikom prikupili smo mišljenja građana, konzumenata sadržaja našeg novinarstva. Anketa se sastojala od 13 pitanja, a preispitan je uzorak od 100 sudionika; kolega, prijatelja. nasumičnih mlađih i starijih ljudi, koji su se nevjerojatno ravnomjerno raspodijelili u svim dobnim skupinama.

Cilj ankete bio je preispitati koliko su građani ogorčeni novinarstvom, specifično istraživačkim novinarstvom te prikupljene podatke pokazati novinarima. Sve su teze potkrijepljene subjektivnim odgovorima iz kojih se pokušao izvući objektivni zaključak.

Strani mediji pružaju kvalitetniji sadržaj?

Iako je danas novinarstvo iskoristilo sve dostupne platforme za pružanje informativnog i drugog sadržaja, čak više od polovice ispitanih građana uopće ne prati medije povezane s istraživačkim novinarstvom. No, ako ne prate, kako mogu tvrditi da je njegova kvaliteta loša ili dobra, dok u ovom slučaju novinarstvo većinom stavljaju u negativan kontekst. Ostatak od 45% prati medije kao što su Provjereno, Potraga, N1, Telegram, Jutarnji list, Nacional, i druge.

Zanimljivo je kako od 100 ispitanika, više od polovice njih, točnije 54%, uvjereno je da je novinarstvo u ostatku svijeta bolje i razvijenije, dok čak 85% njih istraživačko novinarstvo niti ne prati. Ispitanici koji aktivno prate strane medije uglavnom prate BBC, Guardian, Krik, CNN, New York Times, Spiegel i Vice. Možemo primijetiti da se ove dvije činjenice nikako ne poklapaju jer postoji rupa od oko 30% ispitanika koji tvrde da je strano novinarstvo bolje, a da ga uopće niti ne prate. Dakle, pričanje u prazno. To su stavovi koji nisu potkrijepljeni nikakvim aktivnim opažanjem.

Neki su svoje tvrdnje ipak pokušali argumentirati, a odgovori uglavnom nalažu da je „ u stranim državama veći interes javnosti, da u Hrvatskoj ima previše žutila, da se strani mediji bave kompleksnijim temama koje su na globalnoj razini, da strani mediji imaju veću slobodu govora te da je vani bolji poticaj, veća je medijska sloboda i manje je korupcije.“ Neki smatraju da je u domaćem istraživačkom novinarstvu prisutna teška cenzura te da se u svakoj temi istina konstantno želi zataškati – „ naše je novinarstvo usmjereno prema skandalima i time se kamufliraju pravi problemi.“ Najčešći odgovor jest onaj o većoj slobodi govora i većem opsegu tema. Među odgovorima se može uočiti strahopoštovanje prema stranom istraživačkom novinarstvu. No, je li to uistinu tako i što na ove tvrdnje kažu sami istraživački novinari?

„Svaka medijska kuća radi drugačije i unutar nje može biti više ili manje cenzure, više ili manje novca, žutila (i to je pojam koji zavisi od percepcije onoga tko ga izgovara). Danas imate tri televizije s nacionalnom koncesijom i još niz kabelskih, a svaka ima drugačiji koncept. Novinari su često percipirani kod djela javnosti kao potkupljeni i pristrani, a tu lažnu sliku potpiruju svi koji se nađu na meti kritika ili jednostavno šire ‘fake news’. Hrvatski građanin preko medija u Hrvatskoj može dobiti i sve relevantne informacije, može pročitati kritičke stavove o radu vlade, može očekivati da će mu mediji pomoći kada mu je učinjena nepravda, mediji u Hrvatskoj otkrivaju korupcijske afere, podižu političku kulturu, ulažu u novinare. Dakle, ispunjavaju svoju funkciju. Naravno da može bolje, da HRT ne ispunjava u cijelosti svoju javnu funkciju, da je dio tiskanih medija pritisnut krizom odlučio tražiti poslovne modele koji uključuju i novac iz proračuna pa su time otupjeli oštricu. Ali nikada više novinara nije radilo, nikada više afera nisu otkrili, nikada nije bilo više istraživačkih emisija i portala. Mladi novinar koji tek počinje s poslom, ima priliku birati gdje će raditi, kasnije može mijenjati posao zavisno od svojih afiniteta“, govori nam Pandžić.

Jasna je činjenica da se u razvijenijim zemljama istraživačko novinarstvo više podupire i razvija zbog demokratske kulture i kulture poštovanja prema istraživačkom novinarstvu. „ Istraživačko novinarstvo često je jako sporo, naporno, zahtijeva i neka sredstva, dugo treba za nešto prokopati i nerijetko se desi da ispadne da u priči nema priče“, rekla je Kršul.

(Ne)zaštita novinara i medijska (ne)pismenost konzumenata

Kršul smatra da se vlasti boje novinara jer istina kad-tad dođe na vidjelo, a jednom kad se krene s otkrivanjem, nemoguće je tu priču zaustaviti. Ako jedan medij ne uspije, uspjet će drugi, ako ne uspije drugi, uspjet će treći. Pije ili kasnije, sve će izaći na površinu.

„ Moje mišljenje o novinarstvu u Hrvatskoj je da, kao i drugdje, nikada nije bilo važnije. Jasno, govorim o odgovornom i poštenom novinarstvu. Stanje naše struke i njen ugled međutim, rekla bih da su pod znakom upitnika kod brojnih građana, što i iskazuju i ispitivanjima javnog mnijenja o povjerenju u institucije (povjerenje u medije i novinare redovito je među najnižima). Vjerujem da u pojedinim medijima ima cenzure, ali i dugoročno daleko pogubnije autocenzure; sigurna sam da ima i suptilni(ji)h pritisaka politike na medije koji se ogledaju u raznoraznim oblicima “suradnje” tijela državne uprave i medija“, priča nam Dora Kršul, Telegramova reporterka za školstvo i dobitnica dvije nagrade HND-a. Smatra da sve navedeno doprinosi percepciji građana o nedovoljnoj razvijenosti i neovisnosti medija u Hrvatskoj. No, postoji još mnogo faktora zbog kojih hrvatski građani imaju naprosto negativan stav o istraživačkom novinarstvu i novinarstvu općenito.

„ Za mene će novinarstvo uvijek biti ugledna profesija jer je ono često zadnja brana javnosti od nerazumnih poteza vlasti, ali razumijem i one koji tako ne misle. No, mislim da su u krivu jer potkopavanjem vjere u novinarstvo sami sebi rade štetu. Nije da mediji nisu puno puta (i još će) bili instrumentalizirani i da su neki od njih, umjesto nečeg dobrog, napravili nešto loše (i još će), ali generaliziranje, odnosno trpanje svega u isti koš sa zaključkom da se novinarima zbog toga ne treba vjerovati nije dobro. Nije sve što se objavi novinarstvo i nije svatko tko nešto objavljuje novinar. Na konzumentima medija je da znaju odabrati kome od medija trebaju vjerovati i onda podupirati te medije. Zaključno, da bi u nekoj državi novinarstvo prosperiralo, i kako navodite ‘imalo ugled’, bitno je i da su čitatelji obrazovani. To je veliki problem, a pogotovo u Hrvatskoj. Odgovornost medija u narušavanju povjerenja u novinarstvo je svakako u estradizaciji vijesti koja je počela 80-ih godina prošlog stoljeća, a vrhunac doživljava sada u eri društvenih mreža. Koliko je to štetno vidi se u svakoj novoj krizi u svijetu koja izbije, kada građani umjesto medijima vjeruju objavama na društvenim mrežama i ‘fake newsu’, time samo perpetuirajući problem još više. Na medijima i novinarima je sada da vrate to povjerenje, ali to će se dogoditi tek kada prestanu podilaziti diktatu društvenih mreža i estradizaciji i relativiziranju činjenica. Taj proces ovisi o još jako puno faktora u svakoj državi posebno. Bitno je naglasiti i da se mediji ne bi trebali prilagođavati ukusu publike već istu educirati što su bitne, a što nebitne teme, odnosno što je kvalitetno novinarstvo, a što šund i štetno“, objašnjava Dimitrijević, dobitnik čak dvije Jasne Babić i jedne Zagorke.

Prema rezultatima ankete, ljudi uistinu smatraju i čvrsto zastupaju činjenicu da je hrvatsko (istraživačko) novinarstvo puno problema i nedostataka. Većina njih smatra da su istraživački novinari površni i korumpirani, da ne provjeravaju činjenice i konstantno se žure objaviti tekst. Smatraju da su novinari povodljivi te da će, radi vlastitih interesa, zastupati samo jednu stranu priče zbog čega današnje novinarstvo gubi na objektivnosti i nepristranosti. Kao veliki problem navode novinarsko preuzimanje poslova koje bi trebale obavljati razne institucije. S druge strane, neki smatraju da je na novinare vršen veliki pritisak te da cenzura, površnost sadržaja, preuzimanje sadržaja i ostali problemi nisu njihova krivica, već krivica njihovih nadređenih i krivica raznih moćnika. „ Istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj opterećeno je brojnim, zaista brojnim pritiscima i zato se sve manje medija i novinara upušta u ozbiljan istraživački rad“, rekla je Kršul.

To bi možda i mogla biti istina, no svatko ima bar neki udio krivice u cijeloj situaciji. Ako gledamo objektivno, neki novinari uistinu jesu takvi kakvim ih javnost predstavlja, ali to onda više nisu novinari. Riječ ‘novinar’ ima čvrsto definirano značenje, a na veliku žalost danas prevladavaju upravo oni koji to nisu, a pod tim se nazivom skrivaju. S druge strane, kao što je rekao Dimitrijević, javnost također kroji sudbinu i ozračje istraživačkog novinarstva. Samo medijski pismeni dio društva zna raspoznati istinu od laži i tako se sami štite od utjecaja raznih trendova koji ulaze pod okrilje novinarstva.

Treća se stvar tiče same države te zaštite i sredstava koja novinarima pruža za razvoj. „ Puno zakona koji štite novinare je tek mrtvo slovo na papiru“, rekao je Dimitrijević. Kaže da su sve vlade do sada aktivno radile na tome da što više kontroliraju medije i pretvore novinare u propagandne poslušnike. „Sredstva za razvoj neprofitnih medija stalno se smanjuju, a nagrađuje se one koji podržavaju vladajuću stranku, odnosno kritiziraju ju u manjem obimu ili umanjuju značaj problema tzv. ‘spinovima’. Veliki problem su i tužbe protiv novinara, a posebice SLAPP tužbe (kojima se određeni medij pokušava ušutkati tako da ga se zatrpa gomilom tužbi s velikim odštetnim zahtjevima). Uz to ne postoji ujednačena sudska praksa u slučajevima tužbi protiv novinara što je jako veliki problem“, nastavio je Dimitrijević.

Borbu je stvorila priroda, mržnju je pronašao čovjek

Osim tužbi, novinari su često izloženi raznim prijetnjama, fizičkim nasrtajima ili psihičkim igricama. Prisjetimo se samo Eme Branice, koja je prilikom nasrtaja Nenada Šajnovića glavom udarila u betonsku konstrukciju i izgubila pramen kose. Ili kako su trojica muškarca brutalno pretukla Dušana Miljuša, i to u vlastitom dvorištu. Naravno, kad čovjek u svojim sumnjivim namjerava postane nemoćan, prestaje biti čovjek. Tada se pretvara u najveće čudovište, gubi svaki moral.

Upravo tome vrlo često svjedoče i novinari, oni dobri novinari. Iz šale bismo mogli reći da nisi dobar novinar ako ti nisu zaprijetili smrću, no to su ipak ozbiljni problemi.

„ Nekako sam uspio postići da me još nitko nije prebio, ali mi nije bilo svejedno kada smo urednica i ja saznali da priča o Kuščeviću seže do malteških ‘off shore’ fondova čiji su predstavnici u Hrvatskoj u svom uredu u Splitu počeli paliti i iznositi dokumentaciju nakon naših otkrića. Jedno vrijeme sam više puta gledao ispod auta prije nego bih išao na posao. Sad pokušavam čim više ići vlakom. Saborski zastupnik i načelnik općine Rugvica navodno je izjavio da će mi ‘doći glave’ kada sam istraživao njegovu imovinu“, prepričava nam Dimitrijević, koji smatra kada bi se o tome brinuo svaki dan, bila bi to njihova pobjeda. Tvrdi da, u usporedbi s drugim kolegama koji su doživjeli napade, ovo što on doživljava nije ništa. Osim toga, u prijetnjama se često cilja i na obitelj, prijatelje, drage osobe, baš kao u nekim kriminalističkim filmovima, a takve je prijetnje znao dobivati i Pandžić.

„ Neću ulaziti u detalje, ali kada ti oni kojima pišeš daju do znanja da znaju gdje ti radi supruga i da oni mogu utjecati da ona dobije otkaz. Ili kada pokušaju dati do znanja da bi mogli vi sami ostati bez posla. Bilo je i situacija financijskog iscrpljivanja redakcije raskidom raznih ugovora. Kao mlađi, bio sam na prosvjedima gdje novinari nisu dobrodošli, a primjerice, u prvoj noći nakon potresa za dlaku smo izbjegli fizički napad pijane navijačke skupine. I to samo zato što smo novinari“, ispričao je Pandžić. Kršul pak tvrdi da u svojoj karijeri još nije doživjela nikakav napad ni prijetnju.

Druga strana ove priče mogao bi biti angažman u borbi za vlastita prava i slobodu. Mnogim je ljudima vrhunac njihove ”borbe za prava i slobodu” bio iz naslonjača vlastitog dnevnog boravka pišući komentar pod objavom članka na društvenim mrežama. Neki od njih možda su ambiciozniji pa to čine na wc školjci ili čak u vlaku i tramvaju. No, koliko je javnost zaista angažirana u borbi za bolji svijet, za pravdu?

„Mislim da nije, ali ako ćemo biti pošteni nisu baš ni novinari. Većina novinara u hrvatskim medijima radi u uvjetima stalne nesigurnosti s niskim prihodima, često u smjenama izvan limita dopuštenih zakonom i bez plaćenih prekovremenih sati. Mnogi su izloženi i neprekidnom mobbingu od strane vlasnika ili šefova redakcija. Unatoč tome novinarski su prosvjedi rijetki i mnogi pristaju na užasne uvjete samo kako bi preživjeli ili samo zato što i dalje vole taj posao. Nažalost nije bolje ni u ostatku društva i imam osjećaj da svi plivamo u toj žabokrečini koja je sve dublja povlačeći jedni druge na dno dok se političari sunčaju na obali i gledaju show“, priča nam Dimitrijević. Osim toga, kaže da javnost mora shvatiti da novinari nisu svemoćni i da se do promjene, pogotovo u Hrvatskoj, može doći aktivizmom i upornošću. Što o tome misli Dora Kršul?

„Apsolutno ne mislim da je hrvatska javnost dovoljno angažirana u borbi za svoja prava i slobodu. To se najbolje ogleda u trendu Facebook ‘galamdžija’, koji galame samo u virtualnom prostoru, no ne artikuliraju svoje nezadovoljstvo tamo gdje bi trebali – na izborima. Možemo tu govoriti i o izostanku kulture protestiranja u Hrvatskoj, a svakako i o automatski podcjenjivačkom odnosu prema medijima“, govori Kršul i navodi da je paradoksalno to što se javnost nakon svega ipak javlja medijima za pomoć čim negdje zaškripi.

Uvijek može bolje, ali ovdje i mora

Naravno, uvijek ima mjesta za poboljšanje, u kontekstu hrvatskog novinarstva, promjena je možda i prijeko potrebna. Naravno, može se naići na hidden gem novinare, samo što često nisu hidden, već su tu, nama pod nosom, a primijetit ćemo ih samo ako smo medijski pismeni, što većinom nismo.

U anketnom su upitniku ispitanici izrazili želju o tome što bi željeli čitati, slušati i gledati. S obzirom na to da većina ljudi smatra da u današnjem istraživačkom, i općenito novinarstvu, postoji velika rupa te da za sobom vode veliki nedostatak, imali su priliku izraziti koje bi teme i kakav bi sadržaj željeli konzumirati. Mnogo se njih referiralo na pandemiju koronavirusa i voljeli bi znati obje strane priče o cjepivu i koroni, a u kontekstu toga, voljeli bi da se radi o istinitim podacima. Neki preporučuju teme o ekologiji, ljudskim pravima i mobbingu, teme o korupciji u državnim i javnim službama, o politici… Neki tako smatraju da se istraživačko novinarstvo danas svodi na tužne priče te da su se mediji poput Provjerenog pretvorili u humanitarne emisije koje pomažu siromašnima i onim nemoćnima. S druge strane, neki smatraju da bi se takav sadržaj trebao zastupati čak i više. Medijski prostor dovoljno je širok da obuhvati sve ove teme u svakom mogućem intenzitetu.

No, što o ovome misle novinari? U kojem smislu i kako bi se hrvatsko (istraživačko) novinarstvo moglo poboljšati i unaprijediti?

„Boljim zakonima koji štite novinare“, govori Dimitrijević i nastavlja „ boljom potporom od strane redakcija (pogotovo mladim i nadobudnim novinarima), većom i jasnijom dostupnošću dokumenata, bržim odgovorima državne uprave i vladajućih, organiziranim radionicama za istraživačke novinare od strane HND-a, stipendijama za talentirane istraživačke novinare, boljim uvjetima rada ali i potrebnom samorefleksijom i radu na sebi svakog ponaosob.“

Sve navedeno zapravo je i prijeko potrebno. To bi trebala biti neka osnova i temelj u svakom području, pa i državi. To bi trebala biti temeljna podloga ove profesije koja drži konac slobode. No, puca li pomalo i taj konac?

„Mislim da bi se istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj moglo unaprijediti tako da se novinarima ostavi dovoljno vremena i prostora da detaljno istraže neku temu od interesa, ili sektor, a ne da ih se stišće rokovima ili da ih se, u gorem slučaju, ograničava u pisanju zbog određenih (političkih) utjecaja“, prenijela je svoje mišljenje i Kršul.

Prema uzorku ispitanika, ali i prema ovim novinarima, prosječna ocjena hrvatskog istraživačkog novinarstva jest 3. Međutim, pitanje je – Je li to zlatna sredina ili srednja žalost?

„Toj bih ocjeni dao i jedan plus, tako da bi to bilo 3+. Zašto? Zato što i svaki svoj tekst preispitujem i pitam se jesam li mogao bolje. Tako i kad gledam i čitam tekstove svojih kolega. No, generalno smatram da u ovo digitalno i brzo vrijeme novinari rade lavovski posao“, objašnjava Pandžić, a i Kršul se složila s tom ocjenom.

S druge strane, Dimitrijević smatra da je takvo rangiranje besmisleno, baš kao i mjesečne ocjene rada Vlade i slično. „ Promjene i djela vide se ili se ne vide i nisu ovisne o brojkama od 1 do 5. Ima sigurno 20 kvalitetnih istraživačkih novinara koji redovno objavljuju bitne i jake priče. Dolaze i mlade snage. Meni je to dovoljno da imam neki optimizam, ali ne znam zaista koju bih ocjenu dao hrvatskom novinarstvu na toj skali od 1 do 5“, rekao je.

Ako su vam riječi mač, neka vam činjenice budu štit

Nema ništa bolje od poruke mladima koji su tek u cvatu svoje profesije, mladima koji razvijaju svoj životni poziv. Pogotovo ako ta poruka dolazi od uglednih ljudi koji svima mogu služiti kao odličan, štoviše savršen primjer.

„Sve je na vama. Sami kujete svoju sudbinu. Vaša znatiželja, vaša želja za ispitivanjem i učenjem je ono što će vam odrediti put. Imate u Hrvatskoj dovoljno izbora medija da možete uvijek promijeniti posao. Čuvajte svoj obraz i vjerodostojnost, to je ono što vam dugoročno jedino ostaje. I uvijek budite prije svega ljudi. Pokušajte se staviti uvijek u tuđe cipele, imajte razumijevanje. Prije svakog teksta ili odlaska na tiskovnu konferenciju, probajte što više istražiti temu. I nemojte se bojati poći od sebe i prvo istražiti svoje neznanje. Čuvajte se onih koji imaju apsolutne istine, imajte otvoren um i srce“, savjetuje Pandžić i naglašava kako je uvijek bitno voditi se javnim interesom. „Ako su vam riječi mač, neka vam činjenice budu štit. Ne kitite tekstove epitetima i svojim stavovima. Ne zaključujte na brzinu“, dodao je.

Uspjeh ne može doći preko noći. Nitko ništa nikada nije naučio u jednom danu, za sve je potrebna dobra praksa. Tako se stječe iskustvo koje kasnije služi kao alat za boljitak.

„Put je trnovit i pun stupica, ali na kraju se nalazi nagrada“, rekao je Dimitrijević i nastavio „ naučite biti strpljivi i biti uporni. Budite organizirani i dosljedni. Nemojte zaboraviti biti objektivni, provjeriti svaku informaciju s nekoliko strana od neovisnih izvora. Nemojte odavati izvore i dovoditi ih u opasnost. Čuvajte izvore koji su iskreni i stručni. Nemojte biti bezobrazni ili naprasiti u komunikaciji s vlasti, ali nemojte dati ni da vas prevare ili gaze. Novinar ste i imate pravo na odgovor. Oni su tu da služe vama, a ne obrnuto. Nemojte biti PR političarima ili strankama koje simpatizirate. Nemojte primati donacije ili novac ili biti član stranke ili udruge, pa čak ni kućnog savjeta. Pišite i pokušavajte pronaći svoj stil ili unijeti nešto novo. Neprekidno se pitajte i ispitujete, učite nove načine kako doći do informacija ili ih prezentirati tako da su razumljiviji građanima. Uvažavajte konstruktivnu kritiku, a ignorirajte neutemeljenu – netko će vas nekada sigurno mrziti zbog nekog teksta ili priloga. To je neizbježno. Čitajte zakone i budite dobri prijatelji s pravnicima. Nikad nemojte biti prijatelji s glasnogovornicima dok su na funkcijama.“

U svakoj riječi iskusnih novinara nalazi se zrnce mudrosti za nas koji smo tek u na početku.

„Moja poruka studentima novinarstva je – ako osjete pravi novinarski poriv (a znat će ako ga osjete) – da ga snažno prigrle, prepuste mu se i uvijek imaju na umu da prije svega valja biti pošten u svom poslu“, savjetuje Kršul.

Ispitanicima smo dali prostor da izraze svoje preporuke za istraživačke novinare. Mnogo njih smatra da bi novinari danas trebali biti hrabriji, da bi se trebali boriti za istinu i tako štititi novinarstvo i javnost – jer bez novinarstva nema ni demokracije. „Budite početak promjene“, poručio je jedan od anonimnih ispitanika.

Kakav je zaključak?

Ono što je jasno i utvrđeno jest da je novinarstvo bitna profesija koja štiti građansku slobodu i, između ostaloga, drži uzde demokracije. Potrebno je ovakvu profesiju čuvati i pokušati unaprijediti, a kao studenti novinarstva, možemo biti početak promjene. Među oceanom štetnih trendova koji se, kao vuk u janjećoj koži, krase definicijom novinarstva, potrebno je raspoznati istinu od laži i znati je suvislo prikazati drugima. Zato je važno da smo i sami medijski pismene osobe. Najviše možemo naučiti radeći, prateći i uspoređujući naše najbolje novinare i primjere najbolje prakse stranih medija – jer novinarski štit i mač imaju posvuda iste neprijatelje – one koji žele da, riječima iz zaglavlja Washington Posta, „demokracija umre u mraku“.

Fotografija: Unsplash