Kada malo postane puno

Monika Herceg, 30-godišnja je pjesnikinja rodom iz Siska. Kao žena i majka dvoje djece potpuno opravdano iskazuje emotivnu snagu kroz pisanje, osobito prema majčinstvu. Tužna životna sudbina uzrokovana izbjeglištvom zbog rata, navela ju je da kroz svoja djela prenosi ljepotu u detaljima i zahvalnost na sitnicama. Upravo iz divljenja i zahvalnosti ženama poput nje te povodom Majčinog dana, pročitala sam njenu priču zvanu „Tik-tak“.

Jednom je jedan francuski književnik rekao da trnje dobivaju živi, a ruže mrtvi. Trnje koje dobivaju žrtve rata, posebno je bolno. Ponekad te žrtve ne dijele ništa zajedničko, osim sudbine koja im je prisilno nametnuta. Agonija kroz koju junakinja ove priče prolazi, upravo se na to i odnosi. Nakon gubitka oca njenog djeteta, izgubila je sve, skoro pa i sebe. Jedina snaga koja ju je pokretala bilo je njezino dijete.

Učestala ratna zbivanja koja su se događala u blizini njihova doma, natjerala ih je da svoj život stave u jednu vreću i krenu na put za preživljavanje. Taj put beskrajno je bio dug, a putovanje beznadno. Tada je svaki detalj bio važan. Mrak, rosna trava, nebo, zvijezde i ono najvažnije dah i otkucaji srca, tik-tak. Simbolima iskazuje utjehu poput plišanog medvjedića svoje kćeri, a svoje postojanje opisuje kao svjetlost zvijezda na nebu. Vidljiva je, ali nije u potpunosti prisutna, jer mislima neprestano luta. Ta odsutnost prikazuje njenu emocionalnu nestabilnost i zabrinutost za vlastitu, ali i kćerinu budućnost. U jednom trenutku objašnjava koliko su pojedinci ponekad moćni u ovom velikom svijetu spoznajom u kojem se tehnološkom i komunikacijskom vremenu živi, no ta moć nije dovoljna da pobijedi.

Zahvaljujući činjenicama koje pomažu pri shvaćanju svijeta kakav on zapravo jest, u nekim trenucima taj isti svijet se ne može shvatiti. Sve se to odvija kroz monolog glavne protagonistice koji daje dojam da se čitatelj nalazi u njezinim mislima i lutanjima. Upravo to njeno shvaćanje svakog trenutka, ono jedino što ona tada ima jest zanimljivo za čitati i približno za dočarati kod čitatelja u glavi. Zbog svog vremena koji ima za razmišljanje, prisjeća se što je iza sebe ostavila. Razmišlja o psu kojega je ostavila, ne znajući u kakvom će stanju dočekati smrt, i je li ju je uopće dočekao. To za sobom proteže i druga pitanja. Poput onih tko su oni više. Tijela bez identiteta, bez života, ali koji opet imaju. Dovodi se u stanje u kojem ne zna, je li možda bilo lakše umrijeti ili ovako umirati dok preživljava. Metaforički njihove živote prikazuje kao loptice za igru kojima se igraju ti veliki ljudi postavljeni iznad običnog puka.

S obzirom na odlazak u stranu državu, njihova imena više nemaju smisla. Koriste se zamjenicama za svoje identitete, ali dovoljno poznat za njih dvije, majku i kćer. Ljude doživljava kao praznine koji kroz svoje živote to pokušavaju popuniti brojnim materijalnim i nematerijalnim stvarima uspoređujući to sa nebeskim tijelima u svemiru. Sebe također doživljava kao prazninu, tada pogotovo. No, zahvaljujući svojem djetetu, shvaća da iz te praznine ipak izlazi mrva ljubavi koju tom malom biću mora pokazati. Njome ju grije i svako jutro ponovno budi iz teškog sna u redovito natrpanim kamionima. Tako su im prolazili dani. Sasvim tužno i prosto. O smrti oca svojeg djeteta nikada nije govorila, osobito kćeri. Nije joj željela ugasiti i te male trenutke hrabrosti koje je to dijete pokazivalo. Shvaćajući koliku hrabrost i sposobnost zapravo obje imaju, time dobivaju snagu za daljnju borbu u život.

Ratne priče uvijek u čovjeku probude neku vrstu emocije, bilo da se radi o dobroj ili lošoj strani. Gledajući iz majčine perspektive sve događaje koji su se glavnoj junakinji ove priče dogodili, teško je zamisliti nešto pozitivnije i drugačije razmišljanje od njenog. Želja da samo izdahne posljednji dah dovoljno je teška, a opet njeno buđenje iz tog razmišljanja i shvaćanje da mora ostati jaka radi svojeg djeteta ponovno osnažuje. Monotonost priče karakterizira tu njihovu svakodnevicu u kojoj lutaju bez ikakve orijentacije. S druge strane, dopunjena je s dovoljno onoliko detalja kojima prikazuje kako to fizičko lutanje nosi sa sobom i mnogo psihičkog lutanja. Znajući kakve sve situacije u svijetu danas postoje te da je mnogo takvih „lutanja“, od onih izazvanih ratom pa sve do mentalnih stanja u kojima čovjek nema izlaza iz svojeg razmišljanja uzrokovanih nametanjem nekih društvenih normi. Čovjek ne zna koliko je sretan, sve dok ono što je zapravo vrijedno ne izgubi. Mnogo je sličnih poveznica sa tom temom, ali nijedna nije dovoljno teška kao što je u ovoj priči. Rat kao takav, u kojem čovjek nema izbora za bilo koji način zaštite, osim bježanja, ne nosi sa sobom ništa dobro, a sve zbog interesa „velikih ljudi“.

Autoričina razigranost riječima te poneko postavljeno pitanje kao da vodi razgovor sa svojim čitateljstvom, stvara i pojačava dojam same priče. Također, detalji vezani uz svemir dodatno dočaravaju dojam mračnosti, praznine, putovanja i daljine što je dobra poveznica s radnjom. Bez obzira na tematiku, iz priče proizlazi ljepota majčinstva i borbenost žene koju svakako  vrijedi proslaviti jednim posebnim danom u godini.

Fotografija: Pixabay