Kritika: Dvoje djece – Roman Simic Bodrožić

Autor priču započinje opisom svojega života koji je sveden na njegovo dvoje djece. Njegovo dvoje djece, nastalih iz ljubavi, postali su poput razornog tsunamija koji je pokupio svu ljubav između njegove supruge i njega.

Dolaskom na svijet dvoje djece, život ovog ljubavnom para se u tri godine u potpunosti promijenio. Djeca su donijela velike obveze u njihov život, a suprugu je opisao kao očajnu: „Jednom kad sam se spremao na sprovod kolege s posla, gotovo plačući je prošaptala, molim te, mogu li ja umjesto tebe, hitno trebam među ljude – toliko očajna je bila, ili toliko pametna, ta moja žena, ljubav moga života.“ Autor u središte priče stavlja djecu, no djeca nemaju aktivniju ulogu u događanjima. Postojanje djece predstavlja mnoge probleme s kojima se mladi roditelji susreću. Autor ove kratke priče prikazuje stvarni život s djecom, koje su obveze mladih roditelja te što sve roditeljstvo donosi. U službi naracije autor je otac dvoje djece, sažalijeva svoj život i na vrlo nezadovoljavajući način piše o životu. Također, iako je svakodnevno sa svojom suprugom, ona  mu nedostaje. Dolazak djece otrgnuo mu je njegovu voljenu suprugu i sva njezina ljubav i pažnja usmjerena je prema djeci. Priča generalizira mladog roditelja, iako su željeli djecu i svjesno donijeli tako  važnu odluku, život autora kao da je izgubio svaki smisao. Autor  ističe kako se nikako nije mogao pripremiti na ono što dolazi nakon poroda. Prisjeća se kako je nekada, prije dolaska djece, mogao pušiti, družiti se, čitati te izlaziti iz kuće. Sada mu se vikend svodi na dječji hihot, koji u jedanaest navečer dopire iz dječje sobe te na vrisak koji sugerira nekakav incident. Autor ističe da je to ono što mu nije trebalo. Unatoč svim „mukama“, autor govori kako njegova djeca nisu bila zla. Djeca su zahtijevala ono što je svakom djetetu potrebno: hrana, pažnja, kupanje, ljubav, uspavljivanje, pjevanje i drugo. Razlika između njegove djece je bila dvije godine, navodi kako su bili dobro raspoređeni, no perspektiva je bila zastrašujuća.

Postojanje autorovih prijatelja bilo je podijeljeno na one s djecom i one bez djece. Opisujući pojedine prijatelje koji su uzgajali poneku bakterijsku kulturu u hladnjaku  i prema  njoj se odnosili bolje nego li prema djeci, autor dolazi do opisa prijatelja bez djece. Prijatelji koji su bili jednake dobi kao i autor u procesu usavršavanja, imali su priču. Autorova supruga  nije voljela prijatelje koji nisu imali djecu, smatrala ih je sebičnima onoliko koliko ona i suprug nisu mogli biti. Također, prijatelji koji nisu imali djecu bili su moderni, mogli su si priuštiti putovanja na egzotična mjesta, no nikada nisu slali razglednice. Autor se zapitao što bi osobe bez djece radile na putovanju i na što troše vrijeme? Ovakvim navodima u priči autor iskazuje skrivenu ljubomoru za slobodom. Sljedeća skupina prijatelja jest ona skupina s djecom. Ovakvi prijatelji pružali su autoru i njegovoj supruzi „utjehu“. Posjećivanja prijatelja koji su imali četvero djece značilo je upuštanje u razgovor koji nema smisao te nije nalikovao razgovoru. Okruženi sa šestero djece nisu bili u mogućnosti razmišljati, a kamo li normalno razgovarati. Ovakva druženja bila su deprimirajuća te su se svodila na neiskrena smješkanja. Autor i supruga, na kraju druženja s ovim prijateljima, osjećali bi kako im se raspoloženje popravlja. Svjesni muka koje prolaze  njihovi prijatelji s četvero djece, autor i supruga osjećali su olakšanje jer imaju manju muku, odnosno dvoje djece. Razmišljajući o svojemu prijatelju s četvero djece, autor je zaključio da njegovo dvoje djece i nisu neki preveliki problem. Što bi bilo da ih je imao četvero?

Iako se kroz čovjekov život provlače sunčani dani, postoje i oni kišni. Tako je autor vidio svoju suprugu da plače, no nije imao hrabrosti suočiti se sa suzama te je pobjegao i prisluškivao. Prisluškujući razgovor svoje supruge, čuo je kako je njezina sestra trudna te ju je njegova supruga tješila. Supruga je govorila kako joj se smanjio mozak, no da nije, ona ne bi mogla podnijeti trudnoću i sve što bebe donose u život. Autorova supruga je žalila za „normalnim životom“. Normalan život podrazumijevao je slušanje CD-a, čitanje knjiga, lakiranje noktiju. Postidjela se kako izgleda, a ona je sve to odložila kako bi se posvetila svojoj djeci. Na kraju razgovora sa svojom sestrom, autorova supruga  navodi zašto je sve to ostavila po strani. Njezini razlozi opravdavaju njezinu zapuštenost. Ona je istinski sretna kad vidi svoju djecu kako rastu i mijenjaju se, sve sitnice koje se odnose na djecu čine njezino srce punim. Autor na kraju priče kaže da mu je život bio prazan, a srce puno. Volio bi da tako traje vječno. Unatoč svim brigama u roditeljstvu, autor ovime ukazuje  na  ono najvažnije,a to je roditeljska ljubav.

Svi problemi koje autor navodi, nisu opisani s namjerom da mladim ljudima zgade roditeljstvo ili im sugeriraju da nikada ne postanu roditelji i osnuju vlastitu obitelj. Ovom pričom autor nastoji što bolje prikazati mladim ljudima što je zapravo roditeljstvo, koje su uloge roditelja te kakva odricanja su potrebna. Roditeljstvo nije jednostavan zadatak te svakodnevno boraviti s djecom, brinuti se za njih, odgajati ih i uzdržavati zahtjeva mnogo napora. Mnogi roditelji zanemaruju sebe za sreću svoje djece čiji dolazak sve mijenja. Djeca su autoru i njegovoj supruzi na prvom mjestu, stoga su oni i dopustili svoje „fizičko zapuštanje“. Problemi koji obuhvaćaju roditeljstvo vode ka nečemu prekrasnom, nečemu što  putovanja, kućni ljubimci i novac ne mogu kupiti. To nešto jest dječja ljubav, ona je jedina iskrena.

Fotografija: Pixabay