Tajni noćni život zagrebačkih partijanera

Jeste li ikada odgledali jednu od onih kultnih filmskih scena u kojima izbacivač škilji kroz otvor za oči, pomno promatra osobu ispred sebe te potom sumnjičavo izgovara: „šifra?“ Čak i ako niste, uz šifru i 50 kuna taj film možete odgledati i uživo u centru grada Zagreba.

Naime, zabavna industrija koja stagnira još od sredine ljeta 2020. godine nalazi se u vrućoj borbi za opstanak, radno vrijeme je ograničeno a način stjecanja profita za većinu takvih objekata u potpunosti je relativan. Za ovu zaboravljenu granu gospodarstva u konzervativnoj Hrvatskoj već godinu dana nema gotovo nikakvih prospekata koji bi mogli omogućiti poboljšanje ili barem opstanak poslovanja. Posljedice toga najviše su ostavile trag na mladeži koja ipak nalazi svojevrstan odgovor na to igrom slučaja retoričko pitanje. Ilegalni partiji.
Zapravo možete i relativno jednostavno upasti na jednu takvu zabavu, sve što trebate imati je ranije spomenutu šifru u obliku čovjeka koji će vam dojaviti lokaciju, garanciju od nekoga iz organizacije eventa i simboličnih 50 kuna koje će u slučaju gotovo zagarantirane policijske racije barem malo pripomoći kazni od 20.000 kuna.
Ilegalne zabave većinom se održavaju u zvučno izoliranim privatnim posjedima, garažama i podrumima velikih zgrada te će se teško dogoditi da na to ludilo tek tako nabasate, ukoliko naravno ne znate točno što tražite, a ludilo je dobar naziv za to. Ja sam, eto, spletom okolnosti znala.
Poduzimam minimalne mjere predostrožnosti, spremam novčanik, masku i mobitel u džep. Sve što mi ne treba ostavljam iza sebe te polako ali sigurno krećem prema svom idućem novinarskom zadatku. Ulazim u taksi koji me nakon dvadesetominutne vožnje ostavlja ispred nekakve jednom velebne ušiljene zgrade. Penjem se uz uzbrdicu i gledam oko sebe, ne postoji niti jedna stvar koja bi mogla uputiti na ono za što znam da se događa podno mojih nogu.
Hvatam se u koštac s brojnim prolazima brzim korakom. Penjem se uz stepenice te stupam pred velika, oronula željezna vrata. Djeluju kao da su razrušena preko 10 puta a onda ponovno zakrpana nekakvim bijednim limom.

Uto se vrata otvaraju i stojim oči u oči sa starijim čovjekom koji mi je već od prije poznat.
„Kaj, budeš ušla?“ Pita me skenirajući pejzaž sa sumnjičavim izrazom na licu.
Ulazim zvjerajući okolo. Zidovi su sivi i oko mene je mrak. Hodnici se raščlanjuju u još više hodnika i još uvijek ni traga ni glasa od zabave.
Napokon, pronalazim pravi put i krećem prema još jednim manje oronulim metalnim vratima.
Znam kako iza njih čuče još jedna, vjerno uzorku, manje oronula i od ovih prethodnih.
Prolazim sva metalna vrata i razne testove koji će utvrditi jesam li kolokvijalno nazivano „druker“ te ulazim kroz posljednji otvor i stupam u mračnu neon osvijetljenu prostoriju u kojoj trešti unc-unc glazba. Dvije sobe se jasno razaznaju. Prva, u kojoj je u tijeku umjetnička izložba i druga u kojoj bijesni tehno party. Obje su za neko čudo gotovo uvijek jednako pune, šank gotovo uvijek toči samo vodu i sve je puno Španjolaca.

Prva dvorana je mirnija, iako i u njoj zidovi vibriraju od teških udaraca industrijske glazbe. Ljudi obliveni znojem šeću pomalo izgubljeno od jednog kauča do drugog tražeći prijatelje s kojima su došli. Nitko osim mulaca koji se sprdaju s jednom od ženstvenih skulptura ne pridodaje previše pažnje umjetninama na dnu prostorije. Scena se čini pomalo bizarnom.
Nabildani redar koji je po svemu sudeći jedina trijezna osoba na zabavi stacioniran je pred velikim skupom nadzornih kamera. Muškarac pokušava ući u ženski WC i on mu to brani. Zbunjenoj plavuši iza šanka nekoliko puta govorim da mi da pivu, ali ona mi svaki put posluži nešto u potpunosti drugo. Na kraju uzimam gin-tonic i idem dalje, napuštam umjetničku izložbu, konobaricu i redara te ulazim kroz otvor bez vrata, neočekivano premreživši izlaz izmorenim rejverima kojih se nekoliko slučajno zabija u mene.

Probijam se kroz more generacija i stupam u sredinu. Polu-sumnjivi lik pozicioniran u žiži plesnog podija tipka na Nokiju 6101 iz 2005. godine i nešto dovikuje plavokosoj djevojci koja stoji pored mene. Nosi pederušu i mnogo ljudi mu prilaze a zbog treštanja glazbe razaznajem samo uzvike; „Evo ga!“ i „To je taj.“
Pomno ga promatram, čini mi se kako mu to baš i nije drago jer se hitro odmiče dovoljno daleko da ne čujem što govori. Ipak, vidim kako svjetini željnoj zabave kima glavom i kako plavokosoj djevojci uručuje bijeli svežanj u šaku. Potom on i djevojka nestaju a ja nastavljam svoj put prema naprijed.
Što sam bliže pozornici to se teže probiti dalje, oko mene je barem pedeset ljudi nabrijanih do krova. DJ nijednom ne diže pogled s miksete i vješto zabavlja publiku koja jednoglasno navija za kulminaciju pjesme. Jedna od djevojaka koja je vjerojatno prvi puta došla na ovakav party vadi kameru iz torbice i pali blic, pretpostavljam slučajno.
„To ti se ovdje ne radi.“ Grubo joj dovikuje čovjek preko.
Primjećujem kako nitko ne koristi mobitel, to je i inače na rejvovima zabranjeno i to se zna. Ipak, hvatam priliku i prije nego što se stigla posramljeno povući molim ju da mi pošalje tu sliku

Na plesnom podiju se koješta događa, većinom nepovezano. Mladi parovi plešu u zanosu ljubavi i droge, organizatori nervozno grizu nokte dok stariji muškarci iz sjene pohotno gledaju svaki ženski oblik koji prijeđe preko njihovog vidokruga. Prostorija bazdi po dimu marihuane te ju zbog toga napuštam i ulazim u čuveni lanac dug 2 metra, poznatiji kao red za WC.
Nakon desetominutnog čekanja ulazim u toalet koji je dupkom pun, a cure koje stoje u redu ispred mene obzirno pitaju: „Kaj trebaš?“ Na što uvijek valja odgovoriti; „Moram na wc.“, tako i činim te me svi iz nekog razloga puštaju preko reda.
Zid koji odjeljuje muški i ženski WC djelomice je razrušen te ne postoji nikakva zvučna izolacija između dva toaleta. Postoje 3 kabine, a mene dopada ona u kojoj se vrata ne mogu zatvoriti i u kojoj je školjka smrskana. Primijetila sam kako organizacija mijenja WC papir, što je za ovakvo mjesto iznenađujuće.

Toga trenutka glazba staje a ja brže-bolje izlazim iz svoje kabine kako bih saznala što se događa. Dočekuje me preko sto ljudi nabacanih po prostoriji za izložbu, svijetla su upaljena i više nitko ne pleše.
Pogledavam na sat. 4 ujutro.
Prva pomisao bila mi je kako je možda party gotov, a onda sam ugledala veliku skupinu ljudi okupljenu oko nabildanog redara. Proguram se između njih i tada mi je sve jasno; crna Škoda parkirala se ispred zgrade. Uto prostorijom zavlada muk.
„Murija,“ čujem nekoga kako šapće „ 100 posto je murija.“
„Vadi masku,“ kaže netko treći.
Redar još uvijek pomno promatra, a prostorijom se polagano širi panika. Postaje mi teško pratiti kretanja na kameri, svi se guraju u očajničkom pokušaju samo-spasilačke misije. Uspaljeni stariji muškarci prvi napuštaju zabavu. Ostali hitaju prema prvoj WC školjci koja će ih razriješiti kaznene prijave posjedovanja narkotika.
U nevjerici promatram muškarca koji diže izgaženu crnu masku, koja je jednom bila bolnički zelena, i stavlja ju na lice.
Sada već svi nose maske. Ilegalni party odjednom se pretvorio u Covid-siguran skup.
Čim obiđete više od jednog „underground“ partija shvatit će te kako je princip zapravo uvijek isti; masku nosite u džepu kako bi mogli sjesti u taksi koji će vas od tamo odvesti u slučaju dolaska policije koju ćete u najgorem slučaju činom nošenja maske uvjeriti u svoju građansku čestitost.
Uskomešani ljudi premeću jakne na kaučima u potrazi za vlastitom. Drugi pak sjedaju na te iste kauče i baš kao i ja nervozno promatraju kako će se situacija razviti. Još nekoliko ljudi napušta zabavu i tako u krug. Ne znam kamo planiraju otići s obzirom na to da crna Škoda sjedi točno ispred jedinog ulaza u podrum.
Dojadilo mi je čekati te stoga ustajem s kauča na kojem se smjestilo još desetak ljudi i stupam do redara koji je još uvijek okružen velikim brojem partijanera. Ponovno se probijam kroz masu i stajem pokraj njega. Svi gledamo u kameru i iščekujemo što će biti dalje.
„I šta sad?“ Upitam ga. Ne čini se nešto posebno uznemiren, dapače, djeluje u potpunosti smireno.
„Niša. Sjedimo i čekamo. Ovi su glupi kaj su uopće izlazili. Budu ih plavci zaustavili i onda nikaj ne bude dobro.“
Zabava se u petnaest minuta već skoro do pola ispraznila. Zbunjena konobarica dolazi do nas i počinje pričati s redarom.
„Ajde, sad će vjerojatno otići pa mi možemo lagano.“
Njene riječi nisu mi bile jasne sve dok se po prvi put u ovih netrpeljivih petnaest minuta na kameri nije dogodio nekakav pomak. Grupa ljudi izlazi iz onih prvih oronulih metalnih vrata koja se potom zaključavaju. Crna Škoda ih još uvijek ne vidi, ali s obzirom na to da ih je prema osobnoj procijeni preko deset smatram kako su samo trenutci u pitanju dok ih ne uoče.
Tako uistinu i biva, djelatnici MUP-a spuštaju prozor i signaliziraju skupini da im se približi. Tada me nekakva žena od 40 i kusur počinje gurati i više ne vidim što se događa na kameri. Izmičem se iz njezinog moćnog zahvata i stajem s druge strane redaru.
Vozači automobila počeli su legitimirati tih nekoliko, kako redar kaže, glupih, partijanera. Vidim nekakvo komešanje u grupi, a tada dva očigledno najodvažnija lika koja ulaze u vozilo policajaca. Ono potom odlazi i više ga ne vidimo preko kamere. Moram priznati kako mi to i nije bilo baš jasno.
„Kako to da su otišli?“ Upitkuje djevojka iza mene.
„Vratit će se oni.“ Netko iz publike komentira. Pretpostavljam kako govori o policajcima.
Čini se kako kamere više ne zanimaju nikoga. Maske se skidaju i brzo spremaju u džep dok preostali ljudi prelaze u onu bijesnu tehno prostoriju.
Svjetla se gase, reflektori pale i ponovno čujem muziku kako polagano udara. Svakim trenutkom udara sve jače. Konobarica se vraća za šank a redar ostaje tu gdje je. Primjećujem kako su oni koji su ranije hitali do toaleta sada ljutito napustili zabavu.
Nemam više ovdje što tražiti, strepim od ponovnog dolaska policije, a i party će svakako uskoro završiti. Sita od pustog prikupljenog novinarskog materijala posežem za jaknom, opraštam se od rejvera koji me žele povesti na neki svoj „after“ i odlazim ostavljajući znojne ljude i neon svjetla iza sebe.
Izvor fotografija: privatna arhiva