Koliko je stanje u državi stvarno loše?

Svakim danom u medijima možemo čitati o najaktualnijoj temi kao što je Corona virus. Svima nam je ta tema preko glave. Svi žele da se ovo stanje što prije završi i da se konačno možemo vratiti u normalu. Pa zašto onda ne činimo ništa po tom pitanju? Zašto se i dalje ljudi okupljaju? Zašto se i dalje masovno druže? Ova pandemija je teška jer ona ne ovisi samo o pojedincu već o svima nama. A kad ovisi o čitavom društvu tu nitko ne smije zeznuti, a znamo da će uvijek biti pojedinaca koji se neće držati propisanih mjera. Svi se sjećamo slika iz Kine tj. Wuhana iz kojeg je krenula ova pandemija. Zgražavali smo se postupaka i njihovih strogih mjera, al danas oni žive normalnim životom, kao da korona jednostavno ne postoji. Zašto je onda kod nas tolika frka samo oko tih blagih mjera? Iako sam student shvaćam da meni nije najteže (iako nemam normalan studentski život kao što sam se nadala), zamislite kako je ljudima koji su srednjoj. Nema maturalne zabave, nema maturalaca, nema zezancije. To je najljepše vrijeme u životu, a učenici se međusobno ne poznaju. Pa kako onda ne biti depresivan?

Pored ovog velikog problema javio se još veći problem u Hrvatskoj, a to je prestanak isporučivanja veledrogerija lijekova pojedinim bolnicama i ljekarnama. Također mogli smo čuti da u Splitskom KBC-u nedostaje svih krvnih grupa i da su im rezerve na minimumu jer im je potrošnja u zadnje vrijeme velika.

Pored svega još uvijek možemo u medijima vidjeti prepucavanje dva najistaknutija i najvažnija političara RH. To su premijer Andrej Plenković i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović koji se međusobno ne podnose. Vrlo često su prepucavanja vezana su za prošlost – 1941. godinu. Možemo vidjeti kako Zoran Milanović na svojim Facebook stranicama objavljuje razne tekstove koji su vezani za sve živo, ali samo ne za one najvažnije i najveće probleme koje Republika Hrvatska ima. Tu se možemo zapitati koliko je zapravo stanje u Republici Hrvatskoj loše i zašto svi okreću glavu od tih bitnih problema?

Kako je moguće da Hrvatska nema novaca za osnovne lijekove najugroženijim skupinama? Kako smo si samo to mogli dozvoliti? Hrvatska ima jedan od najviših  PDV-ova, a sve to ide u državni proračun Republike Hrvatske. Imamo visoka izdvajanja iz plaća za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, ali ni to nije dovoljno već su ljudi primorani uplaćivati i dopunsko zdravstveno osiguranje. Nema novaca, pa gdje je taj novac?

Pored svih tih problema, tu je i problem s cjepivom. Ono dolazi na kapaljku. Svaljuju krivicu jedni na druge. Problem je i taj što je Hrvatska naručila najviše Astra Zenicinog cjepiva. Uz to što ga nema dovoljno, tj. ne dolazi obećana količina može se reći da skoro polovica ljudi koja je pozvana na cijepljenje s Astra Zenicom odbija. Otvara se pitanje tko se uopće smije cijepiti tim cjepivom? Pojedine države imaju dobne granice, a mi možemo čuti u medijima da se tim cjepivom ne smiju cijepiti žene između 20 do 30 godina, a pa čak i do 55 godina.

Kako vlada uopće može izjaviti da je korist od cijepljenja veća nego što je riskantno? Ta jedna do tri osobe koje bi imale teže nuspojave od cjepiva mogle bi smrtno nastradati. Možete se zapitati kolika je mogućnost da to budete baš vi. Sama sebi znam postaviti pitanje da li da se cijepim pa sljedeća dva tjedna razmišljam hoću li imati koju nuspojavu i umrijeti, ili ću imati tolike sreće pa da ipak preživim. Zna se da svaki lijek nosi određene nuspojave, ako ćemo tako gledati jedna osoba bi mogla umrijeti od običnog Lekadola.

Smatram da u ovo doba ovakvo pitanje se niti ne bi te trebalo postaviti. Veliki problem s cjepivom je i to što nas čekaju Covid putovnice, pa možemo zaključiti da se svijet polako dijeli u dvije klase. Jedna klasa će biti oni cijepljeni koji se ne trebaju bojati bolesti, koji mogu izlaziti na večere, u kino, pa čak ići na putovanje u druge države. Druga klasa su oni ne cijepljeni ljudi kojima kako je izgledno neće imati osnovna ljudska prava. Sve vodi prema tome da možda ti ljudi neće moći ni raditi svoj posao, a kamoli se normalno kretati ili putovati u druge države. Smatram da će se na kraju cijepljene svesti na obavezno jer ako ga ne prihvatiš nećeš moći normalno živjeti.

Vlada nam pokušava zamazati oči i govori kako je sve u redu, ali samo kad pogledate jedne vijesti i pročitate neke aktualnosti možete shvatiti da ništa nije u redu. Da li je normalno da se moramo cijepiti i moliti Boga da ne dobijemo neke teže nuspojave? Da li je normalno doći u bolnicu i da vam kažu da nemaju krvi koje vam treba i da nemaju potrebite lijekove? Da li je normalno odlaziti u inozemstvo i tamo kupovati lijekove jer se vaša država toliko zadužila da ni za to nema? Zašto u stranoj državi (Srbiji) prije dođemo na red za cijepljene nego u vlastitoj? Zašto smo toliko slijepi i ništa ne poduzimamo? Zašto se pravimo da je sve u redu kada sve oko nas propada? Kada ćemo tome stati na kraj?

Izvor naslovne fotografije: pixabay