IZBORNA KRONIKA: Kako se demokracija poigrala medijima

Nakon Kolindine pobjede i promjene snaga u hrvatskoj političkoj areni mediji su došli do točke usijanja prije velikog praska, odnosno početka kraja hrvatskog novinarstva. Nažalost, izgubili su svaki dodir sa stvarnošću, a cjelokupno novinarstvo pretvorilo se u plaćeničko piskaranje dviju svjetonazorskih strana. Objektivnosti i kritičnosti nema, a razni analitičari i intelektualci postali su samo instrument manipulacije, loši glumci u spektaklu za mase te opijum za nesretne i zadojene. Političari su dotakli dno i postali mulj koji je začepio sve pore ovog društva. Na kraju od našeg novinarstva neće ostati ni „dugmići“.

Čini se da građani ove zemlje još ne shvaćaju što se zapravo dogodilo nakon što je Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila na nedavnim predsjedničkim izborima. Dnevne političke događaje naših vrlih medija kao da je pisao Shakespeare. Ozbiljna i pristojna stvarnost ne izgleda ovako jer postoje neka pravila i neki red (barem onaj prividni). Kod nas je politika nebulozna, fragmentirana i postaje prava društvena satira – ogledalo degradacije hrvatskog naroda.

U novom izobličenom medijskom žrvnju se prema početnim izbornim anketama sve činilo idealnim za aktualnog – a uskoro bivšeg – predsjednika Ivu Josipovića. Mnogi analitičari tvrdili su da je to gotova stvar i da Ivi dovoljno pojaviti se na izborima jer pobjeda je njegova. Ni Ivo niti enfant terrible hrvatske politike Zoran Milanović nisu mogli shvatiti da hrvatska politika nije ozbiljna politička igra, već teatar apsurda. Odavno je to prestala biti bitka između socijaldemokratske ljevice i konzervativne desnice. Sad je to besciljno glavinjanje u kojem se unutar političko-moralnog rasula stvaraju vlastita pravila. Hrvatska politika na ovim izborima pokazala je svoje pravo lice. Naime, u ovoj izbornoj kampanji većina novinara kao da je zaboravila da je njihov osnovni posao propitkivati i na objektivan način informirati javnost.

Nakon cijele medijske gungule jedno je sigurno. Javnost nije informirana, već je pogubljena u mnoštvu irelevantnih informacija. Nisu krivi političari koji nisu imali kvalitetne programe, već su krivi mediji koji u svim tekstovima i televizijskim debatama nisu postavljali potrebna pitanja: pitanja od kojih će se političari znojiti i neugodno meškoljiti te zbog kojih neće moći sakriti svoje krhko znanje i bezidejnost. Od svih naših tiskovnih, radijskih i elektronskih medija, samo su H-Alter i T-Portal upozorili na činjenicu da je car gol. Ostali – u koje spadaju Mislav Bago, Matija Babić, Tihomir Dujmović, Ivo Banac, Nino Raspudić i razni plaćenički portali – organizirano su sudjelovali u ovoj političkoj travestiji. Micanje fokusa sa strukturnih problema našeg društva bila je jedina politička agenda ovih izbora. Kako drugačije objasniti to da se ovi izbori nisu vrtjeli oko gospodarskih problema, ogromnog inozemnog duga i rješavanja gorućih pitanja, već oko vječite svjetonazorske borbe crvenih i plavih, odnosno – kako bi agronom Karamarko rekao – oko borbe protiv crvene peronospore.

Kako ući u bit našeg problema kad se politička prepucavanja temelje na ispitivanju nenarodne vlasti ili na brojanju krvnih zrnaca. Naslovi poput Milanović najavio rat, bježat će od Kolinde kao od Lex Perkovića, Josipović je roba s greškom, Milanović politički mrtav, Milanović je vidno pod tjeskobom i ne može kontrolirati svoje impulse, Hrvati izabrali predsjednicu s članskom iskaznicom zločinačke organizacije i još mnogi trebali bi nas probuditi iz zimskog sna i ukazati nam na činjenicu da su mediji postali instrument politike, a ne naroda. Mediji su postali ti koji šire dezinformacije, manipuliraju građanima i izazivaju podjele. Očigledan dokaz tome su dva milijuna građana koji su glasali samo kako bi se mogli svrstati u lijevi ili desni blok, a ne kako bi izabrali predsjednika Republike Hrvatske. Dva milijuna građana za fiktivnu državničku figuru bez pravih ovlasti. Sve ovo podsjeća na prljavu kampanju Željke Markić oko definicije braka, koja je vrlo lukavo – uz pomoć medija i politike – zamaglila oči javnosti. Pitanje braka i homoseksualaca postalo je tema svakodnevnih kavanskih rasprava, a društvene mreže bile su medijatori mržnje i netrpeljivosti. Hrvatski narod oduvijek se više volio baviti s tko, koga i s kime, nego što će sutra jesti i čime će platiti režije.

Kako bismo zaista mogli objasniti ovaj hrvatski fenomen potrebno je napraviti politički i društveni odmak, te se malo poigrati s čitavom situacijom. Uzmemo li u obzir to da naša politika nema smisla i da je izgubila potrebnu ozbiljnost, nužno je ovoj situaciji dati jedan satiričan pomak. Hrvatski građani u ovom medijskom ludilu postali su samo pasivni promatrači i obična rulja podložna medijskim podražajima, skandalima i tragedijama, a ono što rulja želi – mediji isporučuju. Izjava Milana Kujundžića „Sjeme je bačeno“ ne čini se više toliko apsurdnom ako postoji svijest o tome da se prava politika vodi iza kulisa, a ne pred televizorom. Kujundžić poput Cezara baca kocku i u udarnom terminu samozadovoljno najavljuje kako igre mogu početi. Divno i nadasve zabavno.

Na našoj političkoj sceni su dva glavna antijunaka – Zoran Milanović i Tomislav Karamarko – dvije svjetonazorski različite osobe, ali po svojem političkom habitusu vrlo su slični, kao posvađana braća koja se bore za istu ženu. Zoran Milanović koji svoju vlastitu nesposobnost i neumješnost vođenja države sakriva iza premijerske pozicije i bahatog nastupa te Karamarko, bivši pendrekaš i špijun, koji svoje neznanje sakriva iza lažnog domoljublja, Tuđmanove ostavštine i bofl retorike o nezavršenom Domovinskom ratu. Na našoj političkoj sceni zajedno stvaraju pravu pomutnju i donose pravi dramski zaplet.

Prvo promotrimo kakvog je predsjedničkog kandidata izabrao HDZ. Kolinda nije klasična kandidatkinja koju bi ova desna konzervativna stranka predložila, no – s obzirom na ksenofobnu politiku koju vodi Karamarko – Kolinda Grabar-Kitarović idealna je kandidatkinja. Osoba koja će idealno odraditi svoju ulogu i neće postavljati puno pitanja – ako postane predsjednica. Kolinda je kandidat s finim CV-om, bivša je pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, poliglotkinja, katolkinja, obiteljska žena i majka, a još je i plava. Ukratko, Kolinda predstavlja arhetip prave Hrvatice.

Imamo idealnu ženu koja poput Ivane Orleanske može predstavljati buduću majku domovine i ponosno nositi hrvatski barjak u borbi protiv „crvenih kmera“. Međutim, imamo još uvijek akademski obrazovanog aktualnog predsjednika i sveučilišnog profesora, no beskarakternog kandidata bez konkretnih rješenja, koji nudi demokratsku ravnotežu. Mandat Ive Josipovića mogli bismo opisati sintagmom forma bez sadržaja. Hrvatskom narodu prodaje ustavne promjene kao slamku spasa, ali nitko ne razumije u čemu je kvaka.

Uza zanimljive političke protagoniste imamo i medije koji u drugom krugu raznim kanalima, a uz pomoć raznih agencija za istraživanje javnog mnijenja, kreiraju patvorene karaktere naših junaka. Kolinda kao nova nada Hrvatske i junakinja našeg doba te Josipović kao aktualni predsjednik i beživotni sveučilišni intelektualac koji se nikome ne želi zamjeriti, s pozadinom „partijskog“ SDP-a i neuspješne Kukuriku koalicije. Uz njih tu smo imali „Tuđmanovog posinka“ i borca za „čistu Hrvatsku“ Milana Kujundžića koji bi u ulozi harlekina i galamdžije zabavljao svojim nebuloznim i svadljivim upadima. Imali smo i Ivana Sinčića, mladog i ljepuškastog borca za ljudska prava, anarhista i kozera koji se bori protiv „modernih vjetrenjača„ (banaka) i spašava ljude u nevolji (protiv deložacija). Taj zadnji junak čak ima i umjetničko ime Vilibor, koje si je naknadno sam nadjenuo.

Nakon završetka prvog kruga shvatili smo da su prve izborne ankete vjerojatno bile namještene kako bi se Josipoviću dala lažna prednost. Budući da javnost na to nije reagirala, promijenila su se pravila drame. U drugom krugu ankete daju prednost Kolindi. Kako u drami – tako i u politici: ništa nije statično i centri moći često se mijenjaju. Ako malo dublje promotrimo ostale kandidate, možemo se zapitati čiji su igrači Kujundžić i Sinčić. Nakon rezultata prvog kruga možemo zaključiti da su Kujundžić i Sinčić vjerojatno „izmišljeni“ kako bi se stvorila ravnoteža glasačkog tijela, odnosno kako bi Kolinda imala otvoren put prema pobjedi. No tko ih je postavio? To ostaje vječno dramsko pitanje koje nas intrigira i stvara uzbudljivi zaplet te nas polako dovodi do vrhunca, i to prije završnice drugog čina.

U drugom krugu Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila je Josipovića s prednošću od 1,5% glasova, a glasala su dva milijuna birača. Može se zaključiti da je medijski sve vrhunski pripremljeno kako bi građani gledali još jedan „Trumanov show“. Kako to obično biva u tragikomedijama, Kolindina pobjeda došla je svojeg klimaksa tek nakon ulaska kamera u stožer HDZ-a. Tamo smo zatekli čitavu plejadu opscenih likova. Prvo smo zamijetili razmetnog HDZ-ovog sina, bagerista i Tuđmanovog generala Ćesića-Rojsa, koji se razdragano smijao i pjevao domoljubne pjesme, i to uz pratnju Thompsonovog kora. Glumica i buduća ministrica kulture (ako Karamarko pobijedi na izborima) Anja Šovagović Despot lijepo je nahvalila program nove predsjednice, iako ga realno ne poznaje. I za kraj, pomahnitali i pijani glumac Božidar Alić u javnom prijenosu na HRT-u zahvalio se Bogu na pobjedi protiv „udbaške, srbofilske i četničke struje“. Iz dubine publike razdragano su virkali Miroslav Tuđman, Vladimir Šeks, barba Luka i još mnoga druga Tuđmanova djeca.

Za to vrijeme je na pozornicu prvi skočio ponosan Tomislav Karamarko. Grozničavo željan moći održao je još jedan ksenofobičan govor, obraćajući se samo biračima HDZ-a, a ne cijeloj Hrvatskoj. Nakon govora dolazi scena večeri. Kolinda i Karamarko grle se kao u sceni u „Prohujalo s vihorom“. Razgaljeni i puni emocija zajedno slave pobjedu. Kolinda, poput prave heroine, daje svoje prvo obećanje: „Hrvatska će biti među najrazvijenijim državama EU i svijeta. Mi smo ti koji ćemo izvući zemlju iz krize“, a zaboravlja činjenicu da bi institucija predsjednika trebala biti odvojena od stranačke pripadnosti. Na taj demagoški govor narod kliče kako Hrvatska ima predsjednicu, a naša zemlja uskoro će postati „mala Švicarska“.

U međuvremenu na drugoj strani grada, u Savskoj 66, domobrani šatoraši uživaju u iću i piću, pale vatromet i slave pobjedu. Uz pjesme Thompsona slave pobjedu nad „komunističkim“ i „jugonostalgičarskim“ predsjednikom Ivom Josipovićem. Još jedna odlična predstava u režiji Tomislava Karamarka. Za to vrijeme u drugom taboru potištena lica SDP-ovaca i ljutito lice Zorana Milanovića krive birače za gubitak predsjedničkih izbora. U tom govoru Milanović potpuno gubi kontrolu i, umjesto da čestita novoj Predsjednici, poput razmažena djeteta odlazi sa scene. Svjetla pozornice na trenutak se gase.

Nakon tog velikog medijskog spektakla jasno je samo da su cijeli izbori bila jedna velika farsa i početak političkog rata između dva lika – Milanovića i Karamarka – te vjerojatan početak kraja Zorana Milanovića na čelu SDP-a. Nakon gubitka predsjedničkih izbora pojavila su se nagađanja da se Ivo Josipović ne vraća u SDP, što nam ostavlja pitanje je li Milanović zaista htio Josipovićevu pobjedu na ovim izborima ili mu ovakav razvoj situacije odgovara. Naime, kako to u dramama obično biva, prije konačnog pada glavnog junaka sprema se posljednji, finalni čin. U hrvatskom slučaju to su parlamentarni izbori.

Nakon Kolindine pobjede i promjene snaga u hrvatskoj političkoj areni mediji su došli do točke usijanja prije velikog praska, odnosno početka kraja hrvatskog novinarstva. Nažalost, mediji su izgubili svaki dodir sa stvarnošću, a cjelokupno novinarstvo pretvorilo u plaćeničko piskaranje dviju svjetonazorskih strana. Objektivnosti i kritičnosti nema, a razni analitičari i intelektualci postali su samo instrument manipulacije, loši glumci u spektaklu za mase te opijum za nesretne i zadojene. Političari su dotakli dno i postali mulj koji je začepio sve pore ovog društva. Na kraju od našeg novinarstva neće ostati ni „dugmići“.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora.