Tko kasni? HŽ kasni!

Putovanje vlakom samo po sebi je poseban doživljaj. Ukoliko putujete pomoću Hrvatskih željeznica onda je to iskustvo koje se pamti. Ne zaboravlja. Ostaje u sjećanju.

Prvi izazov je kupnja karte. Rijetko se dogodi da će na šalteru biti neki zaposlenik. Šalteri su obično prazni, a zaposlenik će doći na svoje radno mjesto tek nekoliko minuta prije nego kreće neki od vlakova. Također postoji mogućnost da ćete imati sreće, pa će baš u trenutku kad ste došli kupiti kartu, doći srednjoškolci po mjesečne karte. Kad su oni u blizini, šalter obično radi, a ako ne želite dugo čekati, pronađite nekog srednjoškolca i budite mu blizu.

Kupili ste kartu. Sad se još samo morate ukrcati u vlak i na odredištu ste. Vašu sreću vrlo brzo će uništiti doza istine. Vi putujete vlakom u Hrvatskoj. Putujete s Hrvatskim željeznicama. Jedna njihova putnica s kojom sam imala čast čekati zakašnjeli vlak, rekla je da HŽ uvijek može sporije. I bila je u pravu.

U Hrvatskoj je zapravo čudo ako Vam vlak krene na vrijeme. Tako su putovanja duža, a Vi testirate svoje strpljenje. Zapravo, kad negdje putujete vlakom, ne morate žuriti na vlak jer vrlo vjerojatno ćete  kasniti u polasku. Novost je ta, da je HŽ Infrastruktura odlučila renovirati prugu od Kotoribe, odnosno državne granice do Čakovca. Zahvaljujući njima, HŽ Putnički prijevoz svaki dan kasni u polasku na daljnje relacije. Zbog toga, najsretnija su lica putnika u Čakovcu kad vlak dolazi na kolodvor. Iako kasni. Barem vozi i došao je. Možda uz novu prugu dobijemo i brže vlakove. Ili će barem servisirati vlakove pa više neće ispuštati čudne zvukove, dimiti se za vrijeme vožnje ili će barem biti točniji. Nekad, za vrijeme rata vlakovi nisu kasnili već su na odredišta dolazili u minutu, bili oni raketirani ili ne.

Svako putovanje vlakom nova je avantura. Nikad ne znate hoćete li doći na cilj. Možda se vlak negdje pokvari. Možda se ne pokvari Vaš vlak, nego onaj koji Vam dolazi u susret. Pa baš Vas premjeste u pokvareni vlak i ostave Vas da u mraku na nekoj maloj seoskoj stanici čekate u pomoć HAK na HŽ način. Odnosno, otmjenu veliku teretnu lokomotivu. Dogodit će Vam se i da stojite negdje u vlaku i čekate. Čekat ćete vlak iz suprotnog smjera koji treba proći istom prugom. Kad u vlaku primijetite čudan miris (a nadam se da u ovo čudno vrijeme osjećate mirise), maska protiv COVID-a Vas neće spasiti, ali pripremite svoje stvari i potražite put prema izlazu.

Ne bih željela popljuvati konduktere. Ni strojovođe. Ni prometnike. Oni samo rade svoj posao i zarađuju za svoj kruh.  Problem nije u malim ljudima koji su uz nas svakodnevno u vlaku. Problem je u sustavu. U državi. Državi bez prioriteta. Bez razuma. Državi koja kasni. Po pitanju sigurnosti u željezničkom prometu trebalo je reagirati puno prije. Ranije je trebalo ulagati u infrastrukturu i vlakove. Ali ranije, ulagalo se u skupocjene automobile, razne domjenke i Crkvu. Kad bi barem Hrvatske željeznice dobile pola novca kojeg je dobivala Crkva, vratili bi se i putnici u vlakove. Nažalost, to kod nas neće biti moguće jer ni jedan strojovođa ne može sa svog mjesta pozvati ljude da idu glasat za Plenkovića i društvo. Na probleme s vlakovima trebaju reagirati u samoj upravi Hrvatskih željeznica i ministar Butković koji se malo glasnije mora zalagati za područje kojem pripada. Uzalud mu trud oko potpisanog ugovora za kupoprodaju 21 novog vlaka, kad su ostali u lošem stanju.

Vlakove treba barem kvalitetno popraviti i ušminkati ih da putnicima bude ugodno ako su već platili kartu. Unutrašnjost u nekim vlakovima izgleda kao da su s sukobili Bad Blue Boysi i Torcida, a sjedala su klimava kao zubi petogodišnjeg djeteta. Smatrajte da ste u luksuznom vlaku ako možete otvoriti prozor ili ako Vam ne puše kroz njega.

Kao osoba koja često putuje vlakom, ne tražim puno. Tražim malo bolja sjedala, da ne moram strahovati da će se slomiti ispod mojih pedesetak kilograma. Tražim sigurnost, točnost. I jedan kartomat za kupnju karata. Tako bi se rasteretio šalter u Čakovcu, a ne da tu povlasticu imaju samo susjedi s druge strane rijeke Drave.  

U te promjene ne vjerujem. Ipak su to samo moje maštarije. I dalje ću putovati na faks vlakom. Trenirati svoje strpljenje. Svoje strahove. I nade jer nakon što Vam vlakovi svakodnevno kasne, počinjete se nadati da će Vas onaj u koji presjedate čekati kao i dan prije. I dalje ćete kasniti, a kad se vozite u vlaku, zapjevajte si Vatra & Massimo – Nama se nikud ne žuri.