DJECA VIRTUALNOSTI

Zašto smo postali i ostali djeca virtualnog? Odgoj? Možda. Društvo? Možda. Ekonomsko i socijalno okruženje? Možda. Sve ovo skupa možda nas je jednostavno uvuklo u svijet virtualnosti. Moj brat rođen je u vrijeme Domovinskog rata 93. godine, a u to su se vrijeme, po pričama moje mame, počele prikazivati meksičke sapunice.

One su predstavljale za mnoge majke čiji su muževi bili u ratu, svojevrsni „bijeg od stvarnosti“. Onih sat vremena samo za njih. U isto vrijeme počele su se pojavljivati i raznorazne video igrice i emitirati cjelodnevni crtani filmovi. U koliko je majka željela pogledati sapunicu, morala je „zabaviti“ dijete, a to se uglavnom svodilo na to da ga se posjedne da igra igrice ili da na drugoj televiziji, čak i iz sigurnosti krevetića, gleda crtić, reklamu za video igrice ili karte koje su nastajale kao nekakav popratni dodatak, igračke nastale kao likovi iz igrica i slično,

GREŠKA U KORACIMA

Moja mama nazvala je to „greška u koracima“. Neiskustvo, nesvjesnost i nepromišljenost su uzrok početka ovisnosti o virtualnom svijetu. Shvativši to kao velik izvor zarade, industrija povezana s tim je uzela maha i počela s proizvodnjom i reklamiranjem sve šireg asortimana igrica. Rezultate tih početaka vidimo danas kad smo satima prikovani za ekrane. Komuniciramo sa znanim, ali i neznanim ljudima. Igramo igrice s nekim tko sjedi za računalom na drugom kontinentu, ugovaramo susrete s potpunim strancima itd.

VIRTUALNI SVIJET DONOSI LOŠE ONOLIKO KOLIKO MU MI SAMI TO DOPUŠTAMO

Vjerujem da smo se, posebno mi mladi pogubili u bespućima virtualnog i zaboravljamo stvarne ljude, one u svojoj najbližoj okolini. Ponekad izgubimo vezu sa stvarnošću pa si dopustimo i poistovjetiti se s imaginarnim likovima iz virtualnog svijeta pa ih čak i idealiziramo, nesvjesno i oponašamo. Sve to pomalo i zastrašuje. Ne mogu reći da je virtualnost donijela sve loše i da u cijeloj priči nema pluseva jer donosi ono puno dobrih stvari, ali možda sada kad smo zatvoreni u svoja četiri zida, ne radimo, ne idemo na fakultete, ograničeni smo slobodnim kretanjem, možda je ovih dana puno nas shvatilo koliko smo bili zaokupljeni nevažnim stvarima, propuštajući vrijeme sa svojim bližnjima koji na našu žalost neće uvijek biti tu. Virtualni svijet donosi loše onoliko koliko mu mi sami to dopuštamo i zato oprosti mama, moguće da je greška u koracima, ali sada zasigurno znam da nisi ti kriva.