Dokumentarac „Citizenfour“ natjerat će nas da razmislimo o svom idućem kliku
„2006. stavljena sam na tajnu listu praćenja nakon što sam snimila film o ratu u Iraku. Nakon toga sam desetke puta uhićena i ispitivana na američkoj granici. U mojem sljedećem filmu radilo se o Guantanamu i ratu protiv terora. Ovo je treći dio trilogije o Americi nakon 11. rujna.“ Ovim riječima započinje film „Citizenfour“.
Laura Poitras u siječnju 2013. godine počinje primati kriptirane e-mailove od čovjeka koji se potpisuje kao „Citizenfour“. Potpisani tvrdi da ima dokaze o programu kojim NSA (National Security Agency, hrv. Nacionalna sigurnosna agencija) vrši prikriveni ilegalni nadzor, a u suradnji s drugim obavještajnim agencijama diljem svijeta. U to vrijeme producentica Poitras je već dvije godine radila na filmu o nadzoru građana te njihovog kretanja i radnji, kada ju je Edward Snowden kontaktirao anonimnim e-mailom. Obratio joj se zato što je znao kako je ona već neko vrijeme meta vladinog nadzora, te da su je nebrojeno puta zaustavljali na aerodromu, no ona se nije dala zastrašiti. Film se nastavlja odlaskom producentice Poitras i novinara Guardiana – Glena Greenwalda, u Hong Kong. Uslijedili su brojni sastanci s čovjekom kojeg je u kratkom vremenskom periodu upoznao cijeli svijet.
Glavni akter ovog dokumentarca je Edward Snowden. Danas ga se smatra najpoznatijim američkim zviždačem. On je bivši zaposlenik CIA-e (Central Intelligence Agency, hrv. Središnja obavještajna agencija), a u trenutku kada kontaktira producenticu ovog filma i stupa u komunikaciju s novinarem Greenwaldom, radi za Booz Allen Hamilton – kompaniju koja dobiva uputstva za rad od NSA. Snowden u filmu kaže kako bi radije bio kažnjen za to što radi nego da ga se duhovno ograničava. Čovjek je to kojeg ćemo pamtiti po tome što je otkrio skandal o nezakonitom prisluškivanju građana koje je vršila Nacionalna služba sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država. Iznimno je zanimljivo i napeto kroz radnju filma pratiti ponašanje Eda Snowdena, kako se sam skromno predstavlja. Scena s jednog od prvih sastanaka u hotelskoj sobi u Hong Kongu nam možda i najbolje dočarava trenutno stanje i ono što 29-godišnji Snowden proživljava. U trenutku kada prvi put počinje iznositi detalje NSA-ovih programa praćenja osobnih podataka, odjednom se začuje protupožarni alarm. Snowden, a i mi sami ostajemo zatečeni. Gledamo njegovu reakciju na nepredviđenu i vrlo stvarnu okolnost. Do tog neočekivanog događaja gledali smo ga kako iznimno smireno govori o tome kako je svjestan životne opasnosti i svega što će uslijediti. Počinjemo suosjećati s glavnim akterom i strahovati za njegovu sigurnost.
Film je zbog svoje sporo odvijajuće radnje pomalo dosadnjikav, no s druge strane to postaje toliko zanemarivo zbog napetog razvoja situacije u kojoj imamo osjećaj da se i sami nalazimo. Gledatelji smo koji u realnom vremenu vidimo samo nastajanje određenih događaja te način na koji naši akteri odreagiraju i kako se nose s problemima. Sudjelujemo u kreiranju prve i svake iduće vijesti koju odašilje novinar Greenwald, ali također i sa Snowdenom na televiziji pratimo iste te vijesti. Oko njega se iz dana u dan povećava medijska pozornost, a raskrinkavanje američkog špijuniranja vlastitih građana prerasta u nemjerljiv politički skandal.
Producentica Laura Poitras zaslužna je što je ovaj izvrsni film dobio velike 44 nagrade za najbolji dokumentarac – među kojima je i Oskar za najbolji dugometražni dokumentarni film, te je bio nominiran čak 36 puta na raznim filmskim festivalima. Opus producentice broji već gotovo sto filmova na kojima je radila. Najpoznatiji su dakako „My Country, My Country“ iz 2006. godine koji prati priču o ratu u Iraku, „The Oath“ iz 2010. koji govori o Afghanistanu, Osama bin Ladenu, Guantanamu, te naravno film iz 2014. godine o kojem trenutno govorimo. „Odmah nakon priče o Snowdenu, znala sam da me prate obavještajne agencije. Osjećala sam se nervozno zbog prijetnji vlade, privatnih istražitelja te obavještajnih službi iz cijeloga svijeta. Puno je zlih ljudi. Ali ja moram nastaviti sa svojim radom.“ – izjavila je 2017. godine Poitras, te pokazala koliko je hrabra. Njezina uloga iznimno je bitna zato što bez nje ne bi niti bilo Citizenfour-a, ali isto tako i zbog nekih temeljnih pitanja koja je postavljala snimajući kadrove filma.
U dokumentarac su utkani pomno birani zvučni efekti koji pojačavaju gledateljev dojam radnje. Glazba gotovo uopće nije prisutna, već je naglasak na dijalogu aktera filma, ali i na tišini koja dodatno opisuje situaciju u kojoj se nalazimo u trenutku. Detalj koji bih izdvojila su dronovi. Snowden je govorio kako njima znaju satima kružiti oko nečije kuće, te jednostavno nadzirati, snimati i bilježiti podatke. U idućem kadru možemo ga vidjeti kako zamišljeno gleda kroz staklenu stijenu svoje hotelske sobe.
Citizenfour nije samo biografski dokumentarac – on je i triler koji nas svojim postupnim razvojem radnje sve više uvlači u priču, te tako i sami počinjemo razmišljati što će se dalje dogoditi te kako će sve završiti. Nameće nam i određena pitanja te nas tjera na promišljanje o vlastitim postupcima i načinu na koji živimo. Što znači građanska sloboda, i u kojoj je mjeri uživamo? Uviđamo koje su to opasnosti vladinog nadzora građana. Osvještavamo u kojoj je mjeri sve umreženo – naš mobilni uređaj, računalo, internetski preglednik i tražilica, naši profili i kanali na raznim društvenim mrežama, kao i e-mailovi, te transakcije koje obavljamo kreditnom karticom. Sigurna sam da će svatko od nas nakon što pogleda Citizenfour još jednom razmisliti o svom idućem kliku, lajku i podjeli neke objave.