Dr. sc. Hrvoje Petrić: Smatram da nisam postigao svoj najveći uspjeh, nisam još sazrio

Razgovarali smo s predsjednikom Društva za ekonomsku i ekohistoriju, inače doktorom znanosti i izvanrednim profesorom Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji predaje na Odjelu za povijest. Autor je niza knjiga te mnogih znanstvenih radova, a urednik je i časopisa Podravina te Ekonomska i ekohistorija.

Ima li neki dio povijesti koji vam je najdraži?

Predajem nekoliko kolegija na fakultetu, od toga mi je najzanimljivija povijest okoliša, još predajem 16, 17. i 18. stoljeće. Imam dosta veliku strast prema međuratnom razdoblju 20-og stoljeća, volim čitati o srednjem vijeku, ali ne pišem o njemu jer je to jedan potpuno drugi svijet. Zanima me i suvremeno doba. Također volim čitati tuđe radove, razmišljati o njima i komunicirati s kolegama koji predaju ostale kolegije.

Uči li se dovoljno o povijesti u redovnom školskom programu?

Zavisi u kojim školama i na koji način te kako nastava povijesti izgleda. Uvjerio sam se da od vremena kada sam ja išao u školu pa do danas, ništa se nije promijenilo. Princip je ostao isti, samo se uči o drugim stvarima. Jedan takav način, koji ide po kronologiji; faktografiji bez konteksta i bez razumijevanja, je kontraproduktivan. Od petog do osmog razreda se uči povijest Hrvatske i svijeta, uči se sve živo; od prvih pračovjeka do današnjeg dana i onda to ponovno isto u srednjoj školi. Mislim da je dobro od petog do osmog ići kronološkim modelom, ali to treba pojednostaviti i približiti djeci, a onima koji žele više omogućiti dodatnu nastavu. Što se tiče gimnazijskog programa, određene teme uče se nešto detaljnije, a u strukovnim školama, primjerice ekonomska, bi trebala imati više ekonomske povijesti, a upravna upravne i slično. U srednjim školama kao da postoji recept pa vi točno morate ići određenim redoslijedom i obraditi obrađene teme. Čak sam pisao udžbenike za povijest pa vam mogu reći da za to nisu toliko krivi autori koliko je kriv nastavni program, a on je napravljen još 1995. godine. Svijet u kojem živimo se promijenio u pogledu ljudskih vrijednosti, okolišnih promjena, informatizacije. U 22 godine nije bilo revizije jednog programa, a povijest na taj način ne može biti napravljena.

Što vas je privuklo ekohistoriji?

Ima tu nešto osobnog, ali i profesionalnog. Završio sam studij geografije i povijesti. Iako se na fakultetu to jako malo povezivalo, ja sam to u svojoj glavi pokušao povezati i to mi je bio idealni pristup povijesti okoliša. Druga stvar je to da sam se već s pet ili šest godina susreo sa prvim ekološkim problemima. Živio sam u jednom selu blizu Koprivnice, konkretno selo Torčec i Podravka je tada puštala otrovne tvari u potok koji je tekao kroz naselje. Jedno ljeto se moglo normalno kupati u potoku, a drugo ljeto se već nije moglo kupati zbog mrtvih riba, strašnih mirisa i tako dalje. Dakle, obrazovanje i osobno iskustvo. Osobno je možda bilo podsvjesno, a najvjerojatnije je presudilo obrazovanje.

Zataškavaju li se preko medija informacije o klimatskim promjenama?

Nije to stvar zataškavanja, većina stvari vam je dostupna. Zavisi koji kut gledanja uzmete, koje informacije i na koji si način postavljate istraživačka pitanja. Danas je veći problem što nitko ne poriče klimatske promjene, postavlja se pitanje jesu li one utjecaj čovjeka ili procesi na koje čovjek nije utjecao.

Smatrate li da se danas, u 21. stoljeću, nedovoljno brinemo o okolišu?

Ovisi o društvu, razlike su velike. Problem je sa zemljama trećeg svijeta, ako bi se one približavale našim standarda onda bi im brzina razvoja bila usporena. Dobar primjer je Kina, koja ima brz razvoj u svijetu, suočila se s time da su njihovi najveći gradovi toliko zagađeni da jednostavno moraju reagirati. Oni su tek prije nekoliko godina uveli ekohistoriju kao disciplinu. Što se tiče Hrvatske, jedan dio brige potječe iz prilagođavanja regulativama koje dolaze iz Europske Unije. Druga stvar je da morate ispunjavati određene standarde ako se sa proizvodima želite probiti na svjetsko tržište. Mediji su također jako utjecali, zadnjih desetak godina se dosta o tome piše. Okoliš kao pojam se u Hrvatsku terminologiju uvodi tek 1992. godine, a zbog ratnih zbivanja tema je bila malo zapostavljena sve do 2000-ih.

Na kojim znanstvenim projektima trenutno radite?

Trenutno radim na 21 projektu, od manjih do većih zadataka. Kada istraživački radite povijest neke stvari trebaju dozrijeti, morate znati pravi trenutak kada se na nečemu treba više raditi. Shvatio sam da je bolje raditi više stvari odjednom, to vas usporava i frustrira, ali onda dobivate različite perspektive, iako neke stvari nemaju veze s drugima. Također, mnogo toga u povijesti još nije napravljeno, na primjer, nitko u Hrvatskoj nije napisao pregled svih ljudi koji su pisali ekonomsku povijest. Prvo sam pitao svoju profesoricu Miru Kolar, ali nije znala jer, kako kaže, takvo što ni ne postoji, stoga sam ja sjeo i napravio taj posao. Jedan od većih projekata je Europska konferencija povijesti okoliša koja se održava u Zagrebu krajem lipnja. Broj referenata je oko 450, a radit će se u 110 paralelnih sekcija. Najveća frustracija mi je to što neću sve moći popratiti, mnogo toga će biti istovremeno, a nije sve u jednoj prostoriji nego u različitim dijelovima grada. Također uređujem časopise Podravina i Ekonomska i ekohistorija, završavam dvije knjige te razmišljam o udžbeniku.

Koja je vaša uloga u organizaciji međunarodne konferencije povijesti okoliša?

Prije dvije godine bio sam izabran za člana uprave Europskog udruženja za povijest okoliša koja je tematski zadužena za svjetsku razinu, izuzimajući Afriku, Aziju i Sjevernu Ameriku. Kada su me izabrali u Versaillesu, predložio sam da se skup održi u Zagrebu. Međutim, odmah su me pitali ima li Zagreb uopće kapaciteta za tu tematiku. Samo sam ih upitao koliko europskih zemalja ima časopise koji obrađuju ekohistoriju. Naravno, većina ih je odgovorila da nemaju. Europsko udruženje za povijest okoliša osnovano je tek 1999., a 2000. godine smo imali prvu konferenciju u Hrvatskoj. Također, u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu od 2003. se predaje ekohistorija. Pojasnio sam im da je Hrvatska zapravo puno ranije počela razmišljati o pitanju okoliša, a važnu ulogu odigrala je i činjenica da su kod nas cijene znatno jeftinije nego u Versaillesu ili Londonu, između ostaloga, konferencija se održava preko ljeta kada si izlagači mogu produžiti boravak da posjete našu obalu.

Spomenuli ste da mnoge europske države nemaju časopise o ekohistoriji, prevodite li vi svoje znanstvene radove?

Dajemo slobodu našim autorima da objavljuju na kojem jeziku oni hoće, normalno, jezike koje mi možemo pratiti. Osim nas, o toj tematici piše Italija, Velika Britanija, Nizozemska te Nordijske zemlje koje su vrlo jake u tom pogledu. Ako nešto želite napraviti, odnosno približiti znanstvena istraživanja u svijetu, morate to napraviti na engleskom jeziku jer je u znanosti on dominantan. Mi smo toga postali svjesni, pa su naši autori povremeno, tekstove koje su smatrali bitnima, objavljivali i na engleskom jeziku. Shvatili smo da bi trebalo napraviti korak dalje, ali to je mukotrpan posao, jedan čovjek to ne može, neke stvari prelaze moje osobne, a i kapacitete moga tima. Broj 11, časopisa Ekonomska i ekohistorija je kompletno napravljen na engleskom jeziku, ali smo skoro 3 godine radili na tom broju. Okupili smo ljude iz stranih zemalja sa gotovo svih kontinenata da pišu iz svoje perspektive o povijesti održivosti u njihovim zemljama. Zaključili smo da je to bolje raditi u Hrvatskoj, nego da trošimo resurse na nešto što ima netko drugi. Međutim, ujedno smo pokazali i da to možemo napraviti.

Kako je došlo do pokretanja časopisa Ekonomska i ekohistorija?

Nekoliko nas se složilo u vezi toga, a 2002. počeli smo razmišljati o tome i prikupljati tekstove. Zapravo je direktno vezan za 2003. kada se po prvi put pokreće nastava iz povijesti okoliša na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tada smo imali bazu, neke stvari su se već pomalo znale, neke su se posložile u mojoj glavi i mislio sam da to treba napraviti. Ideja je bila realizirana 2005. godine na način da je napravljen časopis Ekonomska i ekohistorija i sa godišnjim ritmom izlaženja smo uspjeli izdržati do danas. U časopisu nismo uspjeli isprofilirati tematiku da bude spojnica između ekonomske povijesti i ekohistorije, nego su tekstovi ili o jednom ili o drugom.

Jeste li zadovoljni svojim radovima i karijerom općenito?

Zadovoljan sam putem kojim sam krenuo, svojim poslom i strukom također, a što se radova tiče, moglo se na drugačiji način raditi. Moj najveći nedostatak je što obrađujem previše područja, da sam se specijalizirao za jedan ili dva problema bio bih više zadovoljan. Također, u našem okruženju nije vrijeme za društveno-humanističke znanosti, ali sve se stigne popraviti. Smatram da nisam postigao svoj najveći uspjeh. Nisam još sazrio.