Hrvatska

poskok.info

Ležim u krevetu, spavam, sanjala sam more, kupam se, upijam zrake sunca. Sretna sam. Odjednom iz sna me budi čudno podrhtavanje. Otvaram oči i vidim kako se sve oko mene trese.

Zagreb je u nedjelju pogodio najveći potres u posljednjih 140 godina. Većina Vas je potres proživljavala putem medija, ali ima i nas koji smo ga proživjeli u samom središtu Zagreba. Što napraviti kad Vas zadesi nešto takvo? Još od osnovne škole te ljudi pripremaju na moguće kataklizme i nedaće, govore ti da se u slučaju potresa skloniš pod stol ili sklupčaš ispod vrata. Ali, vjerujte mi, to je posljednje što ćete u tom trenutku napraviti. Prva stvar koja će Vam proći kroz glavu je bježanje. Pobjegni van na cestu, livadu.., samo se skloni da ti se kuća ili stan ne uruši. I sve bi to bilo tako jednostavno da te vani ne čeka smrtonosni virus koji ti razara dišne sustave. Rastrgan si između dva katastrofalna problema; ostati unutar četiri zida za vrijeme potresa i riskirati da se sve uruši ili izaći van i riskirati zarazu?

06:24 prvo podrhtavanje

Ležim u krevetu, spavam, sjećam se kako sam sanjala da sam na moru, kupam se, upijam zrake sunca. Sretna sam. Odjednom iz sna me budi neko čudno podrhtavanje. Otvaram oči i vidim kako se sve oko mene trese. Neobjašnjiva buka je oko mene. Krevet podrhtava, prozori se tresu, a ja ne znam šta se događa. Iskreno, na prvu sam mislila kako je to to. Ovo je kraj i ovako ću umrijeti. Čovjek u polusnu nije ni svjestan što se oko njega događa. Meni je izgledalo kao da je apokalipsa iliti sudnji dan. Iskreno, mislila sam kako nas bombardiraju. Neki neobjašnjivi osjećaj je u tom trenu kolao kroz mene. Strah, ogroman strah. Bespomoćnost jer ne znaš što napraviti. U prvom trenu niti ne znaš što se događa. Dario, koji je iz nekih neznanih razloga odlučio dijeliti život sa mnom, iskače iz kreveta i govori mi da se smirim te da su ta podrhtavanja zapravo potres. I tek sam u tom trenu postala svjesna što se događa. Agonija je trajala nekih 15-ak sekundi iako se činilo da traje puno duže. I nekako onako pospana, prihvatiš činjenicu kako se upravo dogodio potres i vratiš se natrag u krevet nesvjestan činjenice kako se isto može ponoviti.

07:01 drugo podrhtavanje

Još uvijek ležim u krevetu, u nekom glupom polusnu i pokušavam utonuti u san. Razmišljam o tome kako bi bilo lijepo prošetati se trgom, jesti sladoled iz Vinceka, razmišljam o nekim ljepšim i boljim vremenima. Osjećam se tako malo i zapravo ne shvaćam zašto se sve ovo događa. Odjednom krevet se opet počinje tresti. Sve se počinje tresti i ponovno je ta glupa nepodnošljiva buka koju ne mogu usporediti s ničim na ovome svijetu. Iskačem iz kreveta i počinjem paničariti. Trčim gore-dolje po stanu i ne znam što napraviti. Dario dolazi do mene i smiruje situaciju. Govori mi kako je prestalo i kako ćemo ostati u stanu i da nećemo izlaziti van. Razmišljam zašto bi izlazili van, a pandemija je? Pogledam kroz prozor i vidim kako je cijela zgrada vani na parkingu, svi su na okupu. Ne znam, makar je bio potres ja nisam razmišljala izaći van jer je moj imunitet ravan 0 ( zbog upale grla nedavno sam bila u bolnici 4 dana ). Gledam ih s prozora i razmišljam o tome kako ćemo tek sad imati problema. Ne govorim kako su pogriješili. Razumljivo je, boje se. I ja sam se bojala. Ali sada se bojim još više.

Foto: tportal.hr
Izgubljeni domovi, srušeni spomenici

Negdje između 7 i 8 sati ujutro počinju pristizati prve objave na portalima. Gledam te snimke i malo je reći, plače mi se od jada. Gledam te porušene domove, razbijene automobile, ljude kako bespomoćno stoje na cestama i ni sami ne vjeruju novonastaloj situaciji. Nekad se stvarno zapitaš ima li kraja. Jesmo li stvarno svi kolektivno bili toliko loši ljudi i toliko loše čovječanstvo da nam se s ovim nešto poručuje? Ljudi se boje, a sada im je strah na maksimumu. Gledam sve te divne zgrade koje su sada u dijelovima, većina njih se mora i srušiti naknadno jer nisu podobne za život. Razmišljam o bakama i djedovima koji žive u tim starim zagrebačkim zgradama. Svi znamo da je uglavnom tamo sirotinja. Gledam te stare automobile zatrpane ciglama na slikama i razmišljam kako su neki sada izgubili i ono malo što su imali, a neki su izgubili sve. Jedna tako tužna slika našeg lijepog Zagreba. Tužna lica ljudi na ulicama. Uz domove kao da su nam se i nade urušile.

Pozdrav iz Beograda

Prošao je jedan dan od potresa, ali nekako mi se nada vraća. Gledam video naših prijatelja iz Srbije, koji su se unatoč izolaciji, okupili svaki na svojim balkonima i zapljeskali u znak potpore našem divnom Zagrebu. Evo ne znam, malo sam se rasplakala – stvarno je to bilo divno od njih. Možda nisu tu fizički, ali su zato duhom. A to nam sad najviše treba. Neka nada i potpora. Nada u bolje sutra. Jer ipak sada vidimo koliko smo ustvari mali i koliko je sve što smo dosad radili nebitno. Zaboravi na svoje Instagram profile, skupe automobile i dizajnerske torbice. Ovo je situacija koja te vraća na zemlju i pokazuje ti kako si samo čovjek i kako nisi besmrtan. Sada je na tebi odlučiti kako ćeš se nositi sa tom situacijom. Svako je „Mate Mišo“ svoje sreće.

?>