DRUŠTVO

„I bit će Hrvatska među najrazvijenijim zemljama Europske unije i svijeta…“, svojedobno je izrekla sad već bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Čovjek bi pomislio kako u svom tom zanosu nije mogla ni sanjati kako će tadašnje obećanje uvjetovati današnjom situacijom u Lijepoj našoj – Hrvatska početkom ožujka 2020. možda nije najrazvijenija država EU, ali se zasigurno njen rast zapjenio više nego ikad od njene neovisnosti. Posljedica je to vrsnog političara kodnog imena COVID-19, koji je zaključio da ukoliko želimo krenuti naprijed kao građani, trebamo prvo krenuti od sebe i svoje higijene – isprati ljagu i blatnjave misli i punim plućima prema Europskoj uniji. Zato je nevjerojatan blagoslov (možda je Covid dobio i podršku Crkve, iako ni tom organu ne bi škodilo malo dezinfekcije) da su škole od donedavno pune sapuna i papirnatih ručnika. Otkad su Covid i njegovi suradnici pruzeli vlast, sapunica ne prestaje, medijska pozornost ju trlja suviše nama u oči, tako dugo zaslijepljenim građanima i građankama, ili da kažem državljankama i državljanima Republike Hrvatske? „Svako zlo za neko dobro“, reći ćemo tim ofucanim frazemom. 

Ministrica Divjak // foto: 24.sata

Ministrica Divjak već je zabranila terenska putovanja učenika, a spominje se i mogućnost uvođenja online nastave ukoliko se Covid-19 odluči još malo poigrati našim životima. Upitno je samo kako će se ta mrežna nastava organizirati, budući da tehničke predispozicije u određenim ruralnim krajevima ni ne postoje, a da ne govorimo o tome da neki profesori ne vole (ili ne znaju) uključiti računalo tijekom nastave. Ministrica Divjak mogla bi bez obzira na to napraviti vrlo inteligentan potez i suradnju s gospodinom Covidom proširiti na sasvim novu razinu, pa bi nadogradnjom projekta „Škola za život“, mogla izbaciti pokret „Covid za školu, škola za doma“. Time ne samo da bi oni vražji tableti, koji su kasnili ili pristigli u nedostatnom broju, bili zaboravljeni (iako je teško zaboraviti i činjenicu da dio njih nije ni sadržavao kameru, čija je svrha i namjena pravovremeno bila priopćena Ministarstvu) – već bi i uvažena državljanka Blaženka ubila dvije muhe jednim dobrim pranjem ruku svježih sapunskih pripravaka iz najbližeg školskog toaleta. I ondašnja Karamarkova digitalizacija bi tad bila potpuna, jer tko ne bi želio imati online nastavu? I tko ne bi želio imati čiste i dezinficirane ruke svaki dan? Dakako, Covid svoje usluge i mudrost ne dijeli besplatno – diljem Čiste naše postavljeni su informacijski centri, među narodom poznatiji kao „karantene“, gdje se Covid i njegovi suradnici najčešće vole zadržati, pa i do dva tjedna. Možemo ih smatrati svojevrsnim ljetnikovcem, uz stalan nadzor ostalih dvorjana koji paze na svaki detalj Covidovog ponašanja. Može li se Covidova ideja proširiti na još dobrih projekata, može li nas on prisiliti na još pjenastih postupaka koji bi našu domovinu doveli još bliže Europskoj uniji, i tako u potpunosti ispunili obećanja bivše predsjednice? Jedna stvar je jasna – Hrvatska u ovom trenutku zaista dijeli osobine Europske unije i svijeta, sukladno predsjedničinoj želji. Ali kojom cijenom?

foto izvor: srednja.hr


?>